Ante Kotromanović, bivši ministar obrane RH s velikim operativnim iskustvom iz Domovinskog rata u svojstvu vojnog analitičara Večernjeg lista bio je gost emisije na Večernji TV-u te u razgovoru s novinarkom Lanom Kovačević analizirao najnovije informacije iz Ukrajine
Kakva je trenutna situacija na bojištu u Ukrajini?
Prije nego što krenemo analizirati stanje na bojišnici ja bi malo usporedio određene velike vojne operacije Rusije i Amerike. Za primjer ću uzeti invaziju na Irak, to je bila akcija u kojoj su se borile iračke snage protiv međunarodne koalicije na čelu sa SAD-om i malo ću komparirati s ruskom invazijom na Ukrajinu. Stalno se tu uspoređuje brzina, uspješnost na terenu i opravdanost same operacije. Vidjeli smo da je i ta operacija koja se vodila od 2003. nadalje trajala jako dugo i po svemu kontroverzna.
Tamo je djelovao SAD s koalicijskim partnerima koje je činilo više zemalja, a snage koje su u tom trenutku radile invaziju na Irak su brojale oko 350 tisuća ljudi, dok se Iračka vojska branila s 380 tisuća ljudi. Vojsci SAD-a koja je i tada kao i danas bila najmodernija i najjača sila, počevši od sustava naoružanja do oklopa, tenkova i zračne sile, trebalo je 2 mjeseca, od ožujka do svibnja, da završi prvu fazu operacije u kojoj je cilj bio svrgnuti Saddama Husseina i poraziti iračku vojsku.
Na sjeveru Kurdistana SAD-u su jako pomogle i snage kurdske vojske koje su napredovale prema jugu. Za tu operaciju je od 2003. do 2006. godine potrošeno oko 690 milijardi dolara, što su i za SAD-a ogromna sredstva, možemo samo zamisliti što se s tim novcem moglo napraviti izvan toga. Samo za osvajanje Bagdada trebalo im je 25 dana iako je s druge strane bila iračka vojska i država koja je godinama i godinama bila pod sankcijama. Ta vojska nije bila moderno opremljena i obučena, a izuzev Republikanske garde niti visoko motivirana jer je dobar dio iračkog naroda želio svrgnuti Saddama što se i dogodilo. Ovdje se s druge strane ruskoj armiji nalaze ukrajinske snage koje zadnjih godina pod određenim nadzorom SAD-a napreduju. Ukrajinci su radili na opremanju i modernizaciji, razvili su određene komponente velike borbene sposobnosti kao što su specijalne snage i tu se vidi ta razlika.
Sve ovo govorim zato što je bitno naglasiti to da zemlju veličine Iraka ili Ukrajine nije lako osvojiti, pogotovo kada imaš narod koji podupire vlastito političko vodstvo na svojoj strani. Tu je velika razlika između Iraka i Ukrajine. Rusi od Drugog svjetskog rata nisu poduzimali operacije ovakvog tipa, velike složene akcije gdje sudjeluju i zračne i kopnene i pomorske snage i nemaju takvo iskustvo kao SAD koji je to radio i prije, a primjer najkompleksnijih takvih operacija su Pustinjska oluja iz 1991. i invazija na Irak.
Rusko vojno iskustvo u Mađarskoj, Afganistanu, Čečeniji ili Siriji je neusporedivo s iskustvom koje imaju američke snage. To je po meni također razlog nereda i neefikasnosti prilikom izvođenja ovakve složene borbene operacije koja zahtjeva zajedničko usklađeno djelovanje svih elemenata borbe. To se vidi na terenu i to je razlog zašto su ruske snage sporije i manje efikasne u ovom trenutku od onoga što su i oni sami očekivali.
GALERIJA Rat u Ukrajini
S druge strane uočili smo da je ukrajinska armija izvodila manje taktičke protunapade, što mi se jako svidjelo. To su bile manje jedinice i uspjele su čak ponovno zauzeti odnosno vratiti nekoliko manjih gradova koje su prethodno zauzeli Rusi. Na žalost ukrajinske snage nemaju sposobnosti organizirati veće protunapadne operacije gdje moraju napasti s 20 tisuća vojnika niti imaju sposobnosti vratiti dijelova regija koje su izgubili. Ono što smo također uočili je da ukrajinska vojska nema neke velike pričuvne snage koje mogu intervenirati nego se točkasto brane po gradovima.
Ono što me čudi je zašto zapadna Ukrajina na jedan način šuti. Mi imamo situaciju da se istočno od Dnjipra vode teške, krvave borbe u kojima imamo velika razaranja i mnogi ginu, a zapad zemlje potpuno miruje. Jasno, nemamo cjeloviti uvid u njihove planove, ali bilo bi logično da se tu rade manji jači prepadi s brzim manevarskim snagama koje bi udarale u bok ruskim snagama, pogotovo onima koje idu gore prema Kijevu.
Što je uzrok tome?
To što nemaju dovoljno pričuvnih snaga koje mogu intervenirati između gradova u kojima čekaju neprijatelja i lakše im je voditi borbe nego na čistinama. Ovo je možda dobra prilika da se aktiviraju manje, brze, kako mi vojnici kažemo, manevarske snage iz zapadne Ukrajine koje mogu napadati određene sustave i veze i na taj način nanijeti golemu i veliku štetu ruskim snagama.
Primijetili smo da su specijalne postrojbe ukrajinske vojske izvodile vrhunske akcije. Ako je istinit podatak da su uništili 30 helikoptera negdje na tlu, to je ogroman uspjeh. Takve postrojbe mogu oštetiti neprijatelja jako puno, napadati u njihove nebranjene bokove, ulazak u neprijateljsku pozadinu, napadati sustave inženjerije i logistike, maltene kao neke brze žestoke osice ili vukovi koji će samo doći, ugristi i pobjeći natrag u šumu. Za sada je to jako dobro i to je jedan od najboljih segmenata ukrajinske vojske i obrane.
Iza nas je treći krug pregovora između Ukrajine i Rusije koja je konačno definirala svoja tri cilja. Kako to komentirate?
Od tih pregovora u konačnici neće biti ništa. Svi na jedan način pokušavaju kupiti neko vrijeme. Ukrajincima pogotovo jer imaju humanitarnu katastrofu pa moraju i na taj način pokušati izvući ljude iz gradova, pogotovo ove ranjene, slabe, nemoćne, djecu. S druge strane to je dobra prilika da znatne količine oružja i municije, vidjeli smo da je negdje oko 12 tisuća protuoklopnih raketnih sustava ušlo u Ukrajinu, pokušaju prevesti do krajnjih adresa, podijeliti ih ljudima i staviti da budu efikasni. Ali ja ne očekujem da se išta dogodi dok traju ovakva jaka djelovanja s ruske strane. Rusima jednostavno ne odgovara ikakav uzmak, kakva bi to bila situacija da sad kažu „mi stajemo“, oni bi bili najveći gubitnici na svijetu, oni sebi ne mogu dozvoliti da ne idu do kraja. Oni čak, po meni, i ako uzmu veći dio teritorija, a ne uzmu Kijev kao simbol političke i vojne moći, operaciju neće smatrati sasvim uspješnom. Ne znam koliko pregovori tu išta mogu napraviti kada se sve odlučuje na bojnom polju.
Kako komentirati činjenicu da je Ukrajina voljna pregovarati o ne-Nato modelu?
Mislim da to uopće nije loša ideja i da je bilo neke mudrosti od prijašnjih ukrajinskih političkih elita i svjesnosti koga imaju za susjede oni bi vjerojatno išli i prije u tom smjeru. Kao ministar obrane sam sudjelovao na sastancima NATO-a i Ukrajine, ali i NATO-a i Rusije gdje su sam imao priliku upoznati ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua i vidjeti kako taj čovjek razmišlja. Bilo je potpuno jasno, a pogotovo nakon eskalacije sukoba u regiji Donbas, da Ukrajina ne može postati članica NATO-a jer ima jedan dio svog teritorija pod okupacijom, a pogotovo jer za susjeda ima Rusiju.
Mislim da bi bilo mudro od sadašnjeg, a i budućeg političkog vodstva zauzeti neku takvu poziciju u kojem se Ukrajina odriče pretendiranja na ulaska u NATO, ali jasno da ta zemlja mora biti potpuno neovisna, imati vlastite obrambene snage i demokratski sustav koji će poštivati sva načela demokracije o kojem ne smije odlučivati nitko izvana, pa niti Rusija.
Mislite da bi taj model zadovoljio obje strane?
Mislim da bi to mogao biti jedan početni korak u smirivanju sukoba i strasti koje su trenutno jako uzavrele. To bi mogao biti početak ozbiljnijih razgovora ka okončanju rata. Mi smo vidjeli da je ruska armija ubacila u borbu dosta svježih snaga i sada možemo očekivati još veću eskalaciju i pritisak na ukrajinsku obranu i stanje će biti sve gore iz dana u dan.
Koliko je realno da Putin zaustavi plinovod Sjeverni tok 1 čime je zaprijetio jučer?
Sve je moguće, ali smatram da bi to bila katastrofa što se tiče Europe jer Europa ne može u tako kratkom periodu osigurati tolike količine plina i derivata sa zapada i neminovno je da će cijene goriva i plina ići sve više i više gore. Da li bi se Putin usudio to napraviti? Možda čak i ne ako malo bolje razmislimo jer bi to bio drugi udar na njegovo gospodarstvo. Za sada on za sav ovaj plin i gorivo koje šalje Europi će i naplatiti, ali ako se tu na jedan način zapad postavi sigurno će najviše profitirati SAD. Morat ćemo se više okrenuti SAD-u, morat će se hitno raditi veliki LNG terminali po cijeloj zapadnoj obali Europe, od Hamburga pa južno, ali to će trajati jer ne može se to napraviti preko noći. Volio bi da se to ne dogodi, da se dotok plina i derivata nastavi i da se pokušaju obuzdati visoke cijene i goriva, a to se jedino može dogoditi ako dođe do smirivanja sukoba. Ako sukob bude eskalirao dalje tako će i zapad tražiti nove modele kako da sankcionira Putina i Rusiju.
Ide li u tom smjeru i ideja da se zabrani uvoz ruske nafta sa strane zapada?
Ta ideja je već dugo na stolu, ali ja nisam siguran koliko Europa može dobiti, a koliko izgubiti. Tu stvarno najveći stručnjaci i cijelo europsko vodstvo mora sjesti i jako pažljivo proučiti svaki takav eventualni korak i odvagati što dalje. Mora se voditi balansirana politika koja jasno pokazuje da je Rusija agresor, ali prije svega se moraju voditi interesi EU o tome kako funkcionirati i predviđati što će se događati s gospodarstvom uvođenjem nekih novih mjera.
U medijima se pojavljuju snimke ruskih vojnika koji ostavljaju svoje naoružanje Ukrajincima, pitanje je koliko je to točno ili nije, ali zar to nije suprotno protokolu jer bi se oružje uvijek trebalo uništavati prije nego ga se napusti?
Onaj koji se neće boriti se neće boriti i predat će oružje, briga ga za protokol. Bilo je primjera gdje su ruski vojnici ostavljali čak i znatne količine streljiva i opreme i kamiona te su jednostavno netragom nestali kao duhovi. Pitanje je zašto se to dešava, možda su te postrojbe bile odsječene neko vrijeme, dva-tri-četiri dana pa nisu imali vezu sa svojom maticom i dovoljno hrane, moguće je i to. U principu tu nije bilo pritiska ukrajinske vojske na njih da bi se oni pod naletom ukrajinske vojske povukli. Oni su ostavili topništvo, niz kamiona, oklopnih strojeva i drugih vozila i oružja u takvom stanju da čovjek kada gleda te snimke ima dojam kao da su otišli negdje na ručak te će se svaki čas vratiti i ponovno sjesti u njih i početi pucati. U njihovoj vojsci se očito događaju određeni propusti, to više nije ona Crvena armija gdje su stega i red bili na prvom mjestu. Ja ne vjerujem da bi se to dogodilo toj armiji koja je 1944. ili 1945. harala Europom.
Oni imaju definitivno problema u smislu organizacije, planiranja, izvođenja operacija i vojnih djelovanja, s logistikom i dostavom hrane i to se polako odražava na cijeli sustav. Naravno, ne treba zanemariti tu njihovu silinu i moć koju i dalje imaju u svojim rukama, iza sebe imaju vrlo blizu maticu koja ima sve te pravce otvorene prema Ukrajini i vrlo brzo može reagirati i s novim ljudstvom i novom tehnikom. Oni su na to područje dovukli više od 1200 tenkova, to je strašna sila i naravno da kad vide slike u kojima je uništeno nekoliko tenkova ili transportera to kod ukrajinskog naroda budi nadu i moralni, borbeni duh, ali u konačnici Rusi su toliko nadmoćni da je to teško uspoređivati.
VIDEO Putin Ukrajini: Prestajemo s operacijom kad se ispune zahtjevi
Ovaj rat je poprilično čudan. Kao da Ukrajina nema organiziranu vojsku, a isto tako, kao da se poneke Ruske jedinice izgube u prostoru... Ovako, kada se gleda karta, ispada kao da je glavnina Ukrajinskih snaga kod Donbasa, a da ostatak Ukrajine brani teritorijalna obrana koncentrirana u većim gradovima.