Radni psi Megy i Cash godinama su bili angažirani na poslovima razminiranja Hrvatske. Osam puta brži od pirotehničara koji su minska polja pregledavali ručnom detekcijom, takvi su psi bili itekako isplativi svojim gazdama, koji su zahvaljujući njima lakše "otpisivali" kvadrate pod minama te preuzimali i naplaćivali čišćenje drugih minskih polja. No razminiranje je gotovo, neke su tvrtke zatvorile svoja vrata, strojevi i oprema se mogu prodati, a psi više nisu potrebni pa se danima putem društvenih mreža pokušavalo za belgijsku ovčarku i nizozemskog ovčara pronaći dom u kojem će spokojno i zasluženo uživati u mirovini, do svog prirodnog kraja. U objavama se navodilo kako rok za pronalazak smještaja za Megy i Casha istječe danas. On je ove srijede imao sreće i udomljen je, a što će s njom biti sutra, ne zna se. Zna se jedino da Megy nije jedini pas čija je sudbina neizvjesna, Do jučer je bila heroj, a sad je teret, jer posla za nju više nema. A nema ga više ni za pirotehničare. Iako imaju svoj krov nad glavom, dio njih još uvijek ne zna hoće li, i gdje, raditi za mjesec dana. Od 1. ožujka Hrvatska će, naime, i službeno biti bez mina.
Premda se razminiranje provodilo i tijekom ratnih godina, službenim početkom smatra se 1996. Prema prvoj procjeni, koju je te godine iznio UN-ov Centar za mine, pod minama je bilo oko 23 posto kopnene površine Hrvatske, odnosno ukupno 13.000 četvornih kilometara na području 14 županija. Dvije godine poslije osnovan je Hrvatski centar za razminiranje (HCR) – središnje državno tijelo za organiziranje i koordinaciju svih poslova humanitarnog razminiranja. Zahvaljujući sustavno radu na terenu, odnosno provođenju općih i tehničkih izvida procjene površina pod minama smanjivane su da bi 2005. godine bilo procijenjeno kako je pod minama oko 1200 četvornih kilometara. Plan je bio da se Hrvatska razminira do 2019. no to se nije dogodilo, što se obrazložilo nedostatkom novca, ponajviše u vremenu prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Ipak, trideset godina od službenog početka razminiranja, gotov je ovaj sveobuhvatni posao vrijedan oko 1,2 milijarde eura. Za njegova trajanja stradalo je 612 osoba, od kojih 208 smrtno. Među ukupnim brojem stradalih nalazi se 136 pirotehničara i pomoćnih radnika, od kojih je njih 41 poginuo.
"Sve terenske aktivnosti razminiranja u Republici Hrvatskoj su završene, odnosno okončani su i posljednji poslovi razminiranja na području RH. Tijekom siječnja i veljače preostaju još isključivo administrativni postupci – završne analize i izdavanje potvrda o očišćenosti – nakon čega će se Republika Hrvatska moći proglasiti slobodnom od minske opasnosti. Time će RH ostvariti svoj strateški cilj definiran Nacionalnim programom protuminskog djelovanja te u propisanom roku, do 1. ožujka 2026., ispuniti obvezu preuzetu ratificiranjem Ottawske konvencije", obrazlaže nam Ministarstvo unutarnjih poslova, na čiju pomoć u rješenju sudbine zaposlenika računaju i poslodavci i pirotehničari, ali svaki sa svojom vizijom kakav bi model trebao zaživjeti nakon 1. ožujka. Pregovore s MUP-om vode i jedni i drugi, potvrđuju i Željko Romić, vlasnik tvrtke za razminiranje i predsjednik HUP-ove Udruge poslodavaca humanitarnog razminiranja te Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata koji usko surađuje s nedavno osnovanom Hrvatskom udrugom djelatnika u razminiranju (HUDUR). Samo, dok poslodavci imaju sastanak s ministrom Davorom Božinovićem, sindikalisti su "zapeli" na nižoj razini i njegov poziv još čekaju.
A budućnost pirotehničara nakon 1. ožujka vide različito – poslodavci u osnivanju klastera u kojem bi na inozemnim tržištima, ali s plaćom hrvatske države radili samo oni pirotehničari koji nisu ispunili uvijete za odlazak u mirovinu. Sindikalisti i pirotehničari okupljeni u HUDUR-u rješenje svog daljnjeg angažmana vide u ministarstvima, Frontexu i Rendžerskoj službi koja se treba osnovati, gdje bi mogli raditi i oni koji nemaju uvjete za mirovinu, ali i mlađi umirovljenici koji to zbog niskih primanja žele. Naime, iako još u naponu snage, s četrdeset i kojom na plećima, pirotehničari mogu u starosnu mirovinu ako imaju propisane uvjete od 25 godina ukupnog radnog staža, od čega osam na poslovima razminiranja. No osamdesetak pirotehničara ne ispunjava oba ta uvjeta. – Brojni djelatnici u razminiranju dočekali su kraj te djelatnosti s ostvarenim pravom na mirovine po posebnom zakonu, ali zbog niskih mirovina pokrenuli smo inicijativu kojom tražimo da se pirotehničarima i pomoćnim djelatnicima u razminiranju omogući nastavak rada u nekoj drugoj djelatnosti za koju su kvalificirani. Riječ je o nekoliko mogućnosti – rendžerska služba koju Vlada namjerava ustrojiti, rad u Frontexu, uključivanje u protueksplozijsku djelatnost MUP-a, obuka civilnih ročnika ili nešto slično. Čekamo poziv na sastanak Ministra unutarnjih poslova na kojem ćemo razgovarati o tome – kaže Mario Iveković, ali dodaje da, ne dogodi li se sastanak uskoro, nije isključena ni mogućnost prosvjeda.
– Već od 1. ožujka dio ljudi ostaje bez posla. Vrijeme curi i rješenja se moraju početi donositi odmah – upozorava. Što se poslodavaca i Željka Romića tiče, rješenje postoji – klaster u kojem bi radili pirotehničari bez uvjeta za odlazak u mirovinu, spomenutih oko 80 djelatnika, dok bi oni koji su ispunili uvijete, ali nisu skloni odlasku s tržišta rada posao ipak morali pronaći na nekom drugom mjestu. Romić objašnjava da bi klaster funkcionirao tako da bi njegovi članovi bili zaposleni u Hrvatskoj, a angažirani na poslovima razminiranja u zemljama diljem svijeta, prema potrebi. Klasterom bi rukovodio HUP, okupljao bi sedam-osam preostalih tvrtki za razminiranje, a "usisao" bi i one pirotehničare iz firmi za razminiranje koje su prestale raditi jer je posao u Hrvatskoj gotov. Aranžman s državom podrazumijevao bi da Hrvatska, primjerice, za rješavanje minskih problema Ukrajini ne pruža donaciju u novcu ili opremi, već uslugu koju bi izvršio klaster.
– Kupovani su i strojevi naših proizvođača iz Hrvatske koji su davani kao donacija. To je ista stvar, s tim da se ovdje radi o usluzi, a ne osnovnom sredstvu – kaže Romić. – Tako bi se financirali ljudi koji su ostali nezbrinuti – dodaje naglašavajući kako bi se ovim modelom oni kao struka znanjem koje posjeduju pokušali probiti na neka druga tržišta, ali u okviru aranžmana s našom državom. Svjesni da dolazi kraj razminiranja, ideju o klasteru zakotrljali su prije godinu dana, a o tome kako je realizirati raspravljali su i na sastanku u Ministarstvu unutarnjih poslova, s ministrom Davorom Božinovićem i njegovim savjetnicima. Romić kaže da ministar želi pronaći način te da ima želju i volju se ovakav rasplet dogodi, no jasno mu je da će konačnu odluku donijeti Vlada. – Mislim da sve ide u dobrom smjeru, no ponajviše ovisi o Vladi i odluci o financiranju. Ljudi moraju biti strpljivi, mislim da je ovo dobar model i za njih i za nas koji smo ostali. Priča se okolo o nekim zapošljavanjima u ministarstvima i slično. Pa MUP ima i svoje pirotehničare, neće ni oni imati posla i, uvjetno rečeno, sutra će biti problem i što s njima, što će raditi. Možda imaju još godinu dana obilježavanja nekakvih izvanrednih situacija, ali ne i sustavnog razminiranja koje je završeno u prošloj godini. Isto tako, tko će sad zaposliti nekoga u javnim poduzećima? Nema toga, a nema ni kvalifikacija – uvjeren je Romić.
U Ministarstvu unutarnjih poslova kažu da se razmišlja o cjelokupnom sustavu protuminskog djelovanja i svim njegovim dionicima, o njegovoj transformaciji i redefiniranju poslova koji će se obavljati u skladu s obvezama koje će i dalje postojati u okviru protuminskog djelovanja, kao i o mogućnostima i modelima plasmana znanja, iskustva i tehnologije tamo gdje je najpotrebnije. "Hrvatske tvrtke i hrvatski pirotehničari stekli su tijekom trideset godina razminiranja Republike Hrvatske iznimno znanje i neprocjenjivo iskustvo u poslovima razminiranja. Stoga svi uključeni dionici razmatraju mogućnosti i modeli organiziranog plasmana našeg znanja i iskustva u razminiranju u druge zemlje, čime bi se i tvrtkama za razminiranje i pirotehničarima, koji još ne žele ostvariti pravo na odlazak u mirovinu, omogućilo daljnje profesionalno djelovanje", navode u odgovoru na naš upit. Osnovani s ciljem zaštite prava djelatnika u razminiranju i očuvanjem dostojanstva, zbog kolektivnog nezadovoljstva strategijom razminiranja, pirotehničari iz HUDUR-a poručuju kako su gotovo svi njihovi članovi radno sposobni pirotehničari i pomoćni djelatnici te da nitko od njih nije dobio službene i točne informacije što će biti sa zaposlenicima.
"Predlažemo da se za djelatnike koji nemaju prvi uvjet za mirovinu (osam godina razminiranja) donesu sljedeće odluke: zapošljavanje u MORH-u na poslovima razminiranja, zapošljavanje u protueksplozijskoj zaštiti te priznavanje prava na prvi uvjet jer mi nismo prestali razminirati svojom voljom, nego prisilno. Za djelatnike koji nemaju drugi uvjet (25 godina staža ukupno) i mlađe umirovljenike koji žele raditi tražimo zapošljavanje u Civilnoj zaštiti, Frontex službi ili Rendžerskoj službi za koju se nadamo da će ove godine biti ustrojena. Izjave o osnivanju klastera i zbrinjavanju pirotehničara tim putem ne želimo ni komentirati. Za klaster smo čuli od naših članova, ali službene informacije ni od HUP-a ni od MUP-a nismo dobili. Kako snažno surađujemo s Novim sindikatom, od njih saznajemo da ni oni nemaju nikakvih saznanja o planovima za klaster. I udruzi i Novom sindikatu cilj je zapošljavanje naših djelatnika isključivo unutar RH. Sigurno postoje pojedinci koji žele steći i radno iskustvo u drugim državama, ali naši članovi za to nisu zainteresirani. Naglašavamo da je vrlo važno da svi znaju da je većina pirotehničara svoj poziv odabrala iz ljubavi prema domovini te da smo spremni dati svoj život isključivo za nju. Mnogi od nas imaju puno dodatnih kvalifikacija koje mogu ponuditi za dobrobit i boljitak naše domovine. Svoju stručnost, znanje i iskustvo stjecali smo za naše građane i našu djecu. Mi od svojih zahtjeva ne odustajemo i borit ćemo se za njih svim mogućim sredstvima", navodi se u izjavi koju je udruga, čija je predsjednica Ana Knez, dala za Večernji list.
Kako će se dalje pregovori razvijati, moralo bi se znati za koji dan, 1. ožujka je na vratima. A hoće li to što će Hrvatska od tog datuma i službeno biti bez mina značiti da opasnosti uistinu više nema, pitali smo pirotehničara Zdenka Tomića iz Kutine, koji je 2015. stradao u minskom polju. – Ja sam na svojoj koži osjetio da baš i ne možemo biti sigurni ni na području koje je razminirano – kaže. Naime, on je u eksploziji u Ružiću, selu nadomak Drniša, ostao bez potkoljenice. Tvrdio je da je stradao pri povratku po pregledanom terenu, od zaostale mine, dok je druga strana tvrdila da je stradao pri obavljanju posla. S pet reamputacija iza sebe te desetak godina povlačenja po sudu njegov je slučaj okončan nagodbom. Godina u kojoj je stradao bila je jedna od onih kada je rad pirotehničara bio potplaćen, plaće su kasnile, a cijene razminiranja toliko su se urušavale da se više plaćalo orezivanje živice nego čišćenje minskog polja pa su pirotehničari, ne bi li dobili crkavicu, morali u što kraćem vremenu obraditi što veću površinu. S prosvjeda su i sami poručivali da minska polja ni nakon njih nisu čista te da na teren koji su pregledali ne bi pustili svoju djecu. Probleme u razminiranju isticali su i pirotehničari, i poslodavci, i Hrvatski centar za razminiranje, svatko sa svojom istinom. Prema poslodavcima, izvor problema bio je Hrvatski centar za razminiranje te su s podsmijehom govorili da njime upravlja Upravno vijeće u kojem sjede "Goran Granić, dizajner Bruketa, slikari i pisci".
Dodajmo tome da je tijekom godina u upravi i savjetu HCR-a sastav bio šarolik, bili su tu i Zoran Milanović i Đuro Brodarac i Đurđa Adlešić i Dijana Pleština i Zvonko Milas i Robert Markt i Damir Trut... Poslodavci su upozoravali i da je cijena poslova humanitarnog razminiranja ispod granica ekonomske isplativosti te da se zbog neadekvatnog upravljanja sustavom moraju javljati na natječaje po preniskim cijenama jer će u suprotnom biti na čekanju pa će u konačnici morati staviti ključ u bravu. Uz to su isticali da im nelojalnu konkurenciju na tržištu predstavlja i državna tvrtka Mungos. Ona se nekoliko puta dizala iz ponora stečaja stvarajući pritom goleme gubitke, a vlasnik joj je bio Hrvatski centar za razminiranje koji ju na kraju, kad je prestala s radom, i "usisao". No u HCR-u su smatrali da su zbog niskih cijena ponajprije krivi poslodavci koji je ruše i u natječajnoj dokumentaciji navodeći da posao mogu obaviti za upola manje novca nego što je za pojedini posao osigurano.
A kako to kod nas već ide, kod dodjele posla osnovni je kriterij najpovoljnija ponuda. Pirotehničari su pak upozoravali da ih poslodavci, kad se prijavljuju na natječaj, tjeraju da se skinu s bolovanja jer se pri odlučivanju o dodjeli posla gledalo i koliko tvrtka ima zaposlenih pirotehničara. Nakon dobivanja posla, ljudi su se vraćali na bolovanje, što više nitko nije kontrolirao... U tom je razdoblju zbog namještanja natječaja za poslove razminiranja sisačka policija kazneno prijavila jedanaest osoba. Desetero njih su bili poslodavci – vlasnici i suvlasnici tvrtki za razminiranje te direktori, a jedanaesti ravnatelj HCR-a. Među prijavljenima je bio i Damir Trut, koji je unatoč tome postao pomoćnik ministra unutarnjih poslova iz HDZ-ove kvote za ministarskog mandata MOST-ova Vlahe Orepića. Kasnije je Trut postao ravnatelj MUP-ova Ravnateljstva civilne zaštite pod koje je, ukidanjem statusa samostalne agencije, potpao i HCR, čim je sustav razminiranja u cijelosti potpao pod MUP – od provođenja postupaka javne nabave, odabira izvođača, nadzora obavljenog posla, kontrole, isključivanja površine iz minsko sumnjivog prostora... Neposredno prije nego što je Ravnateljstvo civilne zaštite ustrojeno, državno odvjetništvo odbacilo je kaznenu prijavu sisačke policije protiv svih osumnjičenih za namještanje natječaja za poslove razminiranja.
– U prvim poratnim godinama proces razminiranja odvijao se najviše putem državne tvrtke AKD Mungos. Krajem devedesetih donesena je po našem mišljenju kriva strateška odluka – puštanje djelatnosti razminiranja na slobodno tržište. Došlo je do rušenja cijene razminiranja, zbog čega su brojne tvrtke upale u probleme, a neisplata plaće postala je učestala pojava. Zbog niskih cijena bilo je i pritisaka poslodavaca koji su tražili veći učinak, što je ugrožavalo i sigurnost pirotehničara. Sve to dogodilo pod izgovorom da to od nas traži Svjetska banka, koja je sudjelovala u kreditiranju djelatnosti. Novi sindikat davao je podršku, a od 2008. i organizirao pirotehničare jedine državne tvrtke Mungos, ali do znatnih pomaka u plaćama i uvjetima rada pirotehničara došlo je nakon što se 2012. i veliki broj radnika privatnih tvrtki pridružio Novom sindikatu. Godinu poslije, nakon neuspješnih pregovora s Hrvatskom udrugom poslodavaca, organizirali smo štrajk koji je trajao gotovo dva tjedna, a dovršen je sklapanjem granskog kolektivnog ugovora i sporazumom s Hrvatskom udrugom poslodavaca uz posredovanje Vlade RH, koja se obvezala osigurati više sredstava za razminiranje uz omogućavanje boljih cijena. Od tada su se uvjeti rada poboljšali, a povećana je i stabilnost tvrtki u razminiranju, što je uzrokovalo i redovitost isplata plaća i ostalih materijalnih prava radnika u razminiranju. Smanjio se i broj incidenata. Unatoč tome, gotovo svake godine pirotehničari su stradavali, što je bilo teško izbjeći zbog neizbježnog rizika koji nosi ova djelatnost – kaže Mario Iveković.
Posljednja žrtva mina bio je 32-godišnji Matej Robić, koji je poginuo potkraj lanjskog lipnja prilikom razminiranja bivšeg vojnog skladišta u Oštarijama kod Ogulina. Novi sindikat je prije nekoliko dana poslao prijedlog predsjedniku Zoranu Milanoviću da se odlikuju svi pirotehničari koji su sudjelovali u procesu razminiranja. – Smatramo da je riječ o ljudima koji su zaslužili barem onu razinu priznanja i prava koju imaju hrvatski branitelji. Posebno očekujemo da se poginulima i teško stradalima dodijele i viša odlikovanja – poručuje. Uz pitanje priznanja, otvoreno je i pitanje socijalnog i radnog statusa pirotehničara. Dio njihovih prava već je u posljednjih nekoliko godina izjednačen s pravima branitelja. – Moram priznati da je Vlada u posljednje dvije-tri godine prihvatila nekoliko naših inicijativa. Primjerice, pomoćni djelatnici u razminiranju prije nisu imali odgovarajući status, iako su također izloženi minskom riziku. Danas su i oni izjednačeni u pravima – kaže Iveković dodajući kako i dalje postoji problem u vezi s mirovinskim osnovicama, jer pirotehničari potpadaju pod poseban zakon prema kojem se dio doprinosa godinama nije pravilno uplaćivao.
– Pokrenuta je i inicijativa da se i to ispravi te da se njihove mirovine izjednače s braniteljskima – nastavlja. Kad podvuče crtu pod proteklih 30 godina i posao razminiranja Hrvatske, u kojem je sve vrijeme sudjelovao, Željko Romić kaže da je tu bilo svega – niskih cijena rada, propadanja tvrtki... Situacija se, dodaje, popravila otkako su došli europski fondovi. – Firme su se oporavile u proteklih sedam-osam godina, plaće su se povećale i sad su iznosile oko dvije, dvije i pol tisuće eura. Ipak, iako smo mi komercijalne tvrtke, svima nam je drago da je Hrvatska očišćena od mina. Nema tu privatnog interesa u smislu da bismo još radili i zarađivali. Svi bi to htjeli, ali kraj je razminiranja, a to znači i kraj rata – rekao je Željko Romić.
Otvori KEKS Pay
