Kakvu ostavštinu ostavlja iza sebe Haaški tribunal za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, koji se nekad zvao ICTY, a ovoga je tjedna, kao mehanizam MICT, završio s radom izricanjem posljednje presude, one Stanišiću i Simatoviću? Na sljedećim stranicama kolega Denis Romac piše o važnosti činjenice da je, ovom posljednjom presudom, netko iz državnog vrha Srbije napokon osuđen kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata s ciljem nasilnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s teritorija zamišljene velike Srbije.
Tom važnom presudom ukupna ostavština Haaškog tribunala ipak se ispravlja. Ne do kraja, jer nijedna presuda zapravo ne povezuje na jednome mjestu i na zadovoljavajući način zločinačku velikosrpsku ideju s etničkim čišćenjem i ratnim zločinima sve do genocida u BiH, kao što je to trebala povezati i sublimirati presuda Slobodanu Miloševiću, neizrečena zbog njegove smrti u pritvoru. Ali na ovom stupcu koncentrirajmo se na nešto drugo: je li ukupna ostavština haaškog ex-YU tribunala takva da se može reći da je uspješno utvrđen novi koncept međunarodne pravde koji, pojednostavljeno, glasi "justice for all"? Prije je, naime, svijet poznavao samo koncept pravde pobjednika ("victors' justice"), no s ad hoc tribunalom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije svijet se zapravo učio sudovati po principu pravde za sve žrtve, s bilo koje strane.