Prošli sam tjedan otišao u kino pogledati “They Shall Not Grow Old”, dokumentarni film sastavljen od originalnih britanskih snimki iz Prvoga svjetskog rata koje su transformirane tehnologijom kako bi se činile stvarne i suvremene kao da su snimljene 2019. godine – u boji i sa zvukom. Ono što me najviše pogodilo jest intimni i osobni pogled individualnih vojnika osuđenih na klanje u rovovima. Čovjek onda dublje počne razumijevati ludost koja je opsjela i najprosvijetljenije države da ni za što, godinu za godinom, šalju milijune mladih ljudi u sukob koji je bio pat-pozicija.
Te države – jednako demokracije, monarhije i carstva – bili su nemoćni da preveniraju rat i nemoćni da ga spriječe. Nacionalni ponos i paranoja natjerali su još u prijeratnom razdoblju na stvaranje niza alijansi koje su, pokrenute metkom ubojice u Sarajevu, nadišle kontrolu vlada i vladara. Suočeni s nezamislivim gubicima, vlade nisu mogle imati limitirane vojne ciljeve ili kompromisni mir. Javno je mnijenje zahtijevalo osvetničku pobjedu. Mir bi se moglo postići samo kapitulacijom jedne ili druge strane.
Tri podsjetnika
Međunarodni događaji u proteklih nekoliko tjedana podsjećaju nas na to da čovječanstvo još uvijek ima vrlo limitiranu mogućnost da oblikuje, a kamoli kontrolira, vlastitu sudbinu. Prvi je podsjetnik neuspjeh susreta predsjednika Trumpa sa sjevernokorejskim diktatorom Kim Jong-unom u Vijetnamu. To ne čudi s obzirom na neadekvatne pripreme i fundamentalno opiranje Pyongyanga da se odrekne svog nuklearnog oružja. Ali ako diplomacija zakaže i zapne, postoji mogućnost intenziviranja remija s najbrutalnijim i najmanje predvidivim režimom svijeta. Ipak, to je režim koji je zainteresiran samo za svoj vlastiti opstanak, cijeni svoje nuklearno oružje kao instrument ucjene i zastrašivanja ne radi, nada se ostatak svijeta, stvarnog korištenja.
Ono što je puno zloslutnije, po mom mišljenju, jest drugi internacionalni događaj koji valja zabilježiti – kriza između Indije i Pakistana koja je rezultirala zračnim napadima s obje strane granice. Ovdje su u pitanju dva nuklearno naoružana susjeda koja se gorko mrze te su u teritorijalnom sporu koji su proizvela četiri rata od 1947. godine. Posljednji veliki konflikt 1999. bio je vjerojatno najbliže kada je svijet došao rubu nuklearnog rata od kubanske raketne krize 1962. godine. Kako obje strane šire svoj nuklearni arsenal, relativno je lagano zamisliti buduću krizu koju postane nemoguće kontrolirati – gdje jedna ili obje strane dođu do vrha ljestava eskalacije jer nacionalistički ponos kapitulaciju učini nemogućom.
Treći povezani događaj najava je SAD-a prošlog mjeseca kako se namjerava povući iz INF sporazuma s Rusijom, koji je 1987. označio prekretnicu u odnosima između predsjednika Reagana i Gorbačova kako bi se eliminirali svi projektili srednjeg dometa (400-5500 kilometara) iz njihovih arsenala. Kao odgovor, Rusija je odmah suspendirala svoju participaciju u sporazumu i rekla kako će postupiti jednako ako SAD učini potez da “cilja” Rusiju svojim projektilima srednjeg dometa. Američka odluka izazvala je konsternaciju u krugovima koji se bave kontrolom naoružanja. Sada je jedini preostali sporazum koji kontrolira arsenal dvije nuklearne sile New START sporazum. Ako se dopusti da on istekne 2021., ništa neće zaustaviti lansiranje potpune utrke u nuklearnom naoružanju između Rusije i SAD-a.
NATO saveznici će možda pokušati naći utjehu u tome da je vrlo malo vjerojatno da će SAD postaviti projektile srednjeg dometa u Europu, što je potvrdio glavni tajnik NATO-a general Jens Stoltenberg. U stvarnosti opasnost leži u neobuzdanim mogućnostima Rusije koja može odlučiti, radi ucjene, targetirati zapad Europe takvim projektilima. Tu leži potencijal za rastakanje europske i američke sigurnosti – isti scenarij koji je uzrokovao krizu u Europi ranih osamdesetih i koju je INF sporazum priveo kraju.
Međutim, bilo bi pogrešno pretpostaviti da je američka odluka jednostavno iracionalna ili da reflektira Trumpovu već poznatu nepostojanost. Pod broj jedan, SAD još od doba Obamine administracije vjeruje kako Rusija ozbiljno krši sporazum. Još važnije, SAD je tražio “izlaz” iz sporazuma jer mora moći kontrirati Kini, koja je aktivirala raznovrstan arsenal projektila srednjeg dometa koji prijete američkim brodovima i vojnim bazama diljem Azije.
Novi, multipolarni svijet
Prošli tjedan ruski se ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rugao SAD-u zbog povlačenja iz INF sporazuma nagađajući kako se SAD mora osjećati “nelagodno” zbog “rasta novog nekolonijalnog, neimperijalnog sustava međunarodnih odnosa gdje diktat i ultimatumi nisu prihvatljivi instrumenti”. On je u pravu u smislu da se zaista rađa jedan novi multipolarni svijet, s revizionističkim silama, Kinom i Rusijom, koje su sve veća prijetnja američkoj prevlasti, i njihovih saveznika, u Aziji i Europi. Donald Trump predstavlja Ameriku koja se želi obračunati s izazovima svojoj moći, ali je manje sigurna oko starih obveza prema starim saveznicima koje je riskantno ispoštovati.
Bez obzira na obraćanje s visoka ministra Lavrova, čak i Rusija i Kina jednog dana mogu zažaliti dan kad SAD-ovi saveznici kao Njemačka, Japan i Južna Koreja zaključe da su izgubili povjerenje u američki nuklearni kišobran. Možemo se ponovno naći u svijetu u kojem nacije vodi osjećaj oholosti i straha u sustav djelovanja i protudjelovanja koji izmaknu svakoj kontroli. Ovaj puta s nuklearnim oružjem.
Što se krije u torbi koju nosi Putinov tjelohranitelj:
Ameri imaju vise iskustva sa nuklearnim oruzjem napr Hirosima Nagasaki! Bas ovdje u Moskvi gledao sam strahote tog atomskog oruzja i pretvaranje ta dva grada u pepeo. i danas ako se netko zenipitaju jeste li iz Hirosime i Nagasakija. Bas ovdje Rusi prikazuju kako ciste zaostale granate po Vjetnamu poslije pedeset godina.