Bivši načelnik Glavnog stožera OS RH admiral Robert Hranj na tu je funkciju postavljen dogovorom premijera Andreja Plenkovića i tada novog predsjednika države Zorana Milanovića. Ustvari, bio je to njihov prvi dogovor, kompromis, koji je tada još bio moguć, jer je naš Zoki tada još bio onaj iz 2020. i moglo se s njim nešto dogovoriti. Hranj je imao gotovo pa idealan životopis, isticalo se da je valjda najobrazovaniji među generalima, stručnjak za NATO i da ga tamo cijene. Jedino što kod njega nije bilo idealno bilo je to što ga je bio glas da je neodlučan. Sada znamo da jest bio neodlučan, da je s vremenom pod sve razuzdanijim Milanovićem podlegao pritiscima i de facto dopustio da ga ovaj pretvori u taoca. Odlučio je slušati isključivo predsjednika. Odlaskom u mirovinu, Hranj se iznenada politizirao i postao vojni savjetnik SDP-a. U situaciji kada se baš traži mentorsko mišljenje stručnjaka poput njega, o odlasku nekoliko časnika HV-a u NATO-ovu misiju u Njemačku, Hranj nije prozborio ni slovca. To znači ili da se ne usudi kontrirati Milanoviću, jer bi njegovo ekspertno mišljenje potvrdilo ono što o operaciji govori Vlada, ili mu je Milanović naredio da šuti, premda mu, kao civilu, više ne može izdavati takve zapovijedi. To, na žalost, govori da je Hranj podlegao klasičnom Stockholmskom sindromu, kada talac prelazi na stranu otmičara.
Ova covjek od prvog dana kada je izabran za Predsjednika hrvatske, ne obnaša funkciju Presjednika, on obnaša vodju oprbe sa jedinim ciljem, da bude proti svega sto predlaze Vlada. Njega boli briga za hrvatsku drzavu i vojsku, njemu je cilj sto vise naskoditi Vladi I hrvatskim interesima. Taj covjek od samog počitka svoje vladavine ponaša se kao največja stetocina.