Priča o raspadu Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika priča je o postepenom urušavanju, čiji korijeni sežu duboko u ekonomsku stagnaciju i političku represiju. Do sredine 1980-ih, opterećen neefikasnom planskom ekonomijom i neodrživom utrkom u naoružanju, sovjetski sustav počeo je pucati. Životni standard stanovnika nezaustavljivo je padao, a nestašice osnovnih potrepština postale su svakodnevica. U toj tmurnoj atmosferi, 1985. Godine, na čelo Komunističke partije dolazi mladi i reformski orijentiran Mihail Gorbačov. Njegova je namjera bila spasiti komunizam, a ne uništiti ga. U nadi da će transparentnost i ekonomske reforme oživjeti posrnulu državu Gorbačov je pokrenuo ambiciozne programe - glasnost (otvorenost) i perestrojku (restrukturiranje). Međutim, stvari se nisu odvijale onako kako je bilo zamišljeno, nego upravo suprotno.
Ukidanjem cenzure, glasnost je otvorila Pandorinu kutiju - javnost je po prvi put saznala istinu o Staljinovim čistkama, katastrofi u Černobilu i stvarnom stanju gospodarstva u zemlji, što je, umjesto očekivane podrške, izazvalo bijes i razočaranje ljudi. S druge strane, perestrojka je poremetila kruti, stari sustav, no nije uspjela stvoriti funkcionalan novi, što je rezultiralo još većim ekonomskim kaosom. Reforme Mihaila Gorbačova nenamjerno su oslobodile i dugo potiskivane nacionalističke težnje unutar višenacionalnog saveza. Prve su ‘glavu podigle’ baltičke republike. Estonija je još 1988. proglasila suverenitet svojih zakona nad sovjetskima, a slijedile su ju Litva i Latvija. U ožujku 1990. Litva je prva proglasila potpunu neovisnost, pokrenuvši time lavinu koju Moskva više nije mogla zaustaviti. Dok su se sovjetske republike, jedna za drugom, osamostaljivale, istovremeno je rastao i vanjski pritisak. Pad Berlinskog zida 1989. i baršunaste revolucije, koje su srušile komunističke režime diljem Istočne Europe, pokazale su da SSSR više nema niti volje, a niti snage vojno intervenirati kako bi održao svoju poziciju.
Gorbačov se našao u procjepu – s jedne su strane bili reformisti, predvođeni Borisom Jeljcinom, koji su tražili brže i radikalnije promjene, dok su s druge strane bili konzervativni tvrdolinijaši unutar vojske, KGB-a i Komunističke partije, koji su smatrali da politike Gorbačova državu vode u propast. Kap koja je tvrdolinijašima prelila čašu bio je pokušaj spašavanja jedinstva kroz novi savezni ugovor koji bi republikama dao veću autonomiju.
Neuspjeli puč i smrtonosni udarac
Dok je Gorbačov bio na odmoru na Krimu, u kolovozu 1991. godine, skupina njegovih najbližih suradnika, uključujući i potpredsjednika, ministra obrane i šefa KGB-a, pokušala je izvesti državni udar. S ciljem da zaustave reforme i vrate čvrstu ruku centralne vlasti, proglasili su izvanredno stanje i poslali tenkove na ulice Moskve. Međutim, taj je puč bio loše organiziran i naišao je na neočekivan otpor. Ključnu ulogu odigrao je tada Boris Jeljcin, koji se, ispred zgrade ruskog parlamenta, popeo na tenk te je pozvao narod na otpor. Njegova hrabrost pretvorila ga je u heroja, postao je simbol nove, demokratske Rusije.
Iako je nakon samo tri dana puč propao, ipak je zadao smrtonosni udarac Sovjetskom Savezu. Autoritet Gorbačova i kredibilitet Komunističke partije bili su uništeni. Jeljcin je vješto iskoristio trenutak te je zabranio djelovanje partije u Rusiji, a republike su, jedna za drugom, proglašavale punu neovisnost. Bio je to trenutak kada je postalo potpuno jasno da je stari sustav mrtav. Konačni čin odigrao se 8. prosinca 1991., u lovačkoj kući u Beloveškoj šumi, u Bjelorusiji, gdje su se potajno sastali predsjednici triju republika. Boris Jeljcin, predsjednik Rusije, Leonid Kravčuk, predsjednik Ukrajine i Stanislav Šuškevič, predsjednik Bjelorusije, potpisali su tog dana Beloveški sporazum kojim su konstatirali da "SSSR, kao subjekt međunarodnog prava i geopolitička stvarnost, prestaje postojati", te su osnovali labavu Zajednicu Neovisnih Država.
Smrt saveza i rađanje 15 novih država
Nakon odluke trojice predsjednika, koja je bila posljednji čavao u lijes Sovjetskog Saveza, Gorbačov je postao vođa države koja je postojala još samo na papiru te je tako bio doveden pred svršen čin. U svom oproštajnom govoru, 25. prosinca 1991., podnio je ostavku te je Jeljcinu predao kontrolu nad golemim nuklearnim arsenalom, upozorivši na opasnosti koje donosi raspad Sovjetskog Saveza. Istog dana, navečer, crvena zastava sa srpom i čekićem spuštena je s Kremlja, a zamijenila ju je ruska trobojnica. Dan kasnije, 26. prosinca, najviše sovjetsko zakonodavno tijelo formalno je izglasao vlastito raspuštanje, čime je Sovjetski Savez i službeno prestao postojati. Svijet je tada, preko noći, dobio 15 novih, neovisnih država.
Raspad SSSR-a bio je jedan od najvažnijih događaja 20. stoljeća, koji je imao dalekosežne posljedice. Kraj SSSR-a bio je i konačan kraj Hladnog rata, a Sjedinjene Američke Države ostale su u tom trenutku jedina, svjetska supersila, što je stvorilo unipolaran svjetski poredak. Nakon što je priznata kao država nasljednica SSSR-a, Rusija je preuzela stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a i cjelokupan arsenal nuklearnog oružja. No, za milijune ljudi koji su živjeli unutar granica bivšeg saveza, tranzicija je bila bolna i kaotična. Ekonomske posljedice bile su katastrofalne. "Šok terapija" i nagli prelazak na tržišno gospodarstvo u Rusiji i drugim republikama doveli su do hiperinflacije, masovne nezaposlenosti i drastičnog pada životnog standarda.
Pad BDP-a u regiji u prvim je godinama bio čak dvostruko veći od onog tijekom Velike depresije u SAD-u, tridesetih godina prošlog stoljeća. Raspad je pokrenuo i etničke i teritorijalne sukobe, koje je sovjetska vlast desetljećima potiskivala, što je dovelo do ratova u Nagorno-Karabahu, Pridnjestrovlju, Čečeniji i Gruziji. Nasljeđe Sovjetskog Saveza – osjećaj izgubljenog statusa supersile, ekonomska trauma i neriješena granična pitanja – i danas, više od tri desetljeća nakon raspada, duboko utječe na globalnu politiku, ali i na živote milijuna ljudi.
Otvori KEKS Pay
zašto niste napisali da je rusija pod jeljcinom težila uključenju u zapadni svijet, da je slušala svaku ideju zapadnih organizacija i institucija, da je zbog toga otvorila svoje tržište strancima, bez ikakve zaštite domaće industrije i ekonomije, radi čega je 98-e i bankrotirala. zašto niste napisali da je i sama amerika 96-e u službenim dokumentima počela gledati na rusiju kao na veliki problem u nastajanju, jer su se zbog krize i nikakvih plaća počeli rušiti stari sistemi koji su osiguravali sigurnost, posebno u nuklearnoj sferi, da je prijetila realna opasnost da zbog besparice dio ruskih generala bi mogao stvarno pribjeći prodaji na crno nekih opasnih materijala. zbog toga su počeli rusima pomagati prvi put u povijesti iskreno, da rusija počne naplaćivati porez, jer su do tada funkcionirali od prodaje strateških industrija i resursa, sirovina. zahvaljujući preporukama mmf-a i svjetske banke, rusija je ostala bez ijednog domaćeg proizvođača tehničkih plinova, bez kadrova u visokoj tehnologiji (vjerojatno neki znaju da je intelov pentium procesor ustvari sovjetska ideja, arhitektura, ali rus nije imao novca za razvoj toga pa je to otišlo besplatno u američke ruke, a dalje je povijest). da, raspad sssr-a je promijenio povijest, i dao americi lijepih 25 godina da uživa u neprikosnovenosti jedine sile koje za ni jedna svoj potez nije pitala drugu stranu. sad se rusija vratila, digla se kina, indija se podiže, i to amerika ne može prožvakati više.