Naslovnica Vijesti Hrvatska

Borković se sjeća da su ga oteli i maltretirali u Perkovićevu uredu...

Nedžad Haznadar koji je bio ratni reporter u gradu na Dunavu na obljetnicu pada grada posjetio je Vukovar s Brankom Borkovićem Mladim Jastrebom i Marinom Vidićem Bilim
19. studenoga 2017. u 19:37 53 komentara 26537 prikaza
Branko Borković
Foto: Dubravka Petrić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Sjećam te se”, veli mi zgodna, privlačna crnka u svojim, izgleda, ranim četrdesetim. Nije neko iznenađenje, kako me se ne bi sjećala, u Vukovaru smo, 26 godina kasnije, sve su šanse da me pamti po izvještajima koje sam svakodnevno slao za Hrvatsku televiziju od kolovoza do početka listopada 1991.

Branko Borković Kolona sjećanja Borković: Svatko od nas, želimo li da nam bude bolje, mora prvo mijenjati sebe

“Spavao si u mom krevetu”, kaže i pogleda me onim bitnim pogledom. Hej! Gledam je, odmjeravam, ona se osmjehuje, ali ne baš skroz na onaj način bivših ljubavnika, ima tu još nešto u pozadini, osjećam, namirisao sam to nepogrešivo, samo ne mogu dokučiti što je. Što je? Kad? Ne sjećam se. Glupo se smješkam kao jedan od onih tipova, mozak radi na tisuće okretaja… Vrtim sjećanja, kombinacije, slike… Halo?

“Vratila sam se sa smjene i ugledala te kako ležiš u mom krevetu. Danima sam sanjala o svom mjestu, a ti si tamo ležao u sivoj pidžami i hrkao kao da se niša ne događa, a to je bio moj krevet. Moj! Vikala sam da te maknu, stvarno sam popizdila. Na kraju, legla sam drugdje, i ti si zaslužio odmor”, veli mi uz osmjeh pomirenja Tanja Belobrajdić, jedna od pripadnica postrojbe Vojne policije u sklopu obrane Grada Vukovara. Zatekla me kako spavam u pozadinskoj sobi zapovjedništva obrane, tamo su mi dali da povremeno odmorim kad me zbog bombardiranja ne bi mogli otpremiti u neki civilni podrum. Bio je to onaj ruzinavi vojnički željezni krevet na kat, sigurno nije bio san svake žene, ali bilo je to samim krajem rujna 1991. i predstavljao je vrhunac osjećaja sigurnosti i čovječnosti, počinak u vrijeme kad su eksplozije tresle tlo i satirale cijeli grad bez prestanka, kao u vječnom, polarnom danu koji nema kraja.

Branko Borković
1 / 112
Vukovar - groblje

Tanja Belobrajdić (prije Dujić) od onih je ljudi, od onih žena čija je povijest kompleksna, kontradiktorna, obilježena obožavanjem i difamacijom istovremeno. Nije jedina, gotovo uz svakog sudionika Domovinskog rata, ponajviše ove iz Vukovara, uključujući i vašeg izvjestitelja, vežu se najviše afirmacije ravnopravno s najodurnijim difamacijama. Tako je Tanja Belobrajdić, nakon Vukovara, zabilježena kao prvoklasna književnica s priznanjem za roman “Crni kaput”, dobila je nagradu “Josip i Ivan Kozarac” u kategoriji romana prvijenca i time se našla u društvu Dragutina Tadijanovića, Pavla Pavličića, Julijane Matanović... Drugi roman “Slavić” također je dočekan s aklamacijom pa je tako zasjela na sam vrh suvremene hrvatske proze. No kasnije su je optužili za maltretiranje zatvorenika u ratnom logoru Lora 1992. Sve je tužbe u tom smislu dobila, dokazala je svoju nevinost, međutim lijepe joj tu Loru po potrebi kad god stignu.

Ljudi s mrljom bez mrlje. S dvojicom takvih sjeo sam u auto u petak ujutro, 17. studenoga, da se vratimo na mjesto zločina. Doslovno na mjesto zločina. Odvratnog, stvarnosnog, najbrutalnijeg i najvećeg što ga je europska povijest doživjela u drugoj polovici dvadesetog stoljeća (uz Srebrenicu).

djeca pišu Vukovaru Dan sjećanja Djeca i mladi pišu Vukovarcima i Vukovaru: 'Neka se više nikada ne začuje pucnjava granata'

Suputnici za Vukovar

Prvi je bio rijetko dobre volje. Posljednji zapovjednik Vukovara, Mladi Jastreb Branko Borković tog je jutra gostovao kod Mislava Togonala na Hrvatskom radiju u povodu 27. obljetnice pada. Sjeda u auto i s osmijehom olakšanja kaže: “Pitali su me jesam li stvarno rekao da Franju Tuđmana treba nabiti na kolac? Odgovorio sam im: Ja to nisam rekao, ja sam to napisao!” Mnogom čitatelju zvučat će to šokantno, neshvatljivo. Zar tako podčinjeni časnik prema “ocu nacije” i vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga? Ali onima koji su bili u Vukovaru i/li svjedočili ’91. izjava će biti logična i u svemu opravdana.

Drugi je suputnik Marin Vidić Bili. Imao je 29 godina kad ga je u svibnju 1991. Vlada RH imenovala povjerenikom za Vukovar. Godinu dana prije prvi je put postao ocem, a u ljeto, koji dan prije no što će se posljednji put trajno oglasiti sirena za zračnu opasnost, njegova je žena drugi put ostala trudna. Kad je Vukovar pao, Marin Vidić Bili s okupatorima je obavio papirologiju predaje grada i potom kao ratni zarobljenik bez prava upućen u srpski koncentracijski kamp Mitrovicu gdje je dočekao i rođenje sina. Razmijenjen je tek u kolovozu 1992. Što mu se tamo događalo i kako mu je bilo, on ne govori. Nikad. Nikom. Osim svojim psima koje svakodnevno šeće i psihijatru na prigodnoj seansi svaka tri mjeseca. Teško mi je opisati Bilog, dobrotu kojom zrači, njegovo držanje, pokret, pomirenost osobe koja je doživjela sve što ljudsko biće nikad ne bi trebalo doživjeti i sad je sve manje-više svejedno.

Branko Borković
1 / 10
Državni vrh u Koloni sjećanja

Ta dvojica mojih suputnika, Branko Borković Mladi Jastreb i Marin Vidić Bili izdajnici su, krivci za pad Vukovara! Uz njih su na popisu i glavni zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković Stari Jastreb, Nikola i Ljiljana Toth, Danijel Rehak… To je barem službeni stav Republike Hrvatske i do danas nije promijenjen. Zaključak je to takozvane “Manolićeve komisije” koju su uz tog praoca hrvatske i jugoslavenske obavještajne službe vodili njegovi najbliži, Josip Perković i Zdravko Mustač, nedavno osuđeni na doživotne zatvorske kazne na münchenskom Zemaljskom sudu zbog pomaganja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Komisija je zasjedala samo mjesec dana i “sve” su odmah i nedvojbeno utvrdili.

Zapovjednika Milu Dedakovića Jastreba uhitili su i sproveli na zagrebačku Laščinu gdje su ga nemilice tukli, izbili mu bubrege i držali ga u prosincu u podrumu pokraj otvorenog prozora u gaćama i potkošulji. Trajno su mu narušili zdravlje. Jastreb (Deda odmilja) nije ni ove godine u Vukovaru. Leži polupokretan u svom bolesničkom krevetu, a njeguje ga i kao lavica od sveg svijeta čuva njegova supruga Tereza. Vozimo se kroz tu uvijek maglovitu i depresivnu Slavoniju, a Borković se sjeća kako su ga odmah po dolasku u Zagreb oteli iz kabineta načelnika Glavnog stožera, generala Tusa, također otpremili na Laščinu, držali ondje tri tjedna, maltretirali, sprovodili u lisicama u Perkovićev ured u Saboru.

Vukovar Eduard Petranović Zapamtite Vukovar, ali pazite da se jednog dana nećemo morati sjećati Hrvatske

– Imao sam samo hlače i majicu, a kad su me vodili van Perkoviću na ispitivanje, zadužio sam vestu. Na kraju trećeg ispitivanja rekao mi je: “Slobodan si, idi.” Krenuo sam van, a on je rekao: “Stani! Nama naše, tebi tvoje.” Okrenuo sam se i svukao, razdužio tu vestu; izveli su me iz Sabora na sporedni, bočni izlaz tik do Kamenitih vrata po cičoj zimi pred Božić.”

Trebalo je pronaći krivca za pad Vukovara, a Komisija ga je i pronašla kako predsjednik Franjo Tuđman ne bi bio u javnosti kvalificiran za “prodaju” žrtve Vukovara kao zaloga za međunarodno priznanje hrvatske samostalnosti. Svejedno, ta sjena i dalje stoji nad njegovom ostavštinom.

Krivci za pad

Za pad Vukovara, utvrdila je država, krivi su zapovjednici i njihovi najbliži suradnici. Taj je nalaz “Manolićeve komisije” predsjednik uputio Hrvatskom saboru koji ga je “primio na znanje”. Pravno-formalno naša država, Republika Hrvatska, i dalje je službenog stava, de iure, da su za pad Vukovara krivi zapovjednici i njihovi pomagači. U stvarnosti, de facto, predsjednici države, Sabora i Vlade, bilo koja opcija da je na vlasti, svake godine drže laude o herojskoj obrani. Ako to nije licemjerno, što je?
Jurimo kroz Slavoniju prema Vukovaru, magla se polako diže, pitam Marina Vidića Bilog kakav je danas njegov stav o svemu, a on blago sediran kaže: “Ne dajem intervjue, ne čitam laži, ja sam lišen tih pizdarija.”

Okrutnosti hrvatskih vlasti prema braniteljima Vukovara mogle bi se brojiti unedogled. Nekoliko priznanja koje je predsjednica RH podijelila nekolicini pojedinaca iz Vukovara u zadnji čas, samo dva dana prije ovogodišnje Kolone sjećanja, sve je što su od priznanja dobili. Vukovarski branitelji znaju da su im svima, baš kao i portirima, vozačima i kuharicama na HTV-u i u Ini dodijeljene Spomenice domovinske zahvalnosti. To znaju iz Narodnih novina, ali ih nikad nisu primili. Kad su predstavnici branitelja posljednji put tražili da im se nakon više od dvadeset godina uruče, tadašnji premijer Milanović i predsjednik Josipović poručili su im da je njihovo zahtijevanje megalomansko, da država nema novca da naštanca 10.000 znački i papirnatih priznanica.

Branko Borković
1 / 29
Kolona sjećanja u Vukovaru

Događaji u vezi s Vukovarom ipak bi mogli krenuti drugim smjerom. Ne samo da vukovarski branitelji cijene i mnogo očekuju od predsjednice Grabar-Kitarović, ministra obrane generala Krstičevića i branitelja Tome Medveda te samog premijera Plenkovića, već i njihov način organizacije krenuo je novim smjerom, snažnijim usmjeravanjem. Dan uoči Kolone sjećanja 2017. održan je ključni sastanak Kluba zapovjednika obrane grada Vukovara kojem smo prisustvovali. Predsjedao je Branko Borković, bili su ondje Danijel Rehak i Marin Vidić Bili te većina zapovjednika iz Vukovara, Borova naselja, Bogdanovaca i Lušca: Samuraj, Rambo, Zvonko Milas, Ivan Curić, Karaula, Drago Adžaga, Vinko Žanić, Vlado Ilkić, Tanja Belobrajdić… Trenutno stanje s organizacijama branitelja je kao drugdje u državi, nebrojeno Udruga, saveza, koordinacija… O Vukovaru je napisano, tvrde, više od 200 knjiga, u svakoj jedna istina, pravi rashomon. Klub zapovjednika tijelo je prije dva-tri mjeseca osnovane Udruge ratnih veterana 204. vukovarske brigade. Samo neviđenom upornošću pokazanom u ratu, a kasnije u mirnodopskom razdoblju ta je brigada stekla stvarni legitimitet. Prvi se put na dan pada Vukovara postrojila u Đakovu 1994. te su se kao posljednji marginalci, nepriznati, praktički ilegalno sastajali svake godine sve dok nisu bili priznati, konačno, tek 2006.! Još jedanaest godina trebalo im je da se strasti i međusobno nepovjerenje smire, pa da osnuju udrugu kroz koju će zajednički djelovati. Po svemu, složili su je po principu fair-playa, tako da će se svaki zapovjednik brinuti o popisu sudionika, djelovanju i skupljanju arhivsko-dokumentacijske građe sa svojim ljudima, a oni točno znaju tko je, od kad do kad, bio s njima, tko preživio, tko ubijen, a tko nestao. Svi zapovjednici ulaze u Klub zapovjednika i čine neku vrst radnog predsjedništva.

Večernjakov novinar Branimir Bradarić na ulicama susreće ljude bez osmijeha Moj Vukovar Grad nikada nije bio ljepši, ali od zidova se ne živi

Što još hoće, koliko će nas to koštati, s pravom se mogu upitati i građani iscrpljeni beskrajno dugom posljednjom epizodom Domovinskog rata? Žele pravdu, zadovoljenje, istinu. Koliko košta istina? Gledao sam satima u lica i fizionomije tih muškaraca i četiri-pet žena, promatrao ih i slušao kako su konačno postali svjesni neumitnog protoka vremena. Većinu sam ih upoznao još tada, u prosjeku bili su to vrlo mladi i odlučni muškarci u tridesetima. Danas se već bliže šezdesetima, neki su i prešli tu granicu, a mir u srcima još nisu dobili. Obuzeo me osjećaj silne tuge. I dalje se osjećaju “kao ispod tepiha”. Hoće istinu. A što je, dovraga, istina i tko je drži?

Za državu je istina da su za pad Vukovara krivi obrana i branitelji. Temelj konačnog nalaza Manolić-Perković-Mustačeve komisije navodi su o utjecaju jugoslavenskog/srpskog KOS-a, a sve počiva na famoznoj “Optužnici” koju je u eter Omladinskog radija 101 izgovorio kolega Siniša Glavašević kao jedan od svojih posljednjih izvještaja pred konačnu okupaciju Vukovara. Stojedinica je emitirala tu dramatičnu poslanicu jer nitko drugi nije htio. Zaključili su da su autori “Optužnice” oficiri KOS-a te da je uvaljena među hrvatske zapovjednike obrane prvo u Vinkovce u kojima je tada u svojevrsnom egzilu bio Mile Dedaković, a potom u Vukovar gdje je emitiranje odobrio, pa i Glavaševiću naredio Branko Borković. Nisu hrvatske tajne službe nikad bile loše, tja, utemeljila ih je srpskom KOS-u bratska hrvatska udbaška frakcija koja je iznjedrila cijeli niz falsifikata i s uspjehom ih podmetala u dnevne novine i političke tjednike tijekom devedesetih.

Svakako su znali tko su glavni autori “Optužnice”, i to barem desetak dana ranije prije pada, kad je bila napisana. Ali trebalo je poduzeti sve ne samo da se operu navodi o tome da oružje i ljudstvo nije stizalo već i da grupica ojađenih branitelja ne učini puč. “A mogli smo”, komentira Borković dok prolazimo Vinkovce i bližimo se Vukovaru. “Kako bi Hrvatska izgledala danas, što misliš?”

Prava istina

Hrvatske obavještajne službe, dakle država, znaju kad je nastalo pismo i tko su autori, ali osjećali su nužnim falsificirati taj dio, proglasiti ga djelovanjem KOS-a kako bi denuncirali njegov sadržaj i njegove autore. Dugo sam tragao za piscima i, konačno, ove godine došao do njih. Kad sam ih pitao: pa dobro, zašto konačno ne priznate autorstvo, time ćete srušiti i cijelu tezu da je pismo KOS-ovsko i ono što iz toga slijedi sve do navoda da su zapovjednici i obrana krivci za pad Vukovara, rekli su mi: “Ma daj, ne budi naivan. Onda će nas optužiti da smo mi KOS. To je zajebana, pokvarena igra, savršen krug, nema izlaza.” Borković, po Manolićevoj komisiji optužen da je oružjem natjerao Sinišu Glavaševića da pročita optužnicu, kaže: “Notorna laž. Svi znaju da sam bio sam protiv toga. Otišlo je u eter kad sam na trenutak okrenuo leđa.” U autu je zavladala tišina, polako ulazimo u Vukovar kad se Marin Vidić Bili odjednom prene i kaže: “Jebiga, a ja potpisao. Onda sam ja taj KOS”, nasmije se i u tren opet odluta pogledom po ravnici.
Konačno na jedno mjesto okupljeni preživjeli zapovjednici i suborci traže za sebe mir, konačno otkrivanje pune istine o obrani Vukovara te da ona postane službena. Imaju tri godine do tridesete obljetnice. Organizirali su se da, prije svega, materijalnim dokazima (rijetkim preostalim spašenim ratnim dnevnicima) i sjećanjima preživjelih donesu tu “istinu”, pa makar kakva bila. Istina koja će im dati toliko potreban smiraj.

Te noći, nakon dugog sastanka Udruge ratnih veterana 204. gardijske brigade, zapovjedniku obrane grada Vukovara Branku Borkoviću i tadašnjem povjereniku Vlade RH za Vukovar Marinu Vidiću Bilom u hotelu u kojem su odsjeli, Lav, nisu mogli poslužiti večeru. Sindikat policije priredio je party za 200 ljudi, na koji nisu bili pozvani. Predsjednica RH sa svojom svitom i uglednim uzvanicima bila je u nekom drugom restoranu. Borković i Vidić izašli su van na kišu koja je dosadno rominjala tražeći mjesto za objed i uto ih zaustavi jedna žena: “Borkoviću, Vidiću, zar vi niste večeras u Vukovarskom domu?” Mladi Jastreb je pogleda i rezignirano kaže: “Večeras ima mnogo fešti.”

Noć pred Kolonu sjećanja grad je bio pun i živ. Došlo je mnogo svijeta iz svih krajeva Hrvatske, kafići su bili prepuni, restorani su radili punom parom, a slobodnih kreveta nije bilo sve do Iloka i Osijeka. Jednom je to godišnje pa obljetnica pada sve više postaje happening, općenarodno veselje. U za mnoge mamurno sljedeće jutro kreće ta kolona, valjda jedini dan u godini kad se praktički sav državni vrh zajedno s opozicijom doslovno spušta među narod i s njima hoda kilometrima, a kasnije im kao svima zebu tabani na vukovarskom Memorijalnom groblju. Kolona je toliko duga da posljednji stižu već kad su polaganje vijenaca i euharistijsko slavlje završili. U njoj ima svega, klinaca koji kao da su na after partyju, budala koje hodaju s pivom u ruci bez dostojanstva, očeva i majki koji još uvijek traže svoju nestalu djecu – lako ih prepoznati iako nemaju nikakve oznake na sebi. Hodaju po zemlji, a najradije bi u njoj bili. Najvažniji odlaze s groblja u crnoj koloni zagrijanih limuzina polako jezdeći kroz nepreglednu kolonu povratnika s groblja ususret sutrašnjici i nekoj novoj, jednom sutra možda pravoj istinitoj istini.

Kolona sjećanja u Vukovaru Dan sjećanja 64.000 ljudi u vukovarskoj Koloni sjećanja Antun Škvorčević Pozvao na pomirbu Biskup Škvorčević: 'Zamka okrutnog počinjenog zla u Vukovaru vreba i danas...' Žute čizme Kolinde Grabar-Kitarović Dan sjećanja Predsjednica objasnila zašto je u Kolonu sjećanja došla u žutim čizmama
Valamar
Prilika za posao
Ovo je troje mladih koji rade u turizmu, evo zašto su zadovoljni i žele ostati u Hrvatskoj
  • cigrovski.darko:

    Teška maglovita vremena, ništa ti nije jasno, a sve se odvija munjevitom brzinom, ni sam sebi ne možeš vjerovati, a kamo li drugima, to mogu razumjeti samo oni koji su se toga barem dotakli, slava vukovarskim i svim herojima braniteljima ... prikaži još!ma u ta olovna vremena.

  • dolmar:

    Lako je iz današnje perspektive biti "general posle bitke". Treba se malo prisetit tih dana. Hrvatska je krvarila od Vukovara do Dubrovnika. Napadana iz Srbije i iz "Izetbegoviceve" Bosne. Sva sila hordi sa istoka se slika u Hrvatsku. Hrvatski branitelji ... prikaži još! slabo naoružani i razvučeni na Širokom frontu borili su se protiv 3. armije u Europu. U takvim okolnostima Vukovar se naprosto nije mogao obranit. A priču o prodaji Vukovara su povukle Srpske obavještajne službe u suradnji sa Hrvatskim UDBAŠIMA ,kako bi uveli razdor među braniteljima u tim danima. To su bili dani jada i tuge, ali i dani ponosa i slave. Mislim da će 1991-95 god. Biti zlatnim slovima upisane u historiji Hrvatskog naroda !!!!!

  • Gustirna:

    I nitko da ,barem onako usput ,spomene da vukovar ne bi pao da udbsko komunisticki zlocinac racan nije razoruzao hrvstsku...i predao oruzje svojim cetnickim saveznicima...cak ni borkovic...koji ima veliko srce ali nema pojma o strategiji...pa taj bi objesio kutuzova sto ... prikaži još!o je spalio moskvu...