Tinejdžer iz Koprivničko-križevačke županije ima 17 godina i apsolutni je državni rekorder. No, ne radi se o natjecanjima iz matematike, nego o broju kaznenih prijava koje je sakupio. Ima ih 263, a riječ je o razbojstvima, provalama i krađama. Za njega je karakteristična skitnja. Putuje vlakovima iz županije u županiju, u grupi sa svojim partnerima maloljetnicima. Operira po Križevcima, Poreču, Malom Lošinju, Pitomači... U Zagrebu nema kvarta u kojemu nije evidentiran. Krade bicikle, novčanike, hranu, u prolazu svrati do blagajne ako primijeti da je nitko ne nadgleda, provaljuje u domove, automobile... Bio je smješten u domske ustanove iz kojih je bježao.
Drugi je iz okolice Valpova, ima 13 godina i debeli dosje. Policiji je poznat od devete godine. Ima 114 kaznenih prijava. Ni za jedno djelo nije kazneno odgovarao jer mu se, prema našem kaznenom zakonu, ne može ni suditi jer još nema 14. Treći ima 100 djela i 17 godina, a počeo je s 12, iz Knina je. Četvrti je iz Rijeke, ima 15 godina, a počeo je s 11. Peti, iz Koprivničko-križevačke županije ima 17, počeo je s devet godina... Zovu ih djeca multirecidivisti, a sustav je u njihovu slučaju nemoćan. Njih petorica zajedno imaju 664 kaznene prijave.
Bježe iz odgojnih ustanova, čiji su štićenici. Uglavnom kradu, orobljuju, provaljuju, a nerijetko su i nasilni.
– Maloljetnici-multirecidivisti počinju vrlo rano, s devet, deset, jedanaest godina. Siguran sam za ovu djecu da žive od toga. Policija je tih prvih petero noću često zaticala na ulici bez pratnje roditelja. Trojica od njih su evidentirana kao žrtve zanemarivanja svojih roditelja – kaže Dragan Josipović iz Odsjeka za maloljetničku delinkvenciju Ravnateljstva policije.
No, dio maloljetnika počinitelja kaznenih djela ne prihvaća pruženu ruku, napominje Josipović.
U modi je krađa lančića
Većina državnih službenika, policajaca, defektologa, djelatnika centara za socijalnu skrb s kojima smo razgovarali ističe da je glavni problem nepopravljivih maloljetnika obiteljsko okruženje. Takva su djeca bahata, ne priznaju autoritete, nemaju svijest o tome da će im se nešto loše dogoditi za učinjeno. Prepušteni su sebi i žive po svojim pravilima, idu kamo žele. Stalno su na ulici. Razbijaju nadstrešnice, autobusna stajališta, prozore, školsku imovinu... Povodljivi su, prihvatit će drogu, većinom konzumiraju marihuanu. Agresivnost pokazuju prema poznanicima, prijateljima, slučajnim prolaznicima, državnim službenicima...
Nijedan angažman oko takvih nije dovoljan, kažu državni službenici, koji bilježe trend maloljetničke krađe lančića. Istrgnu ih u trku, a prodaju ih preko oglasnika ili u stanici za otkup zlata. Raste i maloljetničko nasilje.
Za postojanje djece multirecidivista razloga je više, kažu stručnjaci. Prenatrpani centri za socijalnu skrb, teški uvjeti u domovima, premalo policijskih službenika, roditelji koji se za svoju djecu ne brinu.
– Mi smo krali iz škrinja za sladolede, no ovo su nasilna, kaznena djela. Najviše je teških krađa provaljivanjem, uništavanja imovine, tučnjava na otvorenom, narušavanja javnog reda i mira, u 60 posto slučajeva pod utjecajem alkohola – kaže Martina Pernar, voditeljica Odsjeka za maloljetničku delinkvenciju Policijske uprave zagrebačke.
Boje se svoje djece
– Svaki put kad maloljetnik završi u postaji ispituju se i obiteljske okolnosti. Kad vam dijete ispriča da je otac često pijan, da vrijeđa majku, ukućane, razbija pokućstvo, naravno da si ne može samo pomoći. I tu traumu na neki način ispoljava. U tom slučaju zovemo socijalnog radnika. To što nam se uvijek vraćaju jedni te isti maloljetnici, usudila bi se reći, stvar je obitelji – kaže načelnica. Ako je prekršaj prvi, Centar za socijalnu skrb radi s djetetom. Bit je da se vidi uzrok tog ponašanja. Sustav je zamišljen tako da netko na svojoj koži vidi da postoji neka kazna. Svrha je da se socijalizira. No, maloljetnici iz disfunkcionalnih obitelji konstantno viđaju nasilje i naučili su se na takav model ponašanja.
– Da bismo tu djecu izveli na pravi put, najbitnija je suradnja s roditeljima. No, na roditeljske sastanke dolaze roditelji odličnih učenika, a ne onih koji rade takve stvari, a to se događa i kod nas, u policiji. Sa 14-15 godina još se može raditi s djetetom, izvesti ga na pravi put. No imate i roditelja koji samim ulaskom u policijsku postaju galame i napadaju, okrivljuju sustav, školu, sve ostale. Svi su mu drugi krivi osim njegova djeteta. Takvom roditelju kažemo: Nemojte ga štititi, obit će vam se to o glavu. Ti roditelji su odavno zatajili u odgoju. Najčešće su to obitelji lošeg imovinskog stanja i ne mogu provoditi vrijeme s djecom.
Takvi roditelji za nekoliko nam se godina vraćaju i traže da im pomognemo jer se svoje djece boje. Recidivisti najčešće idu u Turopolje, kad su sve druge opcije i terapije iscrpljene. Protiv roditelja se podiže kaznena prijava za zapuštanje djeteta – kaže Pernar.
Sutkinja Melanija Grgić:
– Za ponašanje maloljetnika odgovorni smo svi mi odrasli, a ne samo roditelji. Granicu kaznene odgovornosti ne bi trebalo pomicati, jer se većinom radi o djeci s manjim kaznenim djelima.
U Hrvatskoj maloljetnici svake godine počine oko 4500 kaznenih djela. Udio maloljetnika u kriminalitetu 2011. bio je 7,6 posto.
odje*** više s pedagozima i centrima za soc. skrb. Ionako tamo rade kretni kojie boli dupe osim za državnu plaću. Iskupljenje je samo kroz patnju i težak rad. Ovakve govnare treba u radne logore pa nek crnče od jutra do sutra. Probno ih puštat van, pa ako opet naprave sranje natrag unutra. Ko0 nije spreman poštivati pravila zajednice NITI NE TREBA živjeti u ljudskoj zajednici