Postoje trenuci u životu kada se bližnji od tebe odvaja kao nokat od palca na desnoj ruci, i odlazi. Sav ti se tada svedeš na jednu jedinu gestu, jedan motiv i jednu istu emociju, koja se lažno prikazuje kroz tisuće međuosjećaja: svedeš se na taj uzaludni i duboko nerazumni pokušaj da ga vratiš. Ono što se u takvim trenucima događa, u tom danu, možda vikendu, ili u invazivnijim slučajevima, u tim mjesecima i godinama, jedno je od najintenzivnijih iskustava tvojih u životu. U njemu si upravo onoliko prisutan koliko to nisi mogao biti za svoga rođenja i koliko nećeš biti za svoje smrti.