U burnim vremenima između dva svjetska rata, Kraljevina Jugoslavija suočavala se s ozbiljnim političkim izazovima, a jedno od najradikalnijih strujanja unutar hrvatske političke scene bila je Ustaška organizacija, predvođena Antom Pavelićem. O njezinu nastanku, ideologiji, metodama borbe i putu prema vlasti razgovarali smo s dr. sc. Marijom Jarebom s Hrvatskog instituta za povijest, koji ističe da se „Ustaški pokret razvijao kao reakcija na političku represiju, ali i kao dio šireg europskog konteksta jačanja autoritarnih i ekstremističkih ideologija.“
Diktatura kao poticaj za radikalizaciju
Razumijevanje nastanka Ustaškog pokreta zahtijeva širi pogled na političke prilike u Kraljevini SHS (kasnije Kraljevini Jugoslaviji). Nakon Prvog svjetskog rata, tadašnja novostvorena država suočavala se s unutarnjim napetostima između različitih nacionalnih i političkih skupina. Premda je formalno imala parlamentarni sustav, u stvarnosti su vlasti bile pod snažnim utjecajem srpske političke elite, što je izazivalo nezadovoljstvo u hrvatskim političkim krugovima.
Katalizator za radikalizaciju bila je odluka kralja Aleksandra I. Karađorđevića da u siječnju 1929. uvede diktaturu, suspendira Ustav i zabrani političke stranke. Hrvatska politička scena našla se pod snažnom represijom, a brojni istaknuti političari i aktivisti bili su proganjani.
Hrvatska javnost bila je posebno pogođena ukidanjem i onih minimalnih autonomnih prava koja su do tada postojala. U tom kontekstu nastaje radikalni otpor, koji vodi formiranju Ustaške organizacije. Među onima koji su smatrali da je oružana borba jedini odgovor na diktaturu bio je Ante Pavelić, istaknuti član Hrvatske stranke prava. On je još 1928. razmišljao o novim oblicima djelovanja, a nakon atentata na Stjepana Radića i druge zastupnike HSS-a u beogradskoj Narodnoj skupštini, bio je uvjeren da su legalni politički putevi zatvoreni.
Ustaška organizacija u emigraciji: savezništvo s VMRO-om i Italijom
U siječnju 1929. Pavelić napušta Hrvatsku i odlazi u Austriju, gdje prvo prati političku situaciju, a potom uspostavlja kontakte s pripadnicima makedonske revolucionarne organizacije VMRO. „Suradnja između Pavelića i VMRO-a bila je ključna jer su obje skupine dijelile zajedničkog neprijatelja – Kraljevinu Jugoslaviju,“ ističe dr. Jareb. Nakon kratkog boravka u Bugarskoj, Pavelić se skrasio u Italiji, gdje je našao utočište zahvaljujući politici Mussolinijeva režima, koji je već tada bio neprijateljski raspoložen prema Jugoslaviji. U Italiji se formiraju prvi ustaški vojni logori, u kojima se emigranti obučavaju za buduću oružanu borbu. Iako je organizacija bila mala (do 1934. godine brojila je tek oko 500 članova), razvijena je jasna strategija djelovanja koja se temeljila na diverzijama, atentatima, propagandi i vojnoj obuci.
Prvi teroristički napadi i ustanak u Lici
Početkom 1930-ih Ustaški pokret provodi niz terorističkih akcija u Jugoslaviji. Najpoznatije su eksplozije tempiranih bombi na vlakovima koji su ulazili u zemlju iz Austrije, ali i atentati na predstavnike vlasti. Vrhunac prvih aktivnosti bio je tzv. Velebitski ili Lički ustanak iz 1932. godine, koji je imao cilj izazvati pobunu u Hrvatskoj. Skupina ustaša iz Italije prebacila se u Liku, gdje su u rujnu napali oružničku postaju u Brušanima. Radilo se o propagandnoj akciji koja je imala cilj skrenuti međunarodnu pažnju na pitanje Hrvatske unutar Jugoslavije. Iako je sam napad bio kratkotrajan i nije doveo do šire pobune, reakcija jugoslavenskih vlasti bila je snažna – uhićeno je na stotine ljudi, što je dodatno pogoršalo političku situaciju u zemlji.
Atentat u Marseilleu: prekretnica za Ustaški pokret
Najvažniji događaj ustaške emigracije bio je atentat na kralja Aleksandra 9. listopada 1934. u Marseilleu. Atentator, član VMRO-a Veličko Kerin, iskoristio je loše osiguranje i iz neposredne blizine ubio kralja i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua. Atentat je bio rezultat suradnje ustaša i makedonskih revolucionara, moguće i podrške određenih talijanskih i mađarskih krugova, a ovaj događaj doveo je do jakog međunarodnog pritiska na Italiju, koja je bila prisiljena zatvoriti ustaške logore i internirati Pavelića i njegove suradnike.
Ustaški pokret u sjeni: priprema za preuzimanje vlasti
Nakon atentata, Ustaška organizacija našla se u krizi. Pavelić i Eugen Dido Kvaternik bili su internirani do 1936. godine, a ustaška aktivnost bila je gotovo potpuno onemogućena. Ipak, organizacija je preživjela zahvaljujući emigrantskim zajednicama u SAD-u i Argentini, koje su nastavile financirati pokret. Najveći paradoks je što su ustaše u domovini tada bile marginalna skupina, bez stvarnog političkog utjecaja. No, međunarodne okolnosti i nadolazeći Drugi svjetski rat otvorili su im put prema vlasti. Krajem 1930-ih vraća se dio ustaških emigranata u Jugoslaviju, gdje nastavljaju ilegalno djelovati. Ustaška propaganda širi se kroz tiskovine poput Hrvatskog naroda, a uoči travanjskog rata 1941. godine već postoji mreža pristaša spremna za preuzimanje vlasti.
Kako je radikalna emigrantska organizacija došla na vlast?
Ustaška organizacija, koja je u prvoj fazi postojanja bila mala i slabo organizirana, uspjela je preživjeti političke progone i internacije zahvaljujući vanjskoj podršci i međunarodnim okolnostima. Dolazak na vlast 1941. godine nije bio rezultat snage Ustaškog pokreta, već raspada Jugoslavije i intervencije sila Osovine. Priča o Ustaškoj organizaciji upozorenje je kako političke represije, međunarodne igre moći i radikalne ideologije mogu oblikovati sudbine naroda na nepredvidljive načine. Kroz ovu epizodu podcasta projekta SNOVI vidjeli smo koji su ključni politički i društveni konteksti koji su doveli do formiranja pokreta, njegovi ciljevi, metode borbe, kao i utjecaj međunarodnih okolnosti na njegov razvoj.
Ono što posebno dolazi do izražaja u ovom razgovoru jest kompleksnost povijesnih događaja i kako se oni ne mogu promatrati crno-bijelo. Djelovanje Ustaške organizacije bilo je isprepleteno političkim pritiscima, represijom jugoslavenskog režima, suradnjom s međunarodnim akterima i širim geopolitičkim zbivanjima. Također, zanimljivo je vidjeti kako se mala emigrantska skupina uspjela održati i u konačnici doći na vlast u specifičnim povijesnim okolnostima. To nas podsjeća na važnost političke stabilnosti i demokratskih procesa, ali i na to kako povijest često nije rezultat samo unutarnjih zbivanja, već i međunarodnih odnosa i interesa. Povijest nije samo niz činjenica – ona je i proces stalnog preispitivanja, što ovaj razgovor s dr. Jarebom jasno pokazuje.
dr. sc. Mario Jareb, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Mario Jareb rođen je 29. ožujka 1969. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Godine 1988. upisao je dvopredmetni studij povijesti i arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i diplomirao u srpnju 1994. godine. Tijekom ak. god. 1993/94. pohađao je poslijediplomski studij povijesti na Srednjoeuropskom sveučilištu (Central European University – CEU) u Budimpešti. Tamo je obranio rad (M.A. thesis) pod naslovom «The Croato-Hungarian relations in 1848 and 1849 in the Mirror of the Croatian Press» i stekao stupanj Master of Arts in History. Zajedničku su mu diplomu 20. srpnja 1995. godine izdali Sveučilište države New York (University of the State of New York) iz grada Albanya, država New York, SAD, i spomenuti CEU iz Budimpešte, Mađarska.
U Hrvatskom institutu za povijest zaposlen je od 1. prosinca 1995. Tijekom godine 1999. pokrenuo je postupak stjecanja doktorata znanosti, te je započeo rad na disertaciji pod naslovom «Razvoj i djelovanje Ustaškog pokreta od nastanka do travnja 1941. godine», koju je obranio 2003. godine. Od rujna 2001. do svibnja 2002. boravio je kao Fulbrightov stipendist na Ruskom i istočnoeuropskom institutu (Russian and East European Universty – REEI) Sveučilišta Indiana (Indiana University), u gradu Bloomingtonu, Indiana, SAD. Tijekom akademske godine 2003./2004., 2004./2005. i 2005./2006. na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu predavao je izborni kolegij pod naslovom «Ustaš- ko-domobranski pokret – Radikalni projekt u hrvatskoj politici». Član je Matice hrvatske, a od jeseni 2004. povremeno surađuje u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda «Miroslav Krleža». U veljači 2006. postao je predstavnik Ministarstva kulture RH u Savjetu Javne ustanove Spomen područje Jasenovac. Osnovno istraživačko zanimanje dr. sc. Marija Jareba su Nezavisna Država Hrvatska i Ustaški pokret (odnosno Ustaško-domobranski pokret do godine 1941.).
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom
