Prvo mali offtopic: Zašto ciklonske nepogode u SAD dobivaju ženska imena? Zato jer su tople i vlažne, a kasnije odnose kuće i automobile! U gornjem kontekstu je zaboravljeno da su bljesak tip nazivi operacija inspirirani Blitzkrieg taktičkim manevrima, a Blitz = bljesak. Baš takva \"nagla\" operacija je izvedena oko Okučana i planeri su imali u vidu timing prvenstveno. A što se tiče Oluja - to nije II svj. rat nego inspirirano invazijom koalicijskih snaga nakon okupacije Kuvajta \"Desert Storm\", a kako kod nas nema pustinje onda je preostala samo \"Oluja\". A zašto niste pitali generale za debakl operacije tipa UNA 95 ili slavna vaterpolo epizoda na samom početku Domovinskog rata kad je ZG brigada pokušala jedan od najtežih manevara: forsiranje preko rijeke i zaposjedanje okupiranog ozemlja, a naši nisu ni pripremili dobar mostobran niti dostatno snaga poslalo pa je bila gomila utopljenih i poginulih. Ah, da - neuspjeha se svi odriču!

. ........aha AMERIKANCI..a tko je bio topovsko meso....?? . ...

ISKAZI - LOGOR NIŠ - srbija 5.TRETMANI ČUVARA Već prvi dan boravka čuvari su počeli svoju igru. Upali bi u spavaonicu i ako niste u tom trenu bili kod svog kreveta u poznatom stavu, zna se. Uz primjedbe i poznatete psovke korigirali su palicama naše položaje. Onda bi jedan od njih, jer uvijek su ulazili po trojica, povikao :”Ko je od vas Hrvat neka digne levu ruku!”.Pošto smo bili svi osim trojice Hrvati svi smo podigli ruku.To im je bio način da vide tko ima na ruci sat ili prstenje te su počeli uz propovijed da je to zabranjeno nositi i da se mora predati čuvarima ,silom skidali i prisvajali. Jasno bez reversa. Izabrali smo sobnog. Nakon njegovog razgovora s čuvarima došao je u sobu i objasnio nam kako su “oni” voljni da nam malo progledaju kroz prste ako im kao soba svaki dan kad su oni u smjeni kupimo po šteku Marlboro-a. Jasno to su tražili i druge smjene, a bilo ih je tri i mijenjale su se svakih osam sati. Dok je bilo zaliha nekako se moglo to ostvariti, ali što dalje bivalo je nemoguće. Normalno sa štekama ili bez njih tretman nije imao bitnije razlike. Osobito su se trudili da iole bolji komad odjeće ili obuće kod zatvorenika promijeni vlasnika pod izgovorom da idu kući na odsustvo pa će nam po povratku vratiti. Naravno da u to nikad nismo ni povjerovali. U zamjenu dobili bi rashodovano SMB. Donijeli su nam kartonsku kutiju i rekli sobnom da je to za otpatke. Netko je to povjerovao i stvarno bacio neki papirić u kutiju. Nakon jednog od stalnih upada kad su vidjeli papirić u kutiji prvo izdeklamirali da to nije kutija za ustaške otpatke ,a potom pretukli sobnog da se to ne bi ponovilo. Jednom prilikom sobni je upitao da mu kažu pravila kako da se ponašamo ,da ne stvaramo priliku za “odgoj”.Rekli su pravilo je da nema pravila i da pravila vrijede kako oni kažu. Drugo nismo ni očekivali. Bilo je i časnih iznimaka. Neki desetar, saznali smo od njega , iz Banja Luke, najvjerojatnije musliman, bio je što bi se reklo normalan čuvar. Nije nikada tukao. Kad je bio u smjeni mogli smo po potrebi otići na WC ili ponekad čak otići u susjednu sobu da se vidimo s prijateljima ili ostalim poznatim braniteljima. Izmjenjivale su se informacije. Mogli smo u grupicama otići i oprati već skorjeli veš od prljavštine Stajićeva. Čak nam je u dogovoru s sobnim za Novu Godinu donio flašu rakije, koju smo potajno odlazeći u kupatilo popili i nazdravljali za skori izlazak. Hvala mu!Najgore je bilo kad su otišli redovni vojnici i došli čuvari rezervisti. To je bio pakao. Svi su bili dragovoljci. Došli su iz samo jednog razloga da izbjegnu ratište i da se iživljavaju nad zarobljenicima. Odreda su bili svi visokog rasta, korpulentni i nabijeni željom za maltretiranjem. Nisu birali ni sredstva ni vrijeme ni ljude.Svakodnevno je bila takozvana večernja prozivka. Svi bi izišli iz sobe i poredali se uz zid s vrhom obuće uza zid, glava dolje oslonjena na zid i ruke na leđa. Onda bi njih nekoliko otišlo u sobu i sve ispreturali, tražeći eventualno nešto skriveno, kako bi znali reći “opasno po bezbednost čuvara”. Međutim oni su tražili materijalnu korist.Za iole nešto vrjednije stvarčice, uspomene ili novac uvijek se našlo načina sakriti. Ostali bi čuvari išli iza leđa i vršili korekciju položaja nogama ,rukama ,palicom. Nisu birali mjesta za udaranje. Prvo su povikali :”Zenge dva koraka nazad”.Oni za koje su saznali da su pripadnici Zbora narodne garde morali su prvi proći kroz specijalni tretman. Odvodili bi ih jednog po jednog u kupatilo. Tukli do iznemoglosti. Polijevali vodom pa ispočetka. Onda bi ih vratili među ostale gdje bi bili opet na meti kao redovno sljedovanje. Čudan je bio taj moment dok ste čekali kad ćete doći na red. Nisu bili sistematični. Tukli su nasumce, ali nitko nije prošao bez. Najgore je bilo to iščekivanje. Nisteznali gdje će vas udariti pa da se pripremite. Već od samog neprirodnog položaja i te neke strepnje noge bi vam počele drhtati i bili ste podložni pomaku. A to je opet bio povod za specijalnim tretmanom jer stalno se vikalo: “Ne mrdaj. Šta se mičeš, bre? Tebi govorim”.A niste znali kome govori, jer su svi bili u istoj situaciji. Kad bi vas konačno počeli tući niste osjećali bol, samo olakšanje da je počelo i da će proći. Svaki prozvani bi se odvojio od zida i što je brže mogao odlazio u sobu. Međutim morao je proći kroz špalir palica i vojnih čizama broj 50 koje su vitlali na sve strane da vas zakače uz gromko naslađivanje uz svaki dobro plasirani udarac. Nakon ulaska u sobe tek ste tada počeli osjećati mjesta gdje su vas udarali i brojati koliko ste ih ulovili. Stenjanja i komentari bi kratko trajali jer ste morali u krevet ,svjetla su se gasila i nije se smio čutiPo danu nismo imali nikakvih aktivnosti. Ponekad bi odredili nekolicinu da oribaju nusprostorije i hodnik. Potom bi izabrali najtežeg, posjeli na staro ćebe i vukli smo ga po hodniku da se sjaji. Sto trideset osam “vinaz” ploča 40x40 cm. Izbrojio sam dok smo teglili ćebe ili ribali hodnik. Pedeset i pet dugih metara. Na niskim ormarićima uzduž prozora hodnika sjedili bi čuvari i izvikivali komande i korekcije rada. Pokušavali smo kojekakvim razgovorima i mozgalicama zaboraviti stvarnost. Pokušavao sam ih zainteresirati da slažu križaljke te da ih poslije ostali rješavaju. Donijeli bi nam po par knjiga za koje nisam sve uspio doći na red za čitanje. Sjećam se Selimovićeva “Derviša” ,Andrićeve “Proklete avlije” i “Aleje srebrenih nevjesta”,autora čije sam ime zaboravio i jednog kratkog romana “Jaši noćas” skandinavskog autora. Mislim da je oni ,koji su nam je dali nisu pročitali. Tema romana borba za samostojnost i slobodu nije se nikako mogla uklopiti u njihovu doktrinu i postupke.Mnogo puta ,gledajući kroz malen prozor s neprirodno jakom metalnom rešetkom, sjetio sam se stihova srednjoškolske lektire :”Da li će sloboda znati pjevati kao što su sužnji o njoj pjevali”.Mislim da sam tek sad shvatio autora. Pokušavao sam poput likova iz SF-a transformacijom volje doseći način kako da se snagom uma prođe s druge strane rešetaka. Uvjerio sam se da je to ipak samo SF.nikakav glas u spavaonici.Inače tijekom dana bi svaka smjena u svojih osam sati ušla najmanje tri puta u spavaonicu i pod svakakvim banalnim i primitivnim isprikama preturala, tukla i verbalno se iživljavala. Najgore bi prošli oni koji su bili tog dana na ispitivanju ,a ispitivači nisu bili zadovoljni njihovim iskazima. Tukli bi ih do iznemoglosti. Bacali na pod i gazili po njima čizmama. Nagazili bi ih čizmom na glavu i onda čitavom težino se okrenuli na peti ostavljajući krvave i izguljene uši, lice, vrat. Osobito su uživali u bolnim uzvicima nakon udaraca nogom u prepone ležećeg zatvorenika. Bože, koliko smo žarko žudili za osvetom za sve nanesene boli i poniženja, a znali smo da i kad bi nam se pružila prilika ne bi mogli raditi ono što su oni nama. Oslovljavali su nas svakako. Bili smo pobunjenici, vojni zarobljenici, zatvorenici, izdajice, ratni zarobljenici, separatisti i razbijači Jugoslavije. Oni su sebe nazivali Rambo, Razarač, Razbijač, Vojvoda...svjetska elita ,nepobjediva vojska. A ustvari su umišljena kopija doktrine Crvene armije. Bolesna opsesija i opijenost veličinom srpstva. Primitivni barbarski mozak. Bijedni nivo civilizacije koja je dobila mogućnosti da se sa opljačkanom imovinom i opremom na svojim dojučerašnjim bratstvom i jedinstvom iživljava srednjevjekovnim osmanlijskim načinom. Jadna kopija KGB uzora. Jezik u kojem nema mjesta za riječ ljudska prava i čovječnost. Bijeda i izrodi ljudskog roda. Šaka jada. Gnjide. Nula. Sramoto ljudskog roda ime ti je Niš. 6.ISPITIVANJA Zgrada u kojoj smo smješteni stara je ,od cigle debelih zidova s malim prozorima i obveznim rešetkama na njima. Sobe su bile veličine za smještaj pedesetak ležajeva naguranih na kat tako da se jedva prolazilo između njih. Imala je više traktova razuđenog oblika. Naslanjala se na više susjednih objekata koji su činili zatvorsko dvorište. Zgrade su bile od prizemnih do onih na tri etaže. Dio u kojem smo smješteni dužine kojih šezdesetak metara sa sobama okrenutim prema dvorištu. Široki hodnik na bližoj strani završavao je “TV salom”, a na drugoj je završavao na stubištu na kraju kojeg je bila masivna metalna rešetka iza koje su sjedili čuvari. Prije “TV sale” nalazile su se dvije omanje prostorije veličine pola spavaonice. Jedna je bila kupatilo, druga WC. Kupatilo je bilo betonsko korito duž jednog zida i mali uzanim policama iznad i slavinama s pitkom vodom. Wc je imao četiri otvorene kabine s ćućavcima i betonsko korito sa slavinama koje je služilo kao pisoar. Na drugom kraju stubišta bile su prostorije čuvara, uprave i liječnika. Blagovaonica i kantina bile su u prizemlju. Nas su smjestili na gornje etaže. Prva grupa zarobljenih na Mitnici bili su u prizemlju. Široko dvokrako stubište s metalnom ogradom vodilo je u dvorište. Na sredini dvorišta bio je mali park s klupama za sjedenje. Veličina dvorišta je nekih cca 50x50 metara. Na drugom kraju dvorišta nalazile su se prizemne zgrade u kojima su bile prostorije za ispitivanje. Jedan trakt zgrade bio je za “obične” zatvorenike koji su znali vrijeđati i dobacivati prema logorašima kad su bili na rijetkim šetnjama u dvorištu.Već drugog dana pojedinci su odvedeni u samice i nismo ih vidjeli do preseljenja u Mitrovicu. Zaredali su pozivi na ispitivanje. Po izlasku iz sobe u poznatom položaju i obveznom upisu na kraju hodnika, silazili bi stubama u prizemlje. Već prema tome kakav je bio čuvar slijedio je tretman putem od pedesetak metara preko dvorišta do zgrade. Zatvorenik u pognutom položaju nije vidio ništa osim svojih stopala i betonskog dvorišta .Čuvari bi drekom “Levo”;”Pravo” ili “Desno” vršili navigaciju. Nerijetko bi namjerno vodili tako da zatvorenik udari u stupove rasvjete ili ostale prepreke. Slučajno zatečeni čuvari na dvorištu koristili su priliku da daju svoj obol odgoju “Tuđmanovih bojovnika”.Obol im se sastojao isključivo od načina koji su mogli smisliti njihove primitivne i bolesne mašte. Znali su narediti zatvoreniku da se sagne tako da proturi svoju desnu ruku između nogu ,otraga ,tako da je čuvar uhvati i kao da gura ručna kolica vodio do ulaza zgrade za ispitivanje. Tamo bi ga posjeli za jedan poveći stol. Glava dolje i ruke na leđa, bez gledanja u osobu koja je vršila ispitivanje. Zavisno o tome za čega su ga teretili razlikovale su se metode i načini ispitivanja. Ispitivača je bilo više. Upoznao sam samo jednog, koji mi je rekao da je zagrebački student pravnog fakulteta. Interesirale su ga razne pojedinosti od onih banalnih do nekih za koje nisam imao odgovor. Tražio je podatke o raznim osobama koje nisam poznavao. Pitao je za “političke kolovođe” i stranačke prvake, tražio podatke o načinu na koji su vođene pojedine vojne operacije ,o događajima vezanim za nestanak pojedinaca srpske nacionalnosti, te “istine” o likvidaciji enormnog broja Srba te skice terena i objekata koji su se spominjali u vojnim operacijama. Tražio je da mu detaljno opišem moje aktivnost za vrijeme ratnih zbivanje. Kad sam u globalu opisao, izvadio je neke dokumente za koje mi je rekao da su iz Vukovara. Imao je manje više sve moje osobne podatke i biografiju. Špijunaža je obavila svoj posao. Vidio sam da dosta toga znaju, ali nisu znali sve to povezati u suvislu cjelinu. Mislim da nisu nikada shvatili što se i kako zapravo događalo u Vukovaru. Ni mi sami nismo mogli znati o svim događanjima. Iz razgovora međusobno saznavali smo pojedinosti. Bilo je dobro što manje znati. Postoji mogućnost da nesvjesno kažete neki detalj, a onda slijedi dedukcija. Upliću se svi i na koncu dolaze do pojedinosti koje ne bi trebali znati. Dogovor je spominjati samo one koji nisu zarobljeni i poginule. Zato sam govorio samo o onom o čemu je po mom mišljenju već imao podatke bez potrebnih detalja.Za stvari za koje sam pretpostavljao da nezna rekao sam da ne znam. Isticao mi je da trebamo razgovarati kulturno, kao intelektualci. Pravi intelektualac nebi radio ovo što ti radiš, zaključio sam u sebi. Inače prema iskazima drugih, kakav je bio prema njima ,meni se učinio donekle korektan. Bio sam dva put na ispitivanju i nijednom nije tražio pomoć batinaša. Prema iskazima i izgledima pojedinih zatvorenika koji su se vraćali sa ispitivanja bilo je za pretpostaviti vrlo grubih, neljudskih, batinaških postupaka po kojima su ih tukli istovremeno dvojica. Ispitivanih bi morao izuti obuću, kleknuti na stolicu i prebaciti se preko naslona. Jedan bi ga tukao po golim tabanima, a drugi po stražnjici, tako da poslije toga nisu mogli ni sjediti ni hodati. Postupak bi ponavljali dok ne bi bili zadovoljni iskazom ispitivanima ili bi ga pustili koji dan pa ponovo. Muka božja. 7. PRIZNANJE HRVATSKE 15. veljače 1992. nećemo zaboraviti dok smo živi, barem ne oni koji su bili te večeri zatočenici u Nišu. Kad je po ustaljenom redu trebala početi prozivka nije se pojavio nitko. Onda smo po neobičnoj galami, tutnjanju cokula na susjednim etažama znali da se događa nešto nesvakidašnje. Pretpostavljali smo svašta ,od dobrog ,lošeg i najgoreg. Nismo imali nikakvih informacija što se dešava u Hrvatskoj. Mislili smo da se desilo ono najgore ,da su nas pregazili ,kako su nam rekli da će učiniti oni kojima smo se predali 19.11.1991. ispred “Commerca” u Borovu Naselju. Dok su nas pretresali i odvodili prema autobusima, jedan stojeći oslonjen na metalnu starudiju tenka T-55, reče nam ,dok su reporteri beogradske televizije snimali predaju ustaša:”Niste imali državu hiljadu godina i nećete je vala imati još toliko. Sredili smo vas, a sada idemo na Osijek i Vinkovce!” Mislili smo da se to dogodilo te da sada slave i iskaljuju “veselje” na nama. Na sreću nije bilo to. Svjetla se nisu gasila. Tutnjava je prestala. Onda smo se sa strepnjom ukipili svaki pored svog kreveta šuteći iščekivali. Čuli smo kako su sobu po sobi prije nas na našoj etaži izvodili na prozivku. Onda bi udarci , tutnjanje cipela i prigušeni jauci prekinuli muk. Prisluškivali smo glasove u općem metežu isprepletenih psovki, udaraca i stenjanja onih koji su padali ili s mukom sustezali urlike od boli od dobivenih udaraca. Čudio nas je veliki broj glasova večerašnjih čuvara. Onda smo čuli poznatu prozivku, trčanje, udarce, psovke, povike i s treskom zatvorena vrata. Mislim da smo svi pretrnuli kad su se vrata na našoj sobi s treskom noge otvorila. Na vratima se pojavio uniformirani niski podoficir ne veći od metar i žilet. Dreknuo je:”Sobni, izvedi ljude na prozivku.” Čudno mi je bilo što nas je nazvao “ljudi”.Izišli smo bojažljivije nego obično. Vidjeli smo desetak zajapurenih policajaca koje nismo do sada vidjeli. Ispred njih je stajao spomenuti vodnik. Ispričao je da je službovao u Zagrebu, te da su zbog nas njegova žena i dvoje djece bili tri dana u skloništu i da smo mi odgovorni za njihove patnje. U usporedbi s tri mjeseca pakla u Vukovaru to je bilo grozno-razmišljao sam.“Dobili ste državu. Evropa vas je priznala. Došli smo vam čestitati!” -oglasio se opet vodnik.Tada mi je bilo sve jasno. Nisu nas pregazili, nisu pokorili, već ćemo se konačno odlijepiti od njihova balkanskog zagrljaja. Mislim da smo svi u sebi likovali i da bi najradije od zadovoljstva, usprkos njima, zavriskali. Znali smo da ova tortura neće trajati vječno i da ćemo je se konačno riješiti. Onda kao jedan na riječi čestitkevodnika već razjapureni njegovi čestitari počeli su nemilosrdno “čestitati”.Nisu nas kao obično boljeli udarci, nego sa svakim slijedećim znali smo da im se bliži kraj i da iskaljuju svoj bijes i nemoć na onima koji im nisu u stanju da se suprotstave ,ne zato što ne bi htjeli ,nego zato što nisu smjeli. Čestitanje je trajalo kao vječnost. Nikad kraja. Dobri sat vremena. Kad su se čestitari konačno umorili od “čestitki “ počela je uobičajena prozivka. Trčanje, špalir, sad već mnogo neprecizniji udarci i treskom zatvorena vrata. Kad su se čestitari preselili na etažu ispod počelo je potiho veselje i čestitke između sebe. Konačno smo zaključili da nas više nemaju razloga držati i da ćemo u najskorije vrijeme na razmjenu. Ali nažalost pokazat će se da smo se jako prevarili u zaključku. Većina od nas nije bila ni na trećini budućeg zatočeništva.U nadi ispravnog zaključka, naš položaj nije nam se sad više činio tako strašnim. Nikad zatomljena nada u skori izlazak, sad se već skoro razbuktala. Svjetlo su čestitari ove večeri osim uobičajenih 21 sat ugasili u četiri ujutro. Znali smo da će sirena drečati u šest. Legli smo samouvjereni da više ništa neće biti tako strašno da se ne bi moglo izdržati.Prošlo je više od mjesec dana, a onda je došla razmjena. Mislili smo da idemo svi. Kad su pročitali imena onih koji idu, shvatili smo da još nije kraj. Čudna je nastala tišina u sobi kad smo kroz rešetke vidjeli odlazak autobusa s onima ,kojima je muka prestajala sa svkim metrom prijeđenog puta prema Hrvatskoj. Svatko je na svoj način razočaran razmišljao. Više nas je ostalo nego otišlo. Nada za brzi izlazak polako je kopnila. “Ma ko ih j...!”,netko je glasno prokomentirao i soba se vratila u stvarnost.Nakon par dana dovedeni su zatvorenici iz samica. Neke su u vojničkim dekama morali nositi do sobe. Nisu bili u stanju hodati. Opet se nada pojačavala ,valjda je sad gotovo. Prvi sobni (Vlatko Surma) jedva prepoznatljiv ,doveden je iz samice. Okupili smo se oko njega, rukovali, razgovarali. Jadno je izgledao. Oronuo, neobrijan, okopnio, onemoćao od batina i tretmana jedva je govorio. Nesvjesno je plakao. Bio je sretan što se vratio među nas. Malo nas je bilo tko je mogao suzdržati bijes i suze. Tješili smo njega i sebe da je kraj blizu. Sutradan su nas prebacili autobusima u Sremsku Mitrovicu. Netko je zapitao visokog potporučnika ,kojeg smo upoznali u Stajićevu, kad izlazimo. Čuli smo odgovor:”Ostat ćete vi ovdje duže nego što mislite!”.I bio je u pravu.