Ovo ne bi trebao biti još jedan nekrolog čovjeku kojeg je društvo izigralo u njegovu poštenju i dosljednosti. Velimir Franić, karlovački novinar, za one koji su ga poznavali bio je jednostavno dobar novinar i dobar čovjek. Za one koji ga nisu znali te će tvrdnje biti isključivo dosadne fraze i prijeći će preko njih i preko Franića nezainteresirano i hladno.
Koga uopće zanima smrt bilo koga danas, koga se ona može dojmiti u situaciji kada se već dvije tisuće godina slavi njezina snaga i kada bi ona trebala biti potvrdom naše neprolaznosti. Život poslije toga privilegij je uvjerenih, kao što je i sam bog posljedica ljudskog primitivizma, ne dobrote, jer da smo dobri, prosvijećeni, kojeg bi nam vraga onda bog uopće trebao. Velimir Franić umro je kako na kraju to biva sa svakim od nas; sam i kao apsolutna nepoznanica i onima koji bi se i danas mogli zakleti da su mu bili najbolji prijatelji. Ono što svi nosimo na svome početku i na svome kraju neobično je vrijedna individualna nepoznanica općem pravu na ulazak u ono što se baš odvija između početka i kraja.
Uglavnom ga zovemo životom i uglavnom o njemu pojma nemamo. Trivijalnost do trivijalnosti, to su naše preokupacije i naša beznadna lutanja za bitnim. U augmentativu nade nema ni zrna objektivnosti, možda tek svećenik koji je u statusu nehotičnog pokajnika na Franićevu sprovodu izrazio ožalošćenima najprije kršćansku, a onda i ljudsku sućut, jasno poručivši kako to dvoje očito ne može ići skupa. Razdvojivši kršćanstvo od ljudskosti razdvojio je prolaz u oceanu zabluda i pustio dušama živih da ne čekaju vječnost u pasivu prolaznosti. Interpretacija vjere sublimirana je u prisili na pravovjerje. No nad otvorenim grobom Velimira Franića dan je bio vedar i vruć, sunce je nemilosrdno tutnjalo, rupa u zemlji gutala je naše sjene, a žal za dobrim čovjekom nadjačala je želja za hladom. Pa svi smo mi samo ljudi čiji se životi koprcaju ispod strahova od posljedica i ispod posljedica budućih strahova. Franić nam ne bi zamjerio. Bio je prevelik džek da bi se bavio takvim nižerazrednim preokupacijama, da bi u svom bridžističkom razmišljanju mogao o životu suditi ikako drugačije nego onako kakav je život bio; s jedne strane kršćanski, s druge strane ljudski.
Nisam bio siguran gdje bi se tu našlo i novinarstvo kao religija kojoj je bio duboko posvećen, ali sam naslućivao da kao što stojim nad Franićevim, tako ni otvoren grob hrvatskom novinarstvu nije bio izmaštana simbolika, povezana sa sudbinom jednog novinara. Hrvatska je zemlja proteklih godina progutala previše novinara. Mislim tu na one koji su doista bili novinari, a ne na one koji tek rade u nekom od medija. Uostalom, stvar je posve jednostavna pa prevladava pravilo da su antiautori i antitalenti struku dobauljali do samog ruba rake i za to nitko drugi nije kriv do nje same. Iskrivili smo se tražeći krivca samo da bismo pobjegli od vlastite odgovornosti za to što nas nitko ne sluša, ne čita, ne drži relevantnima i ne vjeruje da imamo budućnost. A stvar je banalna; ne možeš tražiti da ti drugi vjeruju ako ni sam ne vjeruješ u ono što radiš. Je li politika ubila novinarstvo? Je li to učinio kapital? Ne, antinovinarstvo i antiuređivanje su ubili novinarstvo.
Zar neće biti strašno da će čitave generacije medijski javno djelovati i da jedini suvisli trag koji će ostati iza njih bit će potvrde o isplaćenim plaćama i otvorenim i zatvorenim bolovanjima. Kako uopće očekivati da možemo korigirati stvarnost kad ne znamo da trebamo hitno korigirati sebe. Kakve to veze ima s Franićem? Da se razumijemo, on nije nijednog svog trenutka radio u sustavima koji su omogućavali ljudsku slobodu, ali je baš zato znao da u kriminalnim sustavima možeš ostati cijel jedino ako ne pristaneš na ta pravila igre. Ostat ćeš sa strane, preskakat će te besprizorni što će uživati u plitkim privilegijama i trajnim oštećenjima, ali na kraju će se sve to svesti na rupu u zemlji, sunčan ili kišni dan, popa, lijes i nestanak.
Jednom, kada se novinarstvo ipak vrati u Hrvatsku, pa i u Karlovac, možda bi u tom gradu neku novinarsku školu bilo prikladno nazvati po Franiću, ali ne zato da bi si preživjeli smirili savjest, nego da bi se novinarska škola stvarno zvala po novinaru. Ime ulice ne bi riješilo ništa, beznačajni sokak s pločom na nebrigom izrešetanoj fasadi urušene zgrade. Još jedno poniženje malograđanskog nadriznačaja. Laž je da se poštenje isplati jer se isplaćuje samo kvarnost. Velimir Franić to je saznao dovoljno rano da bi mogao izabrati. A on je samo slijedio srce u čijem je ritmu udarala i stara pisaća mašina dok se žurila otipkati beskompromisnu istinu.
>> Treba li Krležu prije Stepinca proglasiti svecem?
"Koga uopće zanima smrt bilo koga danas, koga se ona može dojmiti u situaciji kada se već dvije tisuće godina slavi njezina snaga i kada bi ona trebala biti potvrdom naše neprolaznosti. Život poslije toga privilegij je uvjerenih, kao što je i sam bog posljedica ljudskog primitivizma, ne dobrote, jer da smo dobri, prosvijećeni, kojeg bi nam vraga bog uopće trebao." Ovo su riječi gospodina Gerovca u nekrologu (na)poznatom karlovačkom novinaru Franiću. Molim urednika Obzora ili nekoga tko se dobro razumije u pisanu riječ da nam objasni što je "umjetnik htio reći". Osim što vrijeđa vjernike pa tako i pokojnog kolegu na čijem je ispraćaju bio i svećenik koji je izrazio i kršćansku i ljudsku sućut. Svećenik nikada ne dolazi nepozvan. Ako je pozvan, znači da dolazi i ispraća vjernika. Kojeg Gerovac vrijeđa. Analizira i "kršćansku i ljudsku sućut" imputirajući da to pokazuje da kršćanstvo i ljudskost nisu isto, odnosno, da su u suprotnosti. Pa svakomu je jasno da je svećenik kršćansku sućut izrazio kao kršćanin i svećenik a ljudsku kao osoba, kao čovjek, dakle, u vlastito ime. I svećenik nije "pop", kako to kaže Gerovac. Ovdje je iznevjerena i kolegijalnost i novinarstvo. A gospodin Gerovac se propinje tražeći tko je kriv za srozavanje hrvatskog novinarstava i na njegovu smrt. Ne znam tko je kriv ali vidim da mu gospodin Gerovac zabija zadnje čavle u lijes.I pri tom se čudi. A ja se čudim uredniku Obzora što ovakve tekstove pušta u tisak. Bez obzira što se radi o kolegi uredniku.