Naslovnica Vijesti Svijet

Ovo je nova omiljena destinacija za Hrvate: Prosječna plaća je 38.000 kn bruto

Zemlja u kojoj se i najbogatiji voze biciklom
03. veljače 2019. u 16:47 116 komentara 68735 prikaza
Pogledajte galeriju 1/12

Jedna od prvih stvari koja vam upadne u oči u Kopenhagenu su bicikli. Svi bicikliraju. Kad pokraj vas naiđe kolona biciklista, a zna biti duža od sto metara, stvara buku poput lokomotive. Reći ćete, pa što, i u Amsterdamu svi voze bicikle. Da, ali Kopenhagen je dosta sjevernije, ljudi voze bicikle po snijegu, po bljuzgavici, ne osvrću se na to što će im to zaprljati hlače. Mnogi voze tricikle s velikom kutijom na prednjoj strani u kojoj prevoze razne stvari, ali i djecu. Gledam na semaforu kako su se poredali u dvije kolone. Pali se zeleno svjetlo i polako kreće taj biciklistički stroj. Nakon što se ponovno upali žuto, pa crveno, huk prestane, i onda vidim kako oni s kraja kolone nisu uspjeli proći na zeleno. Opet čekaju. I dok tako prolaze pokraj mene, primjećujem da bicikle voze mahom domaći ljudi. A oni imaju jednostavan odgovor zašto bicikliraju, zove se trostruka korist.

aerodrom, putovanja, kofer, putnici, zračna luka,  (1) ispovijest Splićanin odselio u Dansku: 'Nisam još ni počeo raditi, a već sam doživio šok!'

– Gubimo kalorije, štitimo okoliš i štedimo – kaže mi domaći stanovnik glavnog danskog grada. I to je ta filozofija života: aktivnost, štedljivost i blagostanje. Danska bi, čini se, sada mogla postati nova popularna destinacija za Hrvate. Pismo 46-godišnjeg Splićanina Franka F. koji se preselio u Dansku, i koji se pohvalio kako će mu radni dan biti upola kraći, a plaća četverostruko veća od one koju je imao u Hrvatskoj, ovih je dana hit u Hrvatskoj. Jer naši ljudi očito vole sjever: prvo su mahom išli u Irsku, onda se jedan dio zaputio na Island, a sad otkrivaju Dansku. A kako i ne bi kad je to visoko uređena zemlja, manje je od dva sata avionom od Hrvatske, a i vapi za radnom snagom. Danska danas, poput Njemačke, jednim okom gleda na siromašni jugoistok Europe i priželjkuje njezinu potlačenu radničku klasu.

1 kruna = 1 kuna

Ova je zemlja nešto manja od Hrvatske (naravno, ako ne računamo ostatak kraljevstva koje uključuje i Farske Otoke i Grenland, u tom je slučaju Kraljevina Danska veća i od Meksika), i s nešto više stanovnika. Čini se dobrom destinacijom za nekoga tko želi zaraditi i usput naučiti poštivati zakon. Jer strogo poštivanje zakona ovdje je princip života. I to se osjeća na svakom koraku.

Recimo, javni prijevoz. Kopenhagen ima metro, ali su autobusne linije jako razgranate pa se za boravka u tom gradu vozim busom. Karta u prvoj zoni je 24 kruna (danska kruna, što je sjajno, jednaka je kuni, pa ne treba ništa preračunavati). Iako sam prije polaska čitao upute tipa – u ovoj vam zemlji ne treba keš – to baš i nije točno. Recimo, kartu u autobusu nisam mogao kupiti karticom. Tako da mi vozač u prvom busu, nakon što nisam imao gotovine za kartu, uljudno pokazuje izlazna vrata i upućuje gdje i kako je mogu kupiti karticom. Naravno, odlazim na prvi bankomat i opskrbljujem se kešom, što će se pokazati dobrim potezom jer još na nekim mjestima u Kopenhagenu ne primaju kartice. Ulazim u drugi autobus, vozi ga naočita Dankinja, nema šansi da uđete na srednja ili zadnja vrata. Morate proći pokraj nje i pokazati joj kartu. Ozbiljna je i nikome na pada na pamet svađati se s njom. U jednom trenutku par doseljenika ulazi na srednja vrata, ali njezin glas para zrak: – Hey, come on!

Mega projekt budućnosti Kopenhagen gradi deset otoka za industriju i stanovanje

Ručak u Christianiji

Jedna od prvih obaveznih lokacija u Kopenhagenu je Christiania, zajednica koju je osnovala skupina hipija i skvotera još sedamdesetih godina na području gdje su nekad bile vojarne. Vojni džip na ulazu svjedoči militarističkoj prošlosti ovog mjesta. Slobodni grad Christiania nalazi se nedaleko od centra, u kvartu Christianshavan koji se proteže na kompleksu malih otočića premreženih kanalima i jezercima, koji su povezani mostovima. Uglavnom, ta skupina koja se tu naselila proglasila je slobodni grad i uspostavili vlastita pravila koja su neovisna o danskoj vladi. Ovdje živi oko tisuću ljudi, osjeti se suzdržanost prema nama ”uljezima” kojih je mnogo – suzdržanost, ali ne i neljubaznost. Kuće su išarane veselim bojama i šarmantnim crtežima, čini se kao da u nekima od njih nema struje, što je, kako doznajem, zbog odluke nekih obitelji da žive bez civilizacijskih dostignuća. Christiania nije mala, može se potrošiti i nekoliko sati dok se cijela prohoda, a zbog svoga šarenila stalno “poziva” na fotografiranje, Donedavno je ovdje bilo zabranjeno fotografirati, no sada je ta zabrana ukinuta. Iznimka je ulica Pusher gdje se prodaje kanabis – čim sam izvadio mobitel, trgovci su graknuli: – No foto.

Iako je nakon jedne racije prije tri godine ustrijeljen policajac, policija nije uspjela iskorijeniti prodaju droge u ovom dijelu grada. Čak su i lokalni stanovnici pristali da se ilegalna prodaja trave iskorijeni, ali ona je i dalje prisutna. Dok sam prolazio ovom ulicom, sa svih strana su me nutkali jointima. A ja sam se odlučio za jednu kolibu iz koje je dopirao miris hrane. I tu sam odmah na vratima shvatio da ne primaju kartice, ali i da ću nakon ručka morati – oprati posuđe. U ponudi je raznoliko meso i povrće, pa na tanjur stavljam pečeni krumpir s vrhnjem i pečenu mrkvu i ciklu. Ne prepun tanjur košta 85 kuna. Alkohol ne nude. Nakon ručka odlazim u jedan obližnji kafić, ali kiseli miris piva me tjera van, upravo u trenutku kad je ušlo nekoliko policajaca. Ništa čudno, racije su ovdje stalne jer i nebo ovdje miriše na travu.

Danska I RODITELJI U ZATVOR Hrvatska obitelj u Danskoj osuđena na visoke zatvorske kazne zbog svirepih pljački

Dosta mi je Christianije pa idem prošetati do Nome – godinama najboljeg restorana na svijetu. Da, čini se čudnim da sjevernjaci imaju najbolji restoran, a ne južnjaci, ili recimo Kinezi, Tajlanđani, gdje je kult hrane doveden do božanstva. Štos je možda u tome što je glavni chef Nome ”naš” čovjek, Rene Redžepi, kuhar albanskog porijekla, koji je Nomu prije godinu dana preselio na sam ”rep” Christianije. Dakako, znam da su mjesta rezervirana mjesecima unaprijed, ali odlazim prošetati se do tog kultnog mjesta, i doista je neobično – neka vrsta urbane farme, okolo je voda, a dočeka vas šest sala u kojima se uzgaja povrće te priprema meso, riba, fermentirana hrana. Jedna sala je za zaposlenike i tu je nekoliko njihovih soba. U ovo doba godina uglavnom se servira riblji jelovnik, a klasičan niz od nekoliko sljedova i čaša vina koštaju 400 eura. Noma je u popodnevnim satima još zatvorena, ali izvana se vidi gomila ljudi koji užurbano pripremaju nove neobične delicije za večerašnje bogate goste.

Kopenhagen ima nešto manje stanovnika od Zagreba, grad je i prostorno manji, no gradska jezgra nekoliko je puta veći od zagrebačke. Satima se može hodati po pješačkoj zoni i svaki trg vam se čini kad da je centar, dok ga stvarno ne ugledate.

A cijene? E to je ono najgore. Kava je u prosjeku 35 kuna, pivo 45 do 65. No ako se odreknete tih užitaka, ovdje se možete sasvim dobro provesti. Pizze su oko 120 kuna (što je ipak tri puta jeftinije nego na Islandu), ali se može solidno ručati na ulici kod Kineza za 35 kuna. Namirnice u trgovinama nisu preskupe kao što bi to čovjek na prvu pomislio – voće, povrće i većina hrane ima tek neznatno više cijene, no neke su namirnice, poput kruha, skupe. Ali kruh je doista sjajan, ako ga platite 30 kuna, shvatit ćete zašto toliko vrijedi čim ga zagrizete. Tako da život ”normalnog” turista nije previše skup.

No ovdašnji ljudi imaju još jednu mogućnost – mogu se preko impresivnog Oresundskog mosta prebaciti u Malmö, švedski grad s druge strane Oresundskih vrata, i opskrbiti nešto jeftinijom robom. I sam se jedno jutro odlučujem prijeći taj legendarni objekt koji zapravo i nije samo most: na izlasku iz Kopenhagena to je najprije tunel u dužini od oko četiri kilometra (zbog zračne luke koja je odmah pokraj mosta), nakon toga “izranjate” iz mora i malo se vozite umjetnim otokom Peberholmom, a onda još nešto više od sedam kilometara mostom. Vlak iz Kopenhagena do Malmöa košta 90 kuna, i to je nešto više od pola sata vožnje. Prijevoz je inače jedna od skupljih stavki, a uz to Kopenhagenu nema ni Ubera (u Malmöu ga ima).

New Link konferencija New Link konferencija Ulice se ponovno vraćaju gradovima – kako biciklistički urbanizam pomaže stvaranju gradova po mjeri čovjeka

U Malmöu su me dočekale dvije stvari: nevjerojatna tišina i impresivna arhitektura. Svaka zgrada, bila ona starijeg datuma ili potpuno moderna, toliko je moćna da satima možete gledati u ta divna djela ljudskog uma. Malmö je dvostruko manji od Kopenhagena i kad dođete u njega, kao da su svi nekamo otišli. Doznajem da zapravo i jesam blizu istine jer dosta Šveđana odlazi svaki dan na posao preko mosta.

Zima kao u Zagrebu

Navečer se vraćam u Kopenhagen koji je u odnosu na Malmö prava košnica, i kao da se vraćam kući. Ali nekoj zamišljenoj kući u kojoj vladaju mir, blagostanje, i u kojoj život teče bez velikih društvenih, političkih i ekonomskih potresa.

Da, Danska je jedna od najuređenijih i najstabilnijih država na svijetu i to se vidi na svakom koraku. Baš je ovih dana objavljeno da je to zemlja s najmanje korupcije na svijetu. I tko tu onda ne bi želio živjeti? Skupo je, ali su i plaće visoke (prosječna bruto plaća je oko 38.000 kuna), visoki su i porezi, ali su zato povlastice takve da se nitko ne buni. Hrvatska koja ima problem s natalitetom mogla bi ponešto naučiti od Danske koja isplaćuje “ekonomsku pripomoć” djeci do 18. godine – od 2500 eura godišnje za djecu do dvije godine, do 1500 eura godišnje za one od 15. do 18. godine. Vrtići su im u prirodi, a obrazovanje je potpuno besplatno – od prvog razreda do kraja fakulteta.

Christian Thorning Danski veleposlanik Christian Thorning Zašto su Danci sretan narod? Jer vjeruju u vlast

U Kopenhagenu sam bio u drugoj polovici siječnja i temperature su, zanimljivo, svaki dan bile kao u Zagrebu – jedan ili dva stupnja iznad nule. Provjeravao sam i mjesec dana prije odlaska na sjever i odnos je uvijek bio tu negdje, što me navelo na zaključak da su zime u ova dva grada slične. To lagano razbija pojam o hladnom sjeveru i ide u prilog globalnom zatopljenju. Činjenica da su zato ljeta ovdje ugodnija čini ovu zemlju također privlačnom.

Osim što su pivopije, Danci su i gurmani, ali teško bi bilo nabrojiti što je to danska kuhinja. Poznati su danski sendviči (smørrebrød), specifični po tome što imaju samo jednu krišku kruha (s donje strane), ali u ponudi ipak dominiraju klasični sendviči. Tek sam na glavnoj kopenhaškoj tržnici pronašao bogatu ponudu smørrebrøda i zapitao se kako se to uopće jede. U ponudi je i obilje ribe i povrća. Po gradu ima puno burger restorana, kineskih fast foodova, kebaberija i pizzerija. Zanimljivo, iako je ovo skupa zemlja, po centru Kopenhagena su trgovine u kojima sve namirnice koštaju okruglo 10 ili 20 kuna. Život na sjeveru je bogat, raznovrstan, zanimljiv, uredan i ne previše hladan. Dovoljno za lijep život.

>> Zašto je Slovenija naprednija od Hrvatske

Dijelovi motora
SRCE AUTOMOBILA
Dijelovi motora i zašto ih je bitno poznavati

A1 izdvaja za Vas

  • crocop97:

    Kaže autor : "Dođem u bus, nemam siću za kartu , a vozačica mi "uredno" pokaže da napustim autobus i podignem gotovinu"! Neš ti kulture i nauke! Da se to u Zg dogodilo onda bi bio natpis : " Neljubazan ... prikaži još!an vozač busa nije htio povesti putnika jel ovaj nije imao par kuna za kartu" ! Uglavnom ,nama koji smo proveli godine vani ovakvi eseji se čini ko kad mali cigo dođe prvi put u slastičarnu pa se čudi eo sladoledu!

  • DC:

    Obrazovanje nije besplatno nego ga placaju porezni obveznici.

  • Marcos:

    izgleda ko placeni oglas za abortus..