Prije sad već gotovo dva desetljeća, u jedno vruće subotnje poslijepodne krajem lipnja 2005., sjedio sam u neuglednom profesorskom sobičku sveučilišta u Teheranu i vodio jedan od nevjerojatnijih intervjua u svojoj karijeri. Razgovarao sam s profesorom povijesti koji je zbog jednog svog govora studentima 2002. bio osuđen na 74 udarca bičem i smrt vješanjem. Znao sam da Hashem Aghajari nipošto nije jedini Iranac koji je osuđen na smrt vješanjem, u zemlji u kojoj je na taj način godinu ranije pogubljeno 159 ljudi. Ali znao sam da je profesor Aghajari jedini koji mi može pričati o vlastitom iskustvu bivanja osuđenim na vješala. Dok mi je vrlo elaborirano i smireno objašnjavao ne samo što je rekao u tom govoru, zbog kojeg je osuđen, nego i zašto dan-danas smatra da je imao pravo to reći, u jednom trenutku kroz glavu su mi prolazile misli da se ovaj rijetki strani intervju disidentskog iranskog profesora vjerojatno negdje prisluškuje i da će, ako profesor tako nastavi, svaki čas kroz vrata možda upasti agenti režima koji njegove riječi doživljava kao blasfemiju i smrtni grijeh.
Ćećiliji spasiteljici i osloboditeljici iranskih žena je pala sjekira u med, tj. u ukusni iranski pašmak. Dobila je neviđenu besplatnu reklamu, a kad počne tvitati i tiktokati skupit će stotine tisuća lajkića. Možda dobije od lijevo-liberalnih medija i nagradu za hrabrost.