Ako bismo nevolju svijeta mogli vidjeti s povijesne distance, ovako bismo vidjeli stvar: u Zagrebu, u predblagdanska vremena, kada su dani najkraći a ljudske duše najosjetljivije, i kad se, barem po Zagrebu, svud naokolo puca, pije, jede i slavi, rastrojeni je tinejdžer s nožem krenuo na jedan školski razred. Ubio je sedmogodišnjeg dječaka, više je djece ranio. Učiteljica pred mirovinu djecu je pokušala zaštititi. Nju je grdno izbo. Žena jedva je ostala živa. I sve se to dogodilo kao u nekoj strašnoj bajci, kao u fikciji, jer u našoj priči nikome ne znamo imena i prezimena: ni učiteljici, ni rastrojenom tinejdžeru, ni malenom dječaku, o kojemu se dan-dva po strašnom događaju u javnosti i medijima govorilo kao o djevojčici, koji nije dobio priliku da išta u životu izabere. Bez imena, minuo je našom sviješću.
Važni su umjetnici i umjetnice kakva je Lidija Deduš, koje sa svojih osamljenih ambona stvaraju bol u ovom zastrašujuće anesteziranom i umrtvljenom, lažnom i bezosjećajnom svijetu
Otvori KEKS Pay
