Cijene stanova u Dubrovniku odavno su izvan dosega kupovne moći prosječnog hrvatskog građanina. Treba li ga više zabrinjavati to što su te cijene narasle zbog potražnje koju su kreirali domaći bogataši ili to što je dubrovački četvorni metar otišao pod nebo zbog kupaca sa stranom putovnicom? Pretpostavljam da je prosječnom pripadniku osiromašenog srednjeg sloja, racionalno gledajući, posve svejedno tko je kreirao visoku potražnju na tržištu nekretnina. Njemu je stan u Dubrovniku u svakom slučaju nedostupan i njegova je kupovna moć nemjerljiva s onom prosječnog hrvatskog tajkun, koji može birati između Dubrovnika i Azurne obale. Unatoč tome, još je žilava predrasuda da je za očuvanje nacionalnog interesa u nekom apstraktnom smislu opasniji kupac stranac.
Jučerašnja prezentacija zakonskih mogućnosti reguliranja tržišta nekretnina, organizirana u Saboru u kontekstu pregovora s EU, bio je prvi ambiciozniji pokušaj da se jedan politički i stručni problem vezan uz pristupanje Uniji razbistri isključivo argumentima i metodom dijaloga. Bilo bi nužno da se ta metoda protegne i na obraćanje široj javnosti, do koje ti argumenti ne mogu doprijeti iz "jednog pokušaja". A stvar s liberalizacijom tržišta nekretnina nije tako komplicirana da to ne bi bilo moguće. Prvo, u trenutku kad se opredijelila za ulazak u Europsku uniju, Hrvatska se odrekla prava na diskriminaciju stranaca. Drugo, neke dosadašnje administrativne barijere nisu spriječile ulazak stranaca na hrvatsko tržište nekretnina jer za dobar novac dobri pravnici nađu načina da se strancima omogući ulazak u posjed stanova i kuća, a da zakonitost pritom ne bude ugrožena. I treće, nacionalni interesi u smislu očuvanja okoliša, kulturnih dobara, vrijednih urbanističkih cjelina, lakše će se zaštititi jačanjem zakonitosti i pravne države nego diskriminacijom stranaca.
Za divlju gradnju na Viru, potpuno je naime svejedno je li omogućena kunama ili forintama, ali je zabrinjavajuće što je realizirana uz asistenticju hrvatskih institucija općinske administracije i komunalnih poduzeća što na lokalnoj razini predstavljaju državu. Betoniranje obale i devastiranje prirode sa zakonskog su stajališta jednako nedopustivi strancu kao i hrvatskom građaninu. Pogledamo li postojeću zakonsku regulativu, zaštitni mehanizmi teško da su išta propustili regulirati. Pravo stranaca na stjecanje nekretnina ograničeno je Zakonom o vlasničkim i drugim stvarnim pravima, Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, Zakonom o šumama, Zakonom o zaštiti prirode... Stranci ne mogu kupovati šume, poljoprivredne parcele, zemljište unutar nacionalnih parkova i parkova prirode, spomenike kulture, tamo gdje to priječe interesi sigurnosti, pa ni nekretnine unutar "značajnih krajobraza", a pod tim pojmom može se provući svašta. Otoci su zaštićeni i pravom prvokupa, pa nacija, što se toga tiče, može odahnuti. Nema bojazni da će stranci pokupovati više no što im hrvatski građani vlasnici nekretnina budu htjeli prodati. A i ako se domognu hrvatskih nekretnina, stranci ih odnijeti sa sobom ne mogu, nego će i novac za kupnju i novac za održavanje tih nekretnina ostati ovdje.
Da je manje politiziranja, a više poduzetničkog duha, Hrvatska je interes stranaca za prednosti našeg podneblja mogla iskoristiti za privlačenje potencijalnih kupaca iz sjevernih zemalja i usmjeravanje njihove ušteđevine prema domaćoj građevinskoj industriji, pratećoj proizvodnji i uslugama. Dakle, za otvaranje novih radnih mjesta. Ali od dojučerašnje ksenofobije do takvog koraka, potrebno bi bilo još puno prezentacija poput jučerašnje, saborske.
Otvori KEKS Pay
