Prema novom istraživanju objavljenom u časopisu Nature, morski znanstvenici koji istražuju ekstremne dubine otkrili su zapanjujući dubokomorski ekosustav temeljen na kemosintezi – procesu u kojem organizmi dobivaju energiju iz plinova koji izlaze iz pukotina na dnu oceana, umjesto iz sunčeve svjetlosti. Ekspedicija je razotkrila zajednice mikroba koji proizvode metan te morskih beskralježnjaka, uključujući školjke i cjevolike crve, koji uspijevaju u uvjetima bez svjetlosti i pod golemim pritiskom, na dubinama od 5.800 do 9.500 metara u tzv. hadalnoj zoni.
Geokemičarka Mengran Du, s Instituta za znanost i inženjerstvo dubokog mora pri Kineskoj akademiji znanosti, otkrila je ekosustav tijekom zarona u podmornici u području rovova između Rusije i Aljaske. Na kraju misije, odlučila je istražiti još jedan dio terena i naišla na raznolike, dosad nepoznate vrste na tim ekstremnim dubinama. Ispostavilo se da se radi o oko 2.500 kilometara dugom području – najdubljem do sada poznatom ekosustavu organizama koji koriste metan za preživljavanje. Analiza uzoraka sedimenta pokazala je visoke koncentracije metana, što je iznenađujuće jer ga na tim dubinama inače ima vrlo malo.
Znanstvenici su zaključili da mikrobi u sedimentu razgrađuju organsku tvar u ugljikov dioksid, a zatim ga pretvaraju u metan – proces za koji se dosad nije znalo da je moguć u tim uvjetima. Taj metan bakterije unutar školjki i cjevastih crva pretvaraju u energiju, omogućujući im život u potpunom mraku.
Ovo otkriće mijenja dosadašnje shvaćanje jer pokazuje da dubokomorska kemosintetska zajednica ne ovisi isključivo o organskom materijalu koji tone s površine, već i o lokalnoj proizvodnji organskih molekula zahvaljujući mikroorganizmima koji stvaraju metan. Hadalne zone, ističe Du, možda imaju i značajniju ulogu u globalnom ugljičnom ciklusu nego što se pretpostavljalo. Sedimenti tih zona mogli bi pohraniti i do 70 puta više organskog ugljika od okolnog morskog dna, što ih čini ključnim "spremnicima" ugljika i potencijalnim faktorom u ublažavanju klimatskih promjena.
Stručnjaci poput Johanne Weston iz Woods Hole Oceanographic Institution, koja nije sudjelovala u istraživanju, naglašavaju da ovakva otkrića u doba globalnog gubitka bioraznolikosti pokazuju važnost suvremene tehnologije koja može izdržati ekstremne pritiske i otkriti nove oblike života.
Iako su hadalne zone udaljene i nepristupačne, nisu potpuno izolirane od površinskog svijeta. Primjerice, 2020. godine otkrivena je vrsta rakova u Marijanskom rovu koja je u probavnom sustavu imala mikroplastiku, dok su u blizini Portorika pronađeni organizmi koji se hrane morskom travom s površine. Du se nada da će daljnja istraživanja, kroz međunarodnu suradnju poput Globalnog programa istraživanja hadalnih zona koji vode UNESCO i Kineska akademija znanosti, otkriti kako su se ti organizmi prilagodili životu u najoštrijim uvjetima na planetu. „Iako hadalni rov smatramo ekstremnim i negostoljubivim okruženjem, kemosintetski organizmi tamo žive sasvim zadovoljno“, zaključuje Du.
Otvori KEKS Pay
