Taj tvorac velikih avangardnih opera, oratorija, koncerata, komorne, elektroničke glazbe, napisao je, skladao dosad više od 110 različitih glazbenih djela u svim glazbenim rodovima. Dobitnik je mnogih velikih glazbenih i državnih nagrada u Europi i Hrvatskoj, osnivač poznatog Zagrebačkog biennala, profesor u Parizu, Yaleu, Rio de Janeiru, Stuttgartu, gdje je umirovljen. Ovogodišnji je dobitnik 50. jubilarne nagrade za glazbenu kompoziciju grada Stuttgarta, gdje živi i stvara od sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Bogata Kelemenova umjetnička, avangardna skladateljska i pedagoška djelatnost uvijek je izvirala iz njegove osobnosti, težnje slobodi s identitetom, kulturom, širokom naobrazbom, koju je stjecao susretima s umjetničkim prvacima, političarima, intelektualcima, na putovanjima svijetom, u rodnoj Slatini i Hrvatskoj. Tako "s Hrvatskom u sebi, brat sviju ljudi", ivaniševski zanosni domoljub i kozmopolit Milko Kelemen za našeg razgovora za Večernji list u Stuttgartu govorio je o sebi, svojim izvorima životne i stvaralačke snage baš u tim relacijama domovina veliki svijet, bitnima za određenje slobodne osobnosti.
Tko je i što sve Milko Kelemen?
Imam 82 godine. Hrvat sam iz Slatine, ali i Nijemac, Francuz, Amerikanac, Indijanac, domoljub, Europljanin i kozmopolit, k tome gušter, mrav, kamen, kompozitor, pedagog, dirigent, istraživač, pisac, osnivač Zagrebačkog muzičkog biennala, avanturist, svjetski putnik i erotoman, strastveni sam tragač za nedostižnim i nedokučivim.
Težnja slobodi, osobnosti, originalnosti nosila vas je iz Zagreba i Hrvatske u svijet stvarnih i glazbenih lutanja, otkrivanja "nove glazbe", učinila vas je velikim protivnikom komunizma, diktature općenito.
Teško sam proživljavao kao mlad čovjek vrijeme rigidnog komunizma koji je nastao u Hrvatskoj 1945. godine. Nakon Drugoga svjetskog rata, tadašnji jugoslavenski političari preuzeli su od ondašnjeg Sovjetskog Saveza ideologiju tzv. socijalističkog realizma. Naravno da je za svako umjetničko stvaranje potrebna apsolutna sloboda, a baš ta "nova" ideologija brutalno je u svim državama istočnoga bloka uništavala slobodu, a ona je bitna za razvoj čovjeka, društva, razvoj umjetnosti uopće, pa tako i glazbe. Recimo, mi kompozitori bili smo izolirani od zapadnoga svijeta, nismo znali što se tamo događa. Zbog toga je došlo do velikog raskoraka, hrvatska glazba kasnila je najmanje osamdeset godina, dok se na Zapadu tzv. nova glazba razvijala velikom brzinom.
Vi ste ipak otišli na Zapad, u Njemačku, ostavili iza sebe komunističku diktaturu i profilirali se avangardnom glazbom već potkraj pedesetih godina 20. stoljeća u Njemačkoj, Parizu?
Uz najveće svjetske avangardiste druge polovice 20. stoljeća, Hansa Wernera Henzea, Luigija Nona, Karlheinza Stockhausena, Pierrea Bouleza, i ja iz Hrvatske sudjelovao sam u Darmstadtu, u njihovoj avangardnoj glazbenoj školi zahvaljujući njemačkim stipendijama nakon svoje završene Glazbene akademije u Zagrebu u klasi prof. Šuleka pedesetih. Poslije II. svjetskog rata Darmstadt je za Njemačku bio vrlo važan s obzirom na to da je nacizam zabranio avangardu, pa je glazbena avangardna škola u Darmstadtu bila njihov povratak u Europu, otvaranje svijetu nakon stravične nacističke diktature. Kao mladi profesor iz Zagreba najprije sam tamo išao na ljetne tečajeve, upoznao avangardiste iz cijeloga svijeta i ostao u Njemačkoj, jer mi je pružila mogućnost ostvarenja, plasiranja moje glazbene osobnosti. Uvijek sam bio protivnik diktature pa me zanimao angažman umjetnosti, glazbe u smislu prokazivanja stravičnih totalitarnih sustava, zala fašizma i komunizma, odatle moja sklonost Sartreu, Ionescu, to je inspiracija za moje djelo "Opsadno stanje".
Pokretanjem Zagrebačkog muzičkog biennala (1961.) glazbom ste Hrvatsku otvorili prema slobodnom svijetu. Kažete da ste kompozitor i glazbeni političar?
Moja odluka da organiziram veliki internacionalni muzički festival pod nazivom Muzički biennale Zagreb nastala je iz straha da će hrvatska glazba strašno zaostajati za svjetskom, a to nije zaslužila s obzirom na to da su Hrvati izvanredno darovit narod za glazbu. Ideja je bila da našu publiku i naše kompozitore upoznam s tijekovima "nove glazbe", ali i želja da Hrvatska i Zagreb ostvare prodor na Zapad, da se o njima čuje, piše. Posjetio je Zagreb tada jedan Igor Stravinski i druga velika glazbena imena, novinari, umjetnici, o tome festivalu pisale su europske novine, glazbena kritika. Kad iz današnje perspektive gledam na te događaje i akcije, pa to je bilo 1959., kada je vladao još strogi komunistički režim, onda sam pomalo ponosan jer sam bio, kako su rekli kolege, preteča razbijanja okova komunističkog režima i pripremao daleke vizije ulaska Hrvatske u EU.
Tko vam je od tadašnjih političara, komunista na vlasti u Zagrebu ipak pomogao, shvatio da ste hrvatski, a ne jugoslavenski muzički političar?
Otišao sam tada gradonačelniku Većeslavu Holjevcu, izložio mu svoje namjere. Dok sam ja govorio, on je samo hladno pisao, nije me uopće slušao. Ja sam govorio, trudio se, a onda sam uvrijeđeno povikao da ću festival organizirati u Beogradu, na što je Holjevac, kao iglom uboden, skočio, rekao da festival mora biti u Zagrebu. Kazao je da mi može dati punu sobu dinara, ali nijedan dolar. Tako sam u Zagreb doveo, osim glazbenika iz bivših jugorepublika, i Hamburšku operu, balet iz San Francisca, Orkestar National iz Pariza, Boljšoj balet, Moskovsku filharmoniju. Ne zaboravite da je to bilo vrijeme hladnoga rata i blokovske podjele svijeta.
A Tito? I danas ga mnogi u Hrvatskoj prizivaju.
Ne želim govoriti o Titu, bilo mi ga je dosta! On me stavio u zatvor na dva dana kad sam osnivao Biennale. Dana 22. studenog 1959. šef zagrebačke Udbe dva me dana saslušavao. Sve je znao, kamo sam putovao, gdje sam bio. Kao, bili ste na vlastiti račun u Moskvi i u Americi, dakle pratili su me. "Pa jeste li vi špijun, što je to?", pitao me uporno udbaš. "Ne", odgovorio sam. "Organiziram veliki internacionalni festival nove glazbe u Zagrebu."
Hrvatska je danas samostalna i suverena država, na putu u EU. Vaše se vizije iz pedesetih ostvaruju, a to su, kažete, bile i vizije prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana?
Franjo Tuđman velika je i svijetla osobnost u povijesti hrvatskoga naroda, države. Cijenim ga, znam da je morao prijeći težak put u sebi i oko sebe. Od komunizma u kojem je živio kao general do slobodnog mišljenja zbog ljubavi prema Hrvatskoj. On me podsjeća na Savla koji se pretvorio u Pavla. I u meni je baš on svojim nastupom, još šezdesetih, probudio istinsko domoljublje, ne nacionalizam. O njemu mi je govorio moj Virovitičanin Ivan Šibl, a susreli smo se prvi put tajno tada u njegovu domu u Zagrebu. Vladala je usiljenost u razgovoru, on nije točno znao tko sam ja, a ja sam, boraveći u kući jednoga generala, mislio da moram paziti što govorim. Ipak, govorili smo o Zagrebačkom biennalu kao prekretnici, povezivanju hrvatske glazbe s glazbenom kulturom ostalih europskih zemalja. Ponosan sam danas jer sam za svoj rad dobio veliko Odličje Marka Marulića od hrvatske države 1995., te Veliki križ za zasluge SR Njemačke 1973., a francuski orden Clavalier des Arts et des lettres 1980.
Pratite li danas suvremena zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni? Koje biste osobnosti izdvojili?
Svakako predsjednika Stipu Mesića. On je moj veliki prijatelj, a s premijerom dr. Ivom Sanaderom puno čini za ulazak Hrvatske u EU. Predsjednik Mesić počastio me svojim dolaskom u moju rodnu Slatinu na festival, Dane Milka Kelemena, koji se tamo već deset godina održavaju, a izvodi se i moja glazba. Zamislite, predsjednik Mesić vozio se šest sati autom da bi slušao moju glazbu. Kad sam ga pitao kako to, on je rekao: "Htio sam pokazati našem narodu da ne zna dovoljno koga ima u Milku Kelemenu."
Što mislite o premijeru Ivi Sanaderu i njegovu prethodniku Ivici Račanu?
Znate, Sanader me katkad podsjeća na bivšeg velikog njemačkog političara, kancelara Kohla: snažna pojava, osobnost, Europljanin, govori nekoliko svjetskih jezika, ima iskustvo života u zapadnoeuropskoj demokraciji, kulturi. Sanader pripada posebnoj vrsti talentiranih ljudi, onima koji već svojom pojavom odaju snagu, ulijevaju povjerenje, znaju ostvariti povijesne ciljeve za svoj narod i zemlju. S gospodinom Račanom jednom sam kratko razgovarao, nije me se sjetio, ali sam siguran da bismo imali mnogo tema za interesantne razgovore.
Posjećujete li često Hrvatsku? Što bi danas trebalo učiniti za snažniju nazočnost hrvatske kulture u Europi?
Vrlo često dolazim u Zagreb, na vlastite izvedbe i Muzički biennale. Najveća veza s Hrvatskom mi je Večernji list, koji kupujem svaki dan u Stuttgartu kad idem po kifle. Zahvalan sam Ivi Josipoviću i Berislavu Šipušu, koji se brinu za Biennale, a dolazim i u Slatinu na Dane Milka Kelemena. Bio sam u Zagrebu za izvedbe moga najvažnijeg djela Apokaliptika u HNK, zahvaljujući intendantici Ani Lederer, a Apokaliptika se sada izvodi još u Tokiju i Shanghaiju. Poručio bih gradonačelniku Bandiću da je Holjevac bio na svakom koncertu Biennala i budno je pazio da koncerti budu dobro organizirani. Veselim se Bandićevu zanimanju za nogomet, simpatičan je, ali osim nogometa, ima drugih kulturnih dobara koje bi Zagreb i Hrvatsku učinili bogatijima za jednu višu dimenziju.
Walt Whitman i "Vlati trave", "Pozdrav svijetu - Salut au monde" vaša su velika inspiracija. Po istoimenoj himni demokraciji, slobodi, općeljudskoj povijesti, napisali ste oratorij, a i rekvijem za 900. obljetnicu Zagreba, posvećen svima koji su dali živote za slobodnu Hrvatsku.
Whitman je bio moj stalni pratilac u životu, jedan od mojih učitelja, on je vizionar našeg svijeta, planeta kao globalnog sela. On me naučio voljeti ovaj svijet iako se u njemu događaju besmisleni ratovi, tragedije. Kao što je i Krleža pisao, u čovjeku se uvijek osjeća "ruka majmuna, nije daleko otišao". Whitmanovu poeziju otkrio mi je svojim prijevodom na hrvatski Tin Ujević, a ona posjeduje, kao i Tin sam, ominosum: predreligiozni duhovni element, kozmičku dimenziju i prije svega veliku ljubav za sva živa bića i sve stvari koje čine naš planet. Kao veliki zagovornik panerotizma, Whitman je svojom poezijom postao propovjednik ljubavi i to me kao čovjeka, pisca i kompozitora neprestano nadahnjuje i nosi.
A što je s Krležom?
Krleža je po mom mišljenju bio komunist, stalno se slikao u novinama s Titom i to me uplašilo. Zvao me jednom telefonom da ga posjetim, ali sam odbio. Sada mi je žao. Mislio sam, što imam razgovarati s takvim komunističkim moćnikom. Dok je Tin hodao Zagrebom bez čarapa po velikoj hladnoći, Krleža je uživao sve blagodati salonskog, komunističkog establišmenta.
Što je ipak avangardna glazba?
Gledajući razvoj svjetske glazbe od gregorijanskog korala, nizozemskih polifoničara, bečke klasike, romantičara i dalje, avangarda je rezultat svega toga, u tome je njezina arhetipska dubina, vječna klasika. No, ona se danas gura u pozadinu, a u prvi plan dovodi se nešto što nema dubinu. Trebalo bi više ekvilibra u suvremenoj populističkoj glazbi između vječne klasike, pučke popijevke koja može imati dubinu, i šlagera. Recimo, Bach je najveći kompozitor svih vremena, jer je u njegovoj glazbi sadržano ono što je bilo prije njega i ono što je došlo iza njega, on je kristal cjelokupne glazbe svih vremena. Imao sam s kardinalom Bozanićem dva kratka, ali iznimno značajna razgovora. Govorili smo o etici i misticizmu. I jedan i drugi fenomen su vrlo značajni za opstojnost velike i duboke glazbe.
Jesu li guranju u pozadinu svega što ima dubinu pridonijeli masovni mediji, televizija posebice? Fenomen Severina u Hrvatskoj stigao je i na stranice Bilda ovdje u Njemačkoj?
Da, svjetska televizija, taj medij općenito morao bi imati veću odgovornost u prezentiranju ljudskih vrijednosti koje nisu vezane uz novac. Sve moralne vrijednosti su zapostavljene, televizija danas kvari ljude, oduzima im duhovnu vrijednost. Na Severinu ne želim trošiti riječi.
Osim glazbe, najviše vas oduševljavaju žene i putovanja. Zašto?
Žene su nešto najljepše što postoji, one su za mene svete. Moja žena Meli i ja jako smo bliski, sretan sam što imam takvu suprugu, ona me pratila na svim putovanjima, u svim mojim bolestima, u stvaralaštvu, lutanju. Ona je jaka žena. Ne zaboravite da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, snažna žena. Prošao sam tri puta zemaljsku kuglu zahvaljujući Goethe institutu koji mi je organizirao koncerte. Južna Amerika mi je najdraži kontinent Peru, Venezuela, Buenos Aires. Vidite, ako umjetnik nije malo nastran, nije pravi umjetnik. On kroz svoju ludost vidi stvari originalno, drukčije. Za mene su putovanja izvor stvaranja, inspiracija, kao i jezici, kulture, priroda, gradovi... Svijet je jedinstvo različitosti, bogatstvo.
Otvori KEKS Pay
