I prije korone Hrvatska je propadala prema dnu EU. Zbog nedostatka strategije i politike gospodarskog razvoja, pogrešna je i monetarna i fiskalna politika. Hrvatska nema jasnog ekonomskog cilja i luta, zbog čega lutaju i monetarna i fiskalna politika. Najčešće u krivom smjeru.
Četiri su osnovna ekonomska cilja: gospodarski rast, puna zaposlenost, unutrašnja i vanjska ravnoteža. Unutrašnju ravnotežu čine uravnotežen proračun i stabilnost cijena. Vanjska ravnoteža podrazumijeva uravnoteženu platnu bilancu. Prva dva cilja su „sveti ciljevi“ ekonomske politike koji se nikad ne mijenjaju. U razdobljima kriza, bez obzira na njezine uzroke, prva dva cilja postaju još važnija: spasiti domaće gospodarstvo i radna mjesta. Druga dva cilja tada se pretvaraju u instrumente za njihovo ostvarenje.
Osnovni uzrok propadanja hrvatskoga gospodarstva je zamjena ciljeva i instrumenata ekonomske politike. Iz svakodnevnih izjava Vladinih dužnosnika proizlazi da su „sveti ciljevi“ hrvatske ekonomske politike: nizak proračunski deficit (posljedično i javni dug), čvrst tečaj i stabilnost financija. Stabilnost financija nije svrha sama sebi niti je u suprotnosti s razvojem i stabilnošću gospodarstva. Naprotiv, istinski stabilne financije u stabilnom su i rastućem gospodarstvu. Samo stabilnost financija bez razvoja gospodarstva ne može se smatrati ni ciljem ni uspjehom. Za zaustavljanje općeg gospodarskog propadanja Hrvatske trebat će kopernikanski preokret u dosadašnjoj politici. Ne vrti se ekonomija oko deficita i tečaja, nego oko domaće proizvodnje i zaposlenosti. Često se promovira „čarobno rješenje“ smanjenja udjela javne potrošnje (države) u bruto domaćem proizvodu. Sve treba prepustiti tržištu, država samo smeta.
Međutim, istina je malo drukčija. U razvijenim državama udio javne potrošnje u BDP-u raste proteklih stotinjak godina. Početkom 1900. iznosio je 10-ak posto, a danas iznosi oko 45 posto BDP-a. Toliko je približno i u Hrvatskoj. Javnom potrošnjom financiraju se infrastruktura i javna dobra koja su nužni uvjet za gospodarski i socijalni razvoj. Kako gospodarstvo i društvo postaju sve razvijeniji i složeniji, tako sve više raste potražnja za javnim dobrima. Procjenjuje se da će udio države u BDP-u nastaviti rasti i u 21. stoljeću.
Uz klasične funkcije države: infrastrukturu, fizičku i socijalnu sigurnost, zdravlje i obrazovanje, proteklih desetljeća sve je vidljivija i njezina razvojna uloga. Privatni sektor fokusiran je na velike i brze povrate od ulaganja i primjenjiva istraživanja. Država je fokusirana na dulja razdoblja: fundamentalna, apstraktna i teorijska istraživanja iz kojih nastaju nove tehnologije, novi proizvodi i nove djelatnosti, odnosno nova i efikasnija struktura gospodarstva. Državi nije cilj direktan povrat investicija kao kad je riječ o privatnom sektoru, nego rast nacionalnog dohotka iz kojeg će se moći isplatiti veće plaće, dividende, mirovine i ostvariti veći porezni prihodi bez dizanja poreznih stopa. Tako nastaje veći nacionalni dohodak, veća ulaganja i počinje djelovati akcelerator razvoja. Najsnažniji faktor razvoja je sam razvoj. Vrijedi i obrnuto.
Efikasno gospodarstvo funkcionira na temeljima koje izgrađuje država: infrastruktura, fundamentalna istraživanja, javna dobra i institucije. Na pravilno strukturiranim temeljima razvijaju se poduzetništvo, tržište i gospodarstvo. Nema razvijenog gospodarstva ni dovoljnog broja uspješnih poduzetnika bez dobro organizirane i uspješne države. Uspješna država nastaje u sklopu svrsishodnih i efikasnih institucija. Suvremene tehnologije i proizvodi postaju sve složeniji, njihov razvoj traži uključivanje različitih znanja i velika ulaganja, koja malo koja kompanija može organizirati. Rizici ovakvih pothvata za privatnu su kompaniju neprihvatljivi, zato „država radi ono što trenutačno nitko ne radi“.
Povijest pokazuje da su se najsnažnije razvijale države koje su imale jasne ciljeve, angažirale vlastite resurse i organizirale efikasne institucije, i tako su razvile vlastitu sposobnost za vlastiti razvoj. Država je kao platforma koja omogućuje pojedincima i poduzećima da stvaraju veće vrijednosti. Najveći broj inputa za te vrijednosti dobivaju od države i ona traži samo manji dio te vrijednosti kroz poreze za njihovo financiranje. Dakle, potpuno je pogrešna ideja smanjivanja države. Državu samo treba napraviti efikasnijom pa makar bila i veća. Država i tržište nisu u suprotnosti. Bez efikasne države nema efikasnog tržišta. Kad idu ruku pod ruku, onda se razvija i tržište i država, a društvo ide prema blagostanju.
Prečesto je pogrešan pogled i na proračunski deficit. Proračunski deficit nastaje većom javnom (državnom) potrošnjom od javnih prihoda (poreza, carina, doprinosa...). U krizama prihodi proračuna padaju zbog pada privatne potrošnje pa proračunski deficit raste. Ako uz pad privatne potrošnje i država smanji svoju potrošnju (zbog pada proračunskih prihoda), tada se kriza produbljuje i produljuje. Dodatno padaju potražnja, proizvodnja, zaposlenost i država počne kliziti spiralno prema dnu. To je upravo Hrvatska napravila u krizi 2008./2009. Povećala je poreze a smanjivala javnu potrošnju. Pametne zemlje, poučene Velikom depresijom iz 30-ih godina prošlog stoljeća, nisu napravile tu grešku.
Povećale su javnu potrošnju (s prosječnih 45% na nešto iznad 50%) i smanjile poreze kako bi kompenzirale pad privatne potrošnje. To je povećalo proračunski deficit i javni dug (sa 72% u 2007. na 102% u 2011.), ali sačuvalo je domaću proizvodnju i zaposlenost. Za godinu-dvije BDP su vratile na pretkriznu razinu. Zemlje slične Hrvatskoj bile su 2019. oko 30% iznad razine 2008. godine, a Hrvatska je te godine jedva dosegnula razinu iz 2008. Razlog je vrlo jednostavan – Hrvatska je čuvala proračunski deficit i javni dug, a ne domaću proizvodnju i zaposlenost.
Slična situacija događa se sada zbog pandemije. Pogrešna je dilema: ili zdravlje ili gospodarstvo. Prava je dilema treba li čuvati zdravlje ljudi i gospodarstvo ili deficit. Hrvatska je u ovoj pandemiji, izgleda, upala u istu tragičnu zamku čuvanja niskog deficita, ali sada po punoj većoj ljudskoj i gospodarskoj cijeni. U ovoj situaciji bilo bi tragično čuvanje deficita i zbog ulaska u eurozonu. Za očuvanje zdravlja ljudi i gospodarstva procjenjujem da je Hrvatskoj nužan deficit od 10 do 15% BDP-a, tj. više od 40 milijardi kuna s jasnim planom. Bez takve okvirne odluke ova pandemija postaje još veće mučenje. Veći deficit i javni dug puno je lakše sljedećih godina otplaćivati sa sačuvanom proizvodnjom, radnim mjestima i ljudima nego otplaćivati manji javni dug s urušenim gospodarstvom i većom nezaposlenošću. Tim više što financiranje tog duga nije nikakav trošak ni rizik, dok Hrvatska još ima vlastiti novac.
Kao u tangu: kad gospodarstvo ide korak naprijed, proračunski deficit ide korak nazad. Kad gospodarstvo raste, proračunski deficit i javni dug padaju. Taj odnos čini proračunski deficit automatskim stabilizatorom. Ako se blokira taj prirodni odnos, gospodarstvo propada. Hrvatska politika od samog je nastanka samostalne Hrvatske blokirala taj odnos i ta je blokada jedan od glavnih uzroka njenog propadanja. U zaustavljanje krize, oporavak i u razvoj treba investirati. To je zadatak suvremene države. Najjeftiniji izvor financiranja je proračunski deficit. Deficiti se u pametnim zemljama sastoje od dva dijela: prvi dio je investiranje u zaustavljanje krize, a drugi dio investiranje za razvoj za postkrizno razdoblje. Hrvatski deficit i u „normalnim“ vremenima nastaje kao pokriće gubitaka iz prošlih razdoblja, a ne zbog investiranja u restrukturiranje i razvoj gospodarstva. Politika hrvatskog razvoja svedena je na „u očekivanju Godota“.
Porezna rasterećenja na prvi pogled djeluju logično pozitivna. Međutim, to je više „socijalna“ politika kratkoročnog spašavanja postojeće, loše strukture gospodarstva, a najmanje razvojna politika. Bez tih rasterećenja možda bi se stvorio suficit u proračunu. Taj suficit bilo bi puno korisnije uložiti u razvoj novih proizvoda, poboljšanje postojećih, uvođenje novih tehnologija i stvaranje novih industrija. Za to su potrebne strategije i organizirane institucije za razvoj gospodarstva. Prema svemu sudeći, hrvatskim političarima prava je gnjavaža baviti se proizvodnjom. Čini se da su oni iznad toga. Puno je jednostavnije mijenjati neke stope i proglašavati periferne i nebitne stvari ciljevima i uspjesima, iako je svima jasno vidljivo stanje hrvatskog gospodarstva. Pametne zemlje potencijalni suficit plus još k tomu i umjereni deficit unaprijed investiraju u razvoj i tako pomiču granice svojih proizvodnih mogućnosti. Hrvatska politika djeluje u suprotnom smjeru.
Pritisak na smanjenje udjela države, a time i lošije javne usluge, dolazi iz pohlepe za većim profitom. Pohlepa za profitom dovodi do nejednakosti u društvu, financijskih i ekonomskih kriza, migracija, pandemija i ratova što je tijekom povijesti bio i najčešći uzrok kolapsa civilizacija.
>> VIDEO Josip Aladrović: Rad je obustavljen za 85.000 radnika, svi će oni dobiti potpore
Kako nema gospodarskog cilja? Bar je Plenković jasno rekao koji je jedini cilj - jačati javni sektor bez obzira na cijenu. To je jasno rekao odgovorivši na pitanje novinara, a to je jasno potezima i pokazao... Budući da je sve podređeno tome, jasno je zašto smo na dnu, zašto nemamo šanse od tu se maknuti i što nam slijedi... Sve do sada je posljedice takve politike, stvari se samo ubrzavaju dolaskom ove krize...