Ne znam je li tako i u vašim kvartovima, ali moj je proteklih dana bio gotovo zasut velikim kuglama snijega što su se žilavo odupirale promjeni zime u proljeće. Snijeg koji je zapljusnuo grad proteklog vikenda podsjetio je na to koliko ima istine u onome što je pjesnik ustvrdio: "Hej, lega, nema onog snega, samo su nam zime ostale..." Zavjesa pahuljica spustila se tiho, primjereno dobu, ali s kašnjenjem od jedno četiri-pet godina pa su dječica koja su odmah istrčala u parkove možda i prvi put vidjela snijeg. Svejedno, nisu ga doživjeli kao nepogodu nego su male ruke pokušale što prije, u grozničavoj utrci s globalnim zatopljenjem, napraviti snjegoviće, pobirući, gotovo još u zraku, pahulju po pahulju ne bi li snježnom prijatelju podarili fizionomiju i osmijeh. Nisu mogla biti dovoljno brza, jer niti je snijega bilo dovoljno, niti je zima, barem ne ovdje, bila dosljedna, ali ostale su vesele namjere, taj pokušaj iskrene, nevine i bijele radosti "gradnje" i ostavljanja otiska sreće u snijegu. Da, nekada smo snijeg krstili kao zimsku radost, u vijestima su pokazivani djeca i ljudi kako se sanjkaju i grudaju, kako se uređuju umjetni spustovi na brežuljcima da se jednom ili dvaput spusti na skijama. Danas zbog snijega oglašavamo crveni meteoalarm.
Odjednom je zima postala naš ljutiti neprijatelj zbog kojeg svako malo podižemo obojene znakove za uzbunu. U atmosferi sirena koju smo mi stvorili odrastaju današnja djeca
Otvori KEKS Pay
