Kažu da je broj trinaest nesretan. Preskače se u liftovima, ne postoji u avionima, a svatovi ga izbjegavaju kao kišu na dan vjenčanja. No u Zagorju to ne vrijedi. Za njih je trinaest sretan broj. Jer upravo će trinaesti park prirode u Hrvatskoj nositi ime Park prirode Zagorske gore, a obuhvaćat će Ivanščicu, Strahinjščicu, Maceljsku i Ravnu goru te dolinu Bednje. Sam prijedlog zakona o proglašenju parka prošao je prvo čitanje u Saboru, a novi park prostirat će se na više od 30 tisuća hektara, odnosno riječ je o oko 302 četvorna kilometra prirodnog i kulturnog bogatstva Varaždinske i Krapinsko-zagorske županije. S varaždinske strane "pokriveni" su Ivanec, Lepoglava i Novi Marof te općine Bednja, Donja Voća i Klenovnik, dok u Krapinsko-zagorskoj županiji park uključuje Krapinu i Zlatar, uz općine Budinščina, Đurmanec, Jesenje, Lobor, Novi Golubovec i Radoboj. Riječ je o području u kojem se šume, potoci i stari vinogradi isprepliću s naseljima koja su tijekom stoljeća naučila živjeti u skladu s brdima. Zato nije čudno što smo baš ondje, pod Ivanščicom, odlučili potražiti ljude kojima planina nije samo krajolik, nego način života, i to u gradu u kojem je svaki deseti stanovnik – planinar!
Tomislav Friščić i Stjepan Kuštelega iz Planinarskog kluba Ivanec s matematikom su krenuli čim smo sjeli u njihove bogato uređene i, prije svega, funkcionalne prostorije u Nazorovoj te nam, za početak, pojasnili omjere. – Ivanec ima oko 12 tisuća stanovnika, a u Hrvatskom planinarskom društvu (HPD) Ivančica i Planinarskom klubu Ivanec više je od 1200 ljudi s plaćenom članarinom. Kad bi Zagreb, primjerice, imao takav omjer stanovnika i planinara, bilo bi to sto tisuća ljubitelja planine. Usporedbe radi, u cijelom hrvatskom planinarskom sustavu, s Hrvatskom gorskom službom spašavanja i speleolozima, barata se brojkom od oko 70 tisuća planinara. Ali ovdje, pod Ivanščicom, gustoća je veća nego igdje – objašnjava nam Tomislav Friščić, predsjednik Planinarskog kluba Ivanec, ponosan što je upravo njegov grad – sjedište planinarstva. I to s dugom tradicijom, govori nam. – Još 1898. osnovano je prvo planinarsko društvo u sklopu tadašnjeg Hrvatskog planinarskog društva, a njegov je sljednik današnji HPD Ivančica. Članovi toga društva generacijama su bili i članovi moje obitelji, a od osamdesetih godina prošlog stoljeća i moja malenkost. Krajem devedesetih godina, na učestalim druženjima u domu na vrhu Ivanščice, upoznajem i Štefa, ali i niz drugih planinara koji su u to vrijeme razmišljali drukčije od tadašnjeg rukovodstva društva. Sve je to dovodilo do čestih razmirica, tako da smo, na kraju svega, vođeni novim idejama i planovima, 2010. osnovali Planinarski klub Ivanec – govori nam Friščić tonom kojim jasno daje do znanja da se u čitav proces "razdvajanja" planinarskih društava, osim ideja, umiješala i politika, ali to ostavljamo po strani jer nismo se zato sastali.
Park prirode nam je tema, a i 15 godina tradicije Planinarskog kluba Ivanec u kojem je samo od mladih planinara njih više od 200, a Hrvatski planinarski savez proglasio ga je najaktivnijom udrugom u Hrvatskoj u radu s mladima. To dovoljno govori o njihovu angažmanu. Kao, uostalom, i suradnja sa susjednim udrugama jer ti planinarski vodiči "uskaču" i drugim kolegama. – S planinarskim društvom Pusti duh iz Lepoglave često surađujemo. Grad Lepoglava ima širok dijapazon aktivnosti i planinarstvo im je jedan od odvojaka, tako da nas zovu da vodimo po Ravnoj gori – objašnjava nam Stjepan Kuštelega, tajnik Planinarskog kluba Ivanec, inače rođeni Prigorščan s adresom u Lepoglavi. Štef, koji je odrastao u Prigorcu, selu podno Ivanščice, kaže nam i da je njegov klub ponajviše koncentriran na aktivnosti na Ivanščici, ali kad treba nekome pomoći, ide se. – Ivanščica je za Ivančane, Ravna gora za Lepoglavčane, Strahinjčica za one iz Krapine, tak' je to oduvijek – govore Friščić i Kuštelega pa odmah domeću da bi, s obzirom na sve što su nam ispričali, logično bilo da i sjedište budućeg parka prirode bude upravo kod njih – u Ivancu. – Kod nas vam oko Ivanščice svi imaju mišljenje. Otprilike kao o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, svi su treneri. I logično je to jer Ivanščica je, prema broju posjetitelja, odmah nakon Medvednice – prilažu planinari još malo tezi da bi Ivanec trebao biti prva postaja parka prirode u nastajanju. Ističu posebno, međutim, da s popularnošću dolazi i odgovornost. – Veliki priljev ljudi je super stvar, ali treba Ivanščicu i zaštititi. Needucirani posjetitelji rade svašta; bacaju smeće, trgaju cvijeće, devastiraju putove. Neki misle da im je Ivanščica vlastiti vrt pa da mogu što hoće. Zaboravljaju da su bioraznolikost i životinjski svijet prioritet, a mi smo samo gosti – govori Friščić, a mi pitamo što se na planini može vidjeti. Koje se životinje mogu sresti, primjerice? – Divlje svinje, srne, jelene, lisice, muflone, posljednjih godina i pokojeg kozoroga – nabraja nam Stjepan Kuštelega koji ih je sve i fotografirao.
Osim divokoze, koja mu je prebrza, ali uhvatit će je objektivom kad-tad. Samo proglašenje parka prirode, ističe on, trebalo bi podići razinu reda. – Da zatečeno stanje takvim i ostane. Da se kontrolira sječa drveća, da se ograniči gradnja kako se podsljemenski scenarij ne bi dogodio i ovdje. Protiv betonizacije vrha borimo se oduvijek – kaže Štef, dok najkontroverznije teme naviru same. Ceste, možda i žičara, skijalište, sve se to planiralo na Ivanščici. – Ali je propalo, srećom. Protiv asfaltne ceste do vrha potpisivali smo i peticiju. Bijela cesta (makadamska, op.a.) dovoljna je za opskrbu, šumariju i hitne službe, nju i održavamo – kaže Friščić. Pitamo i za kamenolome, kojih također ima na području budućeg parka prirode. – Koliko smo čitali u planu parka prirode, postojeći ostaju, a otvaranje novih bit će zaustavljeno. I to je u redu – kaže Kuštelega.
Umjesto betona na vrhu, dvojica planinara "crtaju" kartu podno Ivanščice. – Uređene pješačke veze, dva-tri odmorišta, biciklističke staze, domaća hrana iz Parka prirode u dolini Bednje prema Varaždinu, pa i hotel ondje. A na vrh se ide pješice. Ako već ulažemo, nek se naprave dva traka ceste do Prigorca, ondje mogu kampovi i smještaj, a planinarenje neka ostane srce ponude – kažu naši sugovornici. Prigorec koji spominju, inače i rodno mjesto našeg Štefa, posljednje je naseljeno prije "ulaska" na samu planinu. A što bi proglašenje parka prirode moglo donijeti, primjerice, upravo stanovnicima Prigorca? – Ako imaš med, rakiju, džem, cijena će mu biti veća jer je to proizvod iz parka prirode. Gospodarska djelatnost bit će i dalje dozvoljena jer ovo neće biti nacionalni park – kažu nam planinari. A koliko šetnje čeka nekoga tko se iz Prigorca uputi na vrh Ivanščice, inače svega 30 metara nižeg od vrha Medvednice? – Ovisi o tempu hoda i kulturi staze. Za nekoga bez kondicije, to su dva i pol sata preko Mrzljaka, odnosno i tri sata od Prigorca. Svaka staza ima okvirnu satnicu. Recimo, sat i pol ide se preko Konja, ali mi nikad ne mjerimo vrijeme. Sve ovisi o tome i kako je tko raspoložen. Neki vam gore jure s dvije štoperice pa stignu za 45 minuta i onda to stavljaju na Facebook, kao, brzi su, a nisu vidjeli ni žuto lišće. Kad ja idem sam, pa vidim srnu, zeca, divlju svinju... – nema boljeg doživljaja – objašnjava nam Štef koji se upravo spremao voditi izlet, dva autobusa djece na Velebit.
Vode ovi planinari i planinarsku školu, educiraju buduće vodiče. A kad su oni sami prvi put kročili na Ivanščicu? Pitamo ih, a na umu imamo da su to momci koji su osvojili neke od najpoznatijih svjetskih vrhova poput Mont Blanca, Kilimandžara, Ararata, pohodili glasoviti Everest base camp. Obojica su dobitnici najvišeg priznanja Hrvatske planinarske obilaznice, a obišli su i Slovensku planinsku pot, osnovni, ali i prošireni dio. Kojeg god se vrha, zapravo, sjetite, velike su šanse da su naši sugovornici ondje razvili zastave. – Prvi put na Ivanščicu išao sam u ruksaku, nosio me pokojni stric jer nisam mogao daleko hodati, bile su mi četiri godine – prisjeća se Friščić, koji je planinarenjem "zarazio" čitavu obitelj. Supruga, koja nije planinarila i koju je jednog sunčanog dana na sinov rođendan obavijestio da je dan kao stvoren za planinu i da on mora ići, sad je također planinarski vodič. Kći, kojoj je 17 godina, već se dvaput popela na Triglav, dok je on sam tu prepreku riješio na početku svojih tridesetih. A planinari i obitelj Kuštelega. Štefova kći i zet, sin nešto manje. – Pa Štef vam je praktički odrastao na planini – domeće Friščić i dodaje da su svi stanovnici Prigorca naprosto "građeni" za planinu. To im je genetski, kaže. – Moguće. Ali tako smo odrasli, s planinom kao igralištem jer ona je 20-ak metara od naših kuća. Brali smo lesičke (vrsta gljiva, op.a.) i nosili ih na prodaju, kopao se pijesak, šuder mi kažemo, koji se također onda prodavao na kubik. Pa i nogometno igralište bilo je pod nagibom! Onda bi timovi mijenjali strane na poluvremenu jer, naravno, lakše je bilo dati gol ako loptu moraš utjerati na onu stranu koja "visi" – smije se Štef, koji, baš kao i njegov kolega Tomislav, Ivanščicu koristi i za trening.
Odlasci gore preko tjedna za kondiciju su, za pripremu prije osvajanja vrhova, dok se vikendom ide za društvo. Koja kobasica i gemišt nisu grijeh za planinara, objašnjavaju nam. Pitamo naše sugovornike sretnu li nekad na planini i ministra pravosuđa Damira Habijana, začetnika ideje o proglašenju Parka prirode Zagorske gore. Sretnu, sretnu, govore nam pa smo onda i ministra pitali posjećuje li Ivanščicu redovito. – Nastojim, s obzirom na posao, svaki trenutak slobodnog vremena provesti u prirodi. Ali to se ne odnosi samo na područje moje županije, već i malo šire. Ipak, Ivanščica je sigurno prva ljubav – kaže nam ministar Habijan, a mi odmah i pitamo otkud ideja za trinaesti park prirode. Je li se ona rodila iz nekog konkretnog trenutka na Ivanščici?
– S obzirom na to da sam od malih nogu zaljubljenik u prirodu, a za to mogu, prije svega, zahvaliti svojim roditeljima, ideja o zaštiti područja Ivanščice pojavila se mnogo ranije nego sam samu inicijativu pokrenuo krajem 2020. godine. Međutim, kako sam 2020. izabran kao zastupnik u Hrvatski sabor te se upravo u to vrijeme na dnevnom redu našao prijedlog zakona o proglašenju parka prirode Dinara, odlučio sam službeno krenuti s predmetnom inicijativom. Također, ta godina ostat će upamćena kao pandemijska godina, a upravo je lockdown u velikoj mjeri "natjerao" ljude u prirodu, što je odlično. Ali veliki broj ljudi i neodgovorno ponašanje nekih od njih doveli su u kratkom razdoblju do povećanog uništavanja staza, odlaganja otpada diljem planinarskih staza i rekao bih da je to bio glavni razlog pokretanja inicijative. Zaštita područja Ivanščice, ali i Strahinjčice, Ravne gore i Maceljske gore – objašnjava nam ministar kojeg pitamo i koje vrijeme mu je najdraže za otići na planinu. Ide li rano ujutro, vikendom, nakon posla?
– To ovisi i o poslu, ponekad i o društvu, a ako idem sam, onda i o potrebi da podignem svoje raspoloženje – kaže Habijan, a nas sad zanima i koja mu je staza najdraža, koliko ih dobro poznaje?
– Ako moram izdvojiti jednu od staza na Ivanščici, onda je to Konj. Međutim, i Mrzljak i Pionir su mi drage, ali katkad volim otići i izvan popularnih planinarskih ruta – govori ministar kojem je najdraže, kaže nam, planinariti u bržem ritmu, pogotovo kad je spust. Ali prilagodljiv je, dodaje, pa nema problema ni ako se odradi uspon s naglaskom na uživanje u krajoliku. Kad se nađe društvo, onda padne i pjesma na vrhu? – Loše pjevam, tako da nema pjesme – samokritičan je Habijan kojem su najviši usponi do sada Dinara, Sveti Jure i Vaganski vrh. A je li i kao dijete planinario? – Kao što sam i rekao, zahvaljujući svojim roditeljima, od malih nogu sam u planinama. Imao sam planinarsku knjižicu prije nego što sam progovorio – ističe ministar kojemu, naravno, postavljamo i "ozbiljna" pitanja. Kad govorimo o Parku prirode, što će on konkretno značiti za kraj i ljude koji žive na njegovu području? Što se zapravo mijenja za privatne vlasnike šuma, voćnjaka, kuća, pčelare, ljude koji rade med, rakiju, džem?
– Glavni cilj je zaštita prirode i krajobraza. Na navedenom području nalazi se velik broj endemskih, ali i rijetkih biljnih vrsta, mnoštvo starih gradina, a to područje ima i veliku geološku važnost. Što se tiče ljudi koji ovdje žive, za njih neće biti velikih promjena. Smatram da park mogu vidjeti kao prednost. Prije svega mislim na brojne poljoprivrednike, OPG-ove, obrtnike koji djeluju na tom području, i mogućnost bolje vidljivosti za njihove domaće proizvode. Također, ovo je velika prilika i za razvoj održivog turizma. Uvijek postoji određena bojazan od novoga, pa tako i u slučaju proglašenja parka prirode. Međutim, bitno je naglasiti da njegovo proglašenje neće imati utjecaj na postojeću gospodarsku djelatnost. Štoviše, i na predmetni način poticat će se proizvodnja domaćih proizvoda. U odnosu na šumoposjednike, valja istaknuti da se oni i sada moraju pridržavati pozitivnih propisa koji se odnose na upravljanje šumama – objašnjava Damir Habijan. Ističemo i da sami planinari naglašavaju da nitko nije protiv parka prirode, ali da bi to trebalo biti jamstvo za više reda i kontrole. – Apsolutno se slažem s tim stavom. I ako želimo sačuvati to područje, to ćemo puno jednostavnije i lakše postići uspostavom parka prirode kao zakonski uređenog zaštićenog područja prirode – kaže Habijan.
Spominjemo mu da planinari upozoravaju i na kamenolome. Hoće li park prirode donijeti strožu kontrolu i po tom pitanju? Jer u planinarskim krugovima često se spominje i potreba da se ograniči betonizacija, ceste... Kakva je ministrova vizija za Ivanščicu i okolna brda u sljedećih deset godina? – U odnosnu na istražno područje Siljevec, a koje se spominje u kontekstu kamenoloma, ponovno ću vrlo jasno reći da sam protiv kamenoloma na tom području, kao što sam protiv svakog novog kamenoloma na području budućeg parka prirode. Koliko znam, u prostornom planu Krapinsko-zagorske županije predmetno područje nije naznačeno za eksploataciju mineralnih sirovina te se nadam da županijska vlast u Krapinsko-zagorskoj županiji neće to, izmjenom prostornog plana, omogućiti. Upravo zbog prekomjerne sječe šuma, divljih odlagališta otpada, betonizacije i divlje gradnje, očekujem da se skorim proglašenjem parka prirode zaustave takve radnje i zaštiti to područje. Samo tako možemo očuvati područje Ivanščice i okolnih gora za naredne generacije, ne samo za sljedećih deset godina – kaže ministar.
Podsjećamo ga i da je Park prirode Dinara proglašen prije pet godina, ali još nema svoju javnu ustanovu. Hoće li se to isto dogoditi i ovdje? – Siguran sam da neće – kaže nam, a mi pitamo i gdje bi on volio da bude sjedište buduće javne ustanove. – To ovisi o odluci koju će donijeti Vlada svojom Uredbom. Ako me pitate osobno, a budući da sam, kao ministar gospodarstva i održivog razvoja, sudjelovao na brojnim sastancima sa županima, gradonačelnicima i načelnicima s područja budućeg parka prirode, onda smatram da bi to trebalo biti na području općine Bednja, gdje je smješten dvorac Trakošćan – otkriva nam svoje preference ministar. Pitamo ga i kako bi opisao Ivanščicu u tri riječi. – Zeleno, utjeha i snaga – kaže nam. A ima li neku malu rutinu na planini, mjesto gdje uvijek zastane, izvor na kojem pije vodu, pogled koji ne propušta? – Svatko od nas ima neku rutinu, pa tako i ja. Ali volim neke stvari ostaviti samo za sebe. U protivnom, bojim se da bi ta mjesta izgubila čar – govori nam ministar. A kad netko jednog dana kaže "Habijan je bio začetnik ove ideje", što bi volio da ljudi pomisle? – Od začetka do realizacije dugačak je put. Premalo je mjesta da bih mogao nabrojiti sve koji su sudjelovali u ovoj avanturi i zahvaliti im. A ljudi ne trebaju ništa pomisliti, volio bih da dođu i da vide što smo sačuvali – kaže ministar Habijan.
Otvori KEKS Pay
