Jedan od glavnih kandidata za izbornika kosovske nogometne reprezentacije Ardian Kozniku (45) danas zarađuje za kruh kao trener u zagrebačkoj Lokomotivi. U ekskluzivnom intervjuu za Max!, otvoreno je govorio o Fifinoj odluci kojom je kosovskoj reprezentaciji dopustila igrati prijateljske utakmice, o mogućem preuzimanju te nacionalne vrste, o tome s kojom bi selekcijom volio odigrati prvu službenu utakmicu...
Kao glavni kandidat za kosovskog izbornika, kako komentirate Fifino dopuštenje Nogometnom savezu Kosova da organizira prijateljske utakmice sa zemljama i klubovima članicama Fife?
I dalje na mrtvoj točki
– Za razliku od mnogih političara i nogometnih djelatnika koji tu odluku smatraju velikom pobjedom Kosova te su uvjereni da je to korak prema punopravnom članstvu te organizacije, ja sam skeptičan i ne vidim da se išta promijenilo u stavovima svjetske organizacije prema nama. Štoviše, smatram da je to korak unatrag. Ja, kao sportaš, ne mogu prihvatiti činjenicu da naša reprezentacija može igrati prijateljske utakmice, ali ne na Kosovu. Isto tako, ne smijemo imati kosovski grb na dresovima. Ono što je najvažnije, zabranjeno je svirati kosovsku himnu. E, sad ja vas pitam: kakav je to korak prema potpunom članstvu u Fifi? Iako mi još nismo članica UN-a, velike svjetske sile - SAD, Njemačka i Velika Britanija - priznale su Kosovo i ne vidim razlog da nas Fifa ne priznaje. Na Kosovu je vladala euforija nakon te odluke i svi kažu kako je to korak unaprijed, ali bojim se da je to sve što ćemo dobiti od Fife. Pet je godina prošlo od priznanja Kosova, a mi još stojimo na mrtvoj točki. Žao mi je naših igrača, porijeklom Kosovara, vrhunskih igrača koji igraju za Švicarsku, Albaniju, Austriju, Hrvatsku i Crnu Goru. Oni su danas u top formi, u najboljim igračkim godinama. Pa neće valjda čekati još desetak godina da bi igrali za svoju domovinu. Ne želim govoriti o politici, ali to je politička odluka jer kroz nogomet možeš promovirati svoju državu. Sjetio sam se pokojnog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana kad nas je primio nakon osvajanja trećeg mjesta na SP-u u Francuskoj. Ovako je rekao: “Prije SP-a u Francuskoj 20 posto ljudi u svijetu znalo je za Hrvatsku, a danas sam siguran da za nju zna cijeli svijet. I sve to zahvaljujući vama.”
Jeste li spremni preuzeti Kosovo?
– Nakon Fifine odluke zvali su me najviše politički dužnosnici i sportski djelatnici i rekli: “Ardian, došlo je vrijeme da preuzmeš Kosovo”. Moj je odgovor bio da sam spreman više nego ikada, ali u ovakvim okolnostima jednostavno ne želim biti izbornik. Nije tajna, moja je želja zaista postati prvim izbornikom Kosova koji bi vodio A-vrstu u prvoj službenoj međunarodnoj utakmici, ali što poslije? Nema natjecanja, nema kvalifikacija... Stoga sam odlučio, s obzirom na to da živim u Hrvatskoj i vezan sam za hrvatski nogomet, odgoditi svoju odluku o mogućem preuzimanju Kosova dok situacija ne bude potpuno čista i jasna.
I Vieira lobirao za Kosovo
Dugo ste igrali u Francuskoj i imate odlične odnose s bivšim suigračima poput Patricka Vieire. Jeste li pokušali preko njih lobirati s obzirom na to da je glavna prepreka za punopravno članstvo Kosova upravo Michel Platini?
– Naravno, preko prijatelja kao što je Vieira, s kojima sam i danas u kontaktu, puno pričamo i lobiramo. Stvarno, oni nas podržavaju i žele nam pomoći. Isto koliko i HNS. Prije Marković, a sada i Šuker, Bilić i Štimac lobiraju za Kosovo. Možda smo, zahvaljujući njima, dobili taj status da možemo igrati prijateljske utakmice. Iznimno sam im zahvalan na podršci i lobiranju za Kosovo.
Da Nogometni savez Kosova bude priznat, a da Kozniku kao izbornik sastavi reprezentaciju, koliko bi ona bila kvalitetna i tko bi se u njoj našao?
– Teško je u ovom trenutku reći. Iako ima vrhunskih igrača koji briljiraju u reprezentacijama u kojima igraju, moraš uzeti u obzir da nikada nisu igrali zajedno. Ali, naravno, kad ih posložiš i uvježbaš, rezultat ne bi izostao. Možda ne bismo u prvim kvalifikacijama izborili odlazak na europsko ili svjetsko prvenstvo, ali zasigurno ne bismo ostali nezapaženi. Naravno da bih pozvao sve igrače i razgovarao s njima. Možda netko od njih ne želi igrati za Kosovo. Nitko im neće zamjeriti niti ih proglasiti izdajicama. Svakako, u početnoj postavi bili bi igrači Dinama, Fatos Beqiraj i Arijan Ademi. Moja je želja i igrati prvu službenu utakmicu s Hrvatskom.
Igrali ste za Hrvatsku i osvojili broncu na SP-u. Mnogi nogometni djelatnici kritizirali su Ćiru Blaževića što vama u Francuskoj nije dao ni minute iako ste bili u vrhunskoj formi. Vjerujete li da je bila riječ o diskriminaciji, kako tvrde mnogi poznati kosovski nogometaši?
– Za mene je igranje za Hrvatsku bila velika čast. To je bio vrhunac u mojoj karijeri. Biti uza zvijezde kao što su Boban, Šuker, Bokšić, Štimac, Bilić... velika je stvar. Žao mi je što mi tadašnji izbornik nije dao ni minute, ali ne smatram to nikakvom diskriminacijom jer ni Zoran Mamić i vratar Marijan Mrmić također nisu osjetili slast igranja. Ćiro je imao stroga pravila i, uostalom, znao je što radi, jer osvojiti treće mjesto na SP-u velika je stvar. Priča o diskriminaciji čista je glupost jer bio sam prihvaćen kao da sam rođeni Hrvat!
Jedan ste od rijetkih igrača koji je igrao za dva ljuta suparnika, Hajduk i Dinamo. Kako su vas prihvatili Torcida i Bad Blue Boysi?
– Daleko sam bolje prošao u Dinamu nego Joško Jeličić koji je bio Hajdukovo dijete. Mene i danas poštuju i Torcida i Bad Blue Boysi za razliku od Jeličića kojem Torcida nikada nije oprostila odlazak u Dinamo.
Kakav je bio osjećaj kada ste s Dinamom došli igrati u Split?
Torcidaši me i danas časte
– Kao sportaš na terenu sam se ponašao profesionalno, ali kao čovjeka malo su me ponijele emocije jer sam u Hajduku igrao četiri godine te stekao najviše afirmacije. Uostalom, bio sam i najbolji strijelac Prve HNL igrajući za Hajduk. Igrao sam pošteno. Nakon utakmice s terena sam izašao podignute glave. Torcida me pozdravila, a i danas, kad idem u Split, Torcida me zaustavi, pozdravi i počasti. Isto to vrijedi i za Bad Blue Boyse. Ponosan sam što sam igrao za dva najveća hrvatska kluba.
Iako su za vas bili zainteresirani i Dinamo i Hajduk, zašto ste se odlučili za bijele? Zbog novca?
– Za mene nisu bili zainteresirani samo Dinamo i Hajduk nego i beogradski Partizan jer, stvarno, u Prištini sam igrao u životnoj formi. Novac nije bio presudan. Hajduk je bio konkretniji. Po mene su došli privatnim avionom! A imali smo sreću u nesreći. Avion se srušio, na sreću, na livadu kod Užica. Osim mene, u avionu su bili i Jurica Jerković, moj ujak te pilot.
Osim nogometa, obnašali ste i funkciju predsjednika Hrvatskog saveza za skokove u vodu. Kakve veze ima nogomet sa skokovima u vodu?
Brine se o karijeri kćeri Diane
– I te kakve! Na to mjesto došao sam kao dobar poznavatelj skokova u vodu prateći višegodišnji sportski razvoj kćeri Diane, jedne od najvećih nada tog sporta u Hrvatskoj. Nisam subjektivan, Diana je postigla vrhunski rezultat. Na EP-u je bila u finalu. To je dosad najveći uspjeh neke hrvatske juniorke na takvom natjecanju. Nastup u Stockholmu ozario je lica svih Dianinih obožavatelja. Ona se još kao malena djevojčica bavila baletom, a poslije se prihvatila tenisa. Iako su govorili da ima rad nogu poput Ive Majoli u dječjoj dobi, Diana je krenula drugim smjerom. Skačući na POŠK-ovu plivalištu u Splitu s djecom prijatelja svojih roditelja, odlučila se za skokove u vodu. Jedno vrijeme igrala je tenis i skakala u vodu, ali na kraju se ipak odlučila za skokove – zaključuje Ardian Kozniku.
kozniku,i ja zelim da hrvatska igra s kosovom sluzbenu nogometnu utakmicu,sto prije to bolje.