Odavna sam u bojkotu! Prestao sam ići u kafiće. Osim kad je to dio posla. No tad zapravo ne kupujem kavu, nego stolicu za stolom negdje na toplom. I utičnicu pored stola. No, ako je sunčano, onda mi je dobra klupa u parku. Ili zidić. Sve češće krećem s termosicom za kavu u ruksaku. Svejedno je mogu li platiti ili ne. Jednostavno – ne dam da me (baš svi) deru. Odbijam platiti dvostruko za istu uslugu – kad god to doista mogu. Radije ću ostati gladan nego kupiti nešto što je do jučer koštalo upola manje. Krepat – ma ne molat!
Svi ti silni zamotani, odmotani ili smotani Bangladešani, Filipinci, Nepalci na biciklima i mopedima koji zuje oko nas u bezglavim rojevima potpuno su mi nejasni – još nijednom nisam naručio hranu preko tih dostava. Ali, dakako, to što ja nemam neku potrebu, ne znači da je drugi nemaju. A očito premnogi su i dalje sposobni to platiti. Dostavljači pak pošteno obavljaju svoj posao za cijenu koju nisu oni formirali. Nisu oni ništa više krivi nego blagajnice u dućanu za eksponencijalni rast cijena svih mogućih kućnih potrepština na kojima nas deru trgovci. Ti "pohlepni trgovci"! Jesu li doista oni jedini krivci za spiralu inflacije iz koje se ne možemo iščupati? Naravno da nisu, oni su također u tu spiralu gurnuti, no njima je u njoj ipak udobnije nego onima preko čijih leđa se sve lomi – kupcima s ispodprosječnim plaćama.