Jedina bi mu “utjeha” mogla biti da ta osobina “resi” i sve druge
totalitarne vođe. Naime, Anti je Paveliću najčvršće, najtrajnije i za
njega najpouzdanije načelo u gotovo cijelom političkom životu bilo –
ubijanje. Ubijao je u svojim logorima u desetljeću prije Drugoga
svjetskog rata, ubijao je cijelo vrijeme rata, a ubijao je i kao
bjegunac poslije rata. I u metaforičkom i u doslovnom značenju, tako je
ubijao i ono u što se najviše kleo – domovinu.
Među ostalim, ubijao je i svoje ministre – Lorkovića i Vokića – koji su
pokušavali spasiti Hrvatsku, videći neizbježnost sloma nacističke
Njemačke. Zbog njega, i zbog Titove diktature poslije njega, blizina
politike i smrti, politike i kazne, politike i uskraćenosti građana u
njihovim prirodnim pravima, za dugo je vrijeme, koje se proteglo i u
samostalnu Hrvatsku, obogaljila javnu političku odvažnost, osjećaj za
slobodu i za vrijednosti demokracije. No nije samo po tome Pavelić i
danas aktualan.
Primio je iz nasljedstva i u nasljedstvo ostavio spremnost da se u ime
tobožnjeg probitka države zaniječe i ugrozi hrvatski interes. Kao što
mu je u ratu bilo više stalo do sebe i do svoje slizanosti s Nijemcima
u čijoj je zaštiti bio nego do Hrvatske, tako mu je i na kraju rata
bilo više stalo do spašavanja svoje stražnjice nego do svoje vojske i
naroda. Stoga je jasno: Jasenovac, Danicu, Jadovno... nije osnovao
nikakav hrvatski državotvorac niti izabrani poglavar države, nego
čovjek kojemu je ta država dana da bi mogla poslužiti sotonskim
nakanama onih koji su mu je dali.
Tako će jednoj politici i jednom vremenu zločinačku stigmu koja se
često olako prenosila i prenosi na cijeli narod dati diktator kojeg je
na vlast dovelo isto sredstvo s kojim će vladati – nasilje. Pavelić baš
ni po čemu nije bio ni legalni ni legitimni hrvatski vladar, nego
nacifašistički namjesnik, pa su i njegovi zločini nad Srbima, Židovima,
Ciganima i nepoćudnim Hrvatima – zločini takva namjesnika. Tuđman je
bio u pravu kad je rekao da NDH nije bila samo kvislinška tvorevina
nego i izraz težnje hrvatskog naroda za svojom državom, ali nitko tako
kao Pavelić tu težnju nije kompromitirao.
Poslije dolaska iz Italije u travnju 1941. godine još ni pet puta u
Zagrebu nije ručao a već je donio cio niz rasističkih uredaba, uglavnom
prepisanih od Nijemaca, kojima je pleća maloga, nejakog i nedužnog
hrvatskog naroda opteretio planetarnim zločinačkim naumom velikih
nacističkih i fašističkih sila. Bio je to početak bešćutne vladavine u
kojoj je poubijao desetke tisuća ljudi nepoćudnih zbog nacionalnosti
ili ideologije, te u vlastitoj hijerarhiji micao a i smicao svakoga tko
mu je smetao.
Takav, Pavelić je izraz i drukčije “težnje hrvatskoga naroda”, odnosno
vjekovne podložnosti njegovih značajnika stranoj moći, izraz nedostatka
svoje unutarnje, moralne i mentalne neovisnosti koja bi se onda
prenosila i na narod. Ta podložnost u Pavelića se ujedinila s brđanskom
raspojasanošću i samovoljom, a rezultat je toga jedinstva osobnost koja
se pred stranim gazdom može pretvoriti u ništa a u Hrvatskoj vladati po
načelu: Hrvatska – to sam ja.
Zločin je prvi rođak, brat naravi takvih ljudi – samo su potrebne
okolnosti ili stvaranje okolnosti da se on dogodi. Njima je strana
svijest o posljedicama koje svojim zlodjelima mogu proizvesti, a te
posljedice Hrvatska u ovom ili onom obliku, s manjim ili većim
intenzitetom, osjeća već sedamdeset godina. Pa ipak, očito je da se on
za golemu većinu ljudi davno preselio u povijest premda ima pakosnika
koji će ga i na najmanji i za zemlju posve nebitan povod iz te
povijesti vaditi i upozoravati na “ustašizaciju” Hrvatske. No ako
praksa, izbori i politički sustav pokazuju da ta “ustašizacija” nema
nikakve organiziranosti ni šanse, i ako je Pavelić povijest koja nas se
sve manje tiče, kadšto nas dotiče nekim novostima i otkrićima kojih ima
i ova naša tema o poglavniku.
