Strah je jedna od emocija koja se, kao i radost, ljutnja, gađenje i ljubav, kod pasa razvija u prvoj godini njegova života. Kad je strah povezan s nečim opipljivim, vidljivim, nečim što pas vidi, čuje, namiriše, i njegov vlasnik zna s čime se treba nositi, što ne znači da je strašljivost lako rješavati. No kad se pas boji nečeg što nije stvarno, ali se događa u njegovim emocijama, onda je to problem zbog kojeg vlasnici pasa često traže pomoć.
– Najčešće ljudi kažu da njihov pas ne voli ostati sam doma. Separacijska anksioznost je emocionalni problem koji se rješava poboljšanjem odnosa vlasnika i psa. Jer u takvim situacijama riječ je o psima koji nisu sigurni da će se njihov vlasnik vratiti kući, zapravo se boje da se vlasnik neće vratiti iako se svaki dan vraća. I to predstavlja mentalno zdravlje psa – objašnjava dr. sc. Irena Petak, dipl. ing. biol., koja se već 30 godina bavi ponašanjem i dobrobiti životinja.
Problem se javlja kad vlasnik nije doma, ali ako je jako izražen, može se dogoditi i da pas uopće ne želi biti odvojen. I kad je vlasnik doma, pas je stalno uz njega. Istraživanja koja je proveo jedan veterinarski fakultet u Španjolskoj pokazala su da oko 88 posto pasa ima probleme s anksioznosti (nije sve separacijska anksioznost). Taj podatak upućuje na problem kako psi žive, a njegovo rješenje treba pronaći u nastojanju da se psi bolje psihički osjećaju. Od separacijske anksioznosti mogu patiti i psi koji dolaze iz dobrih uvjeta, boljih nego što su u nekim skloništima. To je drugi najčešći problem nakon agresivnosti kod pasa, a iz podataka biheviorista doznaje se da 20 do 40 posto pasa čiji vlasnici traže pomoć ima separacijsku anksioznost.
– Sve počinje najčešće 30 do 60 minuta nakon odlaska vlasnika, a simptomi koji upozoravaju na separacijsku anksioznost su pretjerano glasanje (lajanje, cviljenje, zavijanje), destruktivno žvakanje raznih predmeta i kopanje, pretjerano slinjenje; pas se može pomokriti i pokakati u kući. Prestrašen je, nemiran, trese se, povraća, ima proljev, pretjerano se liže. Neki i sebe ozlijede; kad vlasnik dođe, pretjerano traže pažnju, a neki mogu biti i agresivni kad vide da vlasnik odlazi – objašnjava dr. sc. I. Petak. Privrženost vlasnika i stil skrbi o psu mogu utjecati na način i stil poremećaja, ističe, a ponašanjem vlasnika može se utjecati na ponašanje psa.
– Psi koji pate od separacijske anksioznosti nisu jako vezani za vlasnika, to je odnos u kojem nema povjerenja. Važno je da se psi osjećaju sigurno, voljeno, hrabro. Radimo niz stvari da psu popravimo stanje, to je pitanje dobrobiti psa. Napetost i neugoda koje psi osjećaju praćene su pobuđenošću autonomnog živčanog sustava, životinja postaje trajno ugrožena, uzbuđena, nesigurna i zabrinuta te bez kontrole. Pokušavamo napraviti svijet u kojim će se pas bolje osjećati – napominje I. Petak. Kao i brojni drugi poremećaji, separacijska anksioznost ovisi o genetici i kod nekih pasmina javlja se češće. I to se ne može promijeniti. No sve ovisi i o tome u kakvim je uvjetima bila mama kujica dok je bila skotna, kako su živjeli nakon što se oštenila, kako se brinula za štence. Separacijsku anksioznost može potaknuti i prerano odvajanje štenadi od kujice jer dobra emocionalna veza s majkom određivat će i kasniju emocionalnu vezu s vlasnikom i drugim psima.
– Štenad neke stvari treba naučiti od mame kuje, a sve ostalo nastavlja se u domu vlasnika, kako se ponašati u društvu drugih ljudi i drugih životinja. Moraju naučiti i da se ne boje nekih drugih neživih stvari, buke prometa, vatrometa, raznih podloga po kojima hodaju, vožnje u autu, liftu, različitih mirisa, moraju naučiti da se ne boje nečega što im ne stvara prijetnju. Idealno bi bilo da štene dva tjedna nije samo. Najčešća je greška u petak uzeti psa i u ponedjeljak ići na posao. Hoće li doći do nekih problema, ovisi o kvaliteti emocionalne veze s vlasnikom, što posebno dolazi do izražaja kad je pas u pubertetu – govori dr. s. Irena Petak. Važno je, kaže, uvesti pravila i ostati dosljedan, pravila se ne mogu mijenjati u različitoj dobi ili različitim situacijama.
Trening s pozitivnim poticajima dobar je za pse koji pate od separacijske anksioznosti, a kažnjavanje zbog nečega što je pas napravio dok je bio sam kod kuće loš je odabir. Ako postoji problem i psa kaznite, niste riješili uzrok tog problema, već ste ga samo prebacili u neki novi problem koji će se javiti. Pas treba redovito ići u šetnju, u kojoj će se opustiti, puno će njuškati, što popravlja raspoloženje, družit će se sa psima, ako može, kopat će. Dobro rješenje su kognitivne igračke u kojima su fine poslastice, kao i pseći sportovi kojima se stvara bolji odnos između psa i vlasnika. Nema drame zbog odlaska od kuće, a nekim psima pomaže i da im svira glazba ili je uključen televizor.
– Učimo ih da budu strpljivi i koncentrirani, npr. kad vade hranu iz igračke, kad im bacite lopticu da pričekaju, učimo ih da kontroliraju svoje emocije. Najvažnije je da se dobro zabavljate i da pas ima osjećaj da ima kontrolu – napominje. Psa treba naučiti da ostane sam doma, i to tako da pripremite listu onoga što radite kad idete van. I onda to povremeno radite, ali ne iziđete iz kuće. Npr. obujete cipele, ali ne odete van, onda obujete cipele i ostanete kod vrata, pa to malo produljite. Ako je pas motiviran za hranu, lakše ćete sve odraditi. Polako povećavate vrijeme svojeg izbivanja; kada dođete do dva sata, onda je zapravo problem riješen. Pas prepoznaje da idete van po tome što radite, ovako više nije siguran u te radnje, nijedna više nije pouzdana da može biti uvjeren da taj tren odlazite. Najvažnije je da imate stabilan odnos sa psom, da se pas dobro osjeća, da ste dosljedni u odgoju – ističe Irena Petak.
Separacijska anksioznost je velik problem i treba puno vremena za njegovo rješavanje, a uz to i puno motivacije. Detalje možete pronaći i na stranici, na kojoj su i savjeti kako prepoznati simptome i pomoći psu. Neke od odgovora pronaći ćete i na Facebook stranici.
Otvori KEKS Pay
