Sekulić već dugi niz godina radi sa ženama žrtvama nasilja, aktivna je u civilnom sektoru stoga na početku razgovora odlučno podcrtava – zakonske izmjene iako je dobro da se događaju su kozmetičke i nisu adekvatne dok se promjene ne dogode na svim razinama sustava koji procesuira počinitelje rodno uvjetovanog nasilja.
– Nemamo adekvatne procese edukacije onih koji rade na slučajevima rodno uvjetovanog nasilja, nemamo niti senzibiliziranu javnost, a ni adekvatne zakone. Društvo ne suosjeća sa žrtvom, to vidimo po komentarima koji se nalaze ispod članaka, a to možemo čuti i u reakcijama kad sjedimo vani i čujemo ljude kako govore onda je jasno da mi živimo u društvu koje još uvijek izrijekom ili šutke zapravo podržava počinitelja. – ističe Sekulić.
Nerijetko se fokus sa žrtve seli na počinitelja pa se događa sekundarna viktimizacija jer žrtva je ta koja se udaljava iz obitelji, odlazi i sigurnu kuću, još je i teže ako su uključena djeca. Žena nemaju prostor u javnosti u koji mogu izaći i sigurno svjedočiti o tome što im se dogodilo pogotovo, ako je počinitelj poznato ime poput Matanića, naglašava psihologinja. Šira društvena zajednica je ta koja bi trebala odigrati ključnu ulogu.
– Reakcija na Matanićev intervju je nešto što pokazuje da smo se ipak pomakli kao društvo. Sad je taj intervju obrisan i urednica se ispričala. Nažalost, iluzorno je govoriti da je to dovoljno dobro i bez obzira što ta žena koja je doživjela nasilje od jednog takvog počinitelja, ovakvom reakcijom javnosti može na neku ruku biti podržana i definitivno je to bolje nego da je taj intervju prošao uz pozitivne reakcije. No, i dalje je ta činjenica da on sjedi ispred kamere i priča na način na koji priča je nešto što dodatno traumatizirana, jer ljudi kao što je Dalibor Matanić, oni imaju ozbiljnu ili barem šalju nekakvu poruku da imaju ozbiljnu podršku i iza sebe. I to je jako zastrašujuće. Kad ste u poziciji osobe koja je žena koja je doživjela nasilje od njega. Mi koji nismo doživjeli takvu vrstu nasilja, ne možemo nikako shvatiti koji učinak ima jedan takav intervju na osobe koje su nastradale od njega – objašnjava psihologinja u emisiji Večernji TV-a.
Za većinu slučajeva nasilja nikad se ne dozna, upravo zbog spomenutih razloga, prečesto se šuti, a naša sugovornica sugerira da je ključno rješenje ono koje se bavi uzrocima, edukacijom i prevencijom nasilja. Dio koji nedostaje je edukacija i prevencija, naglašava.
– Kad god se pokuša u škole ući s temama kao što je građanski odgoj, učenje o rodno uvjetovanom nasilju i slično, odmah se digne priča konzervativaca koji to stopiraju i sabotiraju i nama je blokiran veliki ulaz u rad s djecom kako bi prepoznali nasilje. Da već danas za sutra stvaramo prvo malu pa veliku skupinu djece koja će kada odrastu razumjeti što je nasilje. Procesi koji to imaju za cilj, poput građanskog odgoja su blokirani, a u velikoj mjeri bi pomogli da sutra čujemo 'aha tu kod susjede je neka buka i vika to trebam prijaviti jer sam naučio/la da je to nedopustivo' – govori Sekulić.
Zaključila je da je najbitnije da se žrtve maknu iz izolacije, a događa se upravo suprotno. Bitno je i pronaći osobu od povjerenja, ma tko ona bila, i progovoriti. Teško je to ponekad učiniti u obitelji jer žene, objašnjava Sekulić, su u shizofrenoj situaciji da je na njima teret očuvanja obiteljskih odnosa, što se ilustrira da je ona ta koja je problematična i koja će srušiti obitelj ako prijavi nasilje, a ne da je počinitelj taj koji svojim postupcima urušava obitelj. U takvim situacijama nažalost tužan paradoks je da se obitelj koja se predstavlja i kojom se dičimo kao ultimativnom vrstom socijalne zaštite često za žrtve pretvara u mjesto najgorih strahota. Cijeli razgovor pogledajte na YouTubeu Večernjeg lista
Otvori KEKS Pay
Gospođa ne posjeduje dovoljno inteligencije i logike da bi razumjela svijet oko sebe i složenost međuljudskih odnosa. Gospođa ne shvaća da je nasilnika i predatora oduvijek bilo i uvijek će ih biti, i ne postoji način da taj problem riješi "edukacijom". To što je broj nasilnih djela ograničen nije zbog toga što ima malo nasilnika, nego zato što ima puno zaštitnika. Na svakog muškog nasilnika dolazi njih 5, 10, 20 ili 100 koji su zaštitnici. I to je najbolji način da se žena zaštiti, ako se nije u stanju sama štititi a velika većina žena to nije u stanju; da ima svog zaštitnika. Muža, dečka, oca, brata, i to bi bilo to.