Crveni osmerokutni znak koji nas upozorava na obavezno zaustavljanje na raskrižjima diljem svijeta nije oduvijek bio dio prometne signalizacije. Njegov nastanak priča je o pokušaju uvođenja reda u kaotični svijet ranog automobilizma, o inženjerskoj logici i tehnološkom napretku koji je omogućio njegov današnji, ikonični izgled. Zamislimo američke ulice na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Automobili su bili novost, pravila gotovo da nisu postojala, a ceste su bile poprište potpune anarhije. U to vrijeme nije bilo vozačkih dozvola, ograničenja brzine, jasnih prometnih traka, pa čak ni putokaza osim onih koji su jahačima pokazivali udaljenost do sljedećeg grada.
Usred tog kaosa, javila se ideja koja će zauvijek promijeniti način na koji se krećemo. Zasluge za koncept znaka stop najčešće se pripisuju Williamu Phelpsu Enu, potomku bogate obitelji iz Nove Engleske koji, ironično, nikada nije naučio voziti. Eno, kojeg danas mnogi smatraju "ocem sigurnosti u prometu", bio je pionir u regulaciji prometa, zaslužan i za ideje poput jednosmjernih ulica, kružnih tokova i stajališta za taksi. U članku iz 1900. godine za časopis Rider and Driver, pod naslovom "Hitna potreba za reformom našeg uličnog prometa", Eno je predložio postavljanje znakova za zaustavljanje na raskrižjima.
Iako je Eno osmislio koncept, postoje tvrdnje da je prvi fizički znak stop izradio policijski narednik iz Detroita, Harold "Harry" Jackson, 1914. godine. Zabrinut za sigurnost pješaka i vozača na prometnom raskrižju, Jackson je navodno izradio znak od šperploče. Ipak, prva službena postavljanja znaka stop vežu se uz Detroit, Michigan, negdje između 1914. i 1915. godine. Ti prvi znakovi nisu nalikovali današnjima – bili su kvadratnog oblika, dimenzija otprilike 60x60 cm, s crnim slovima na bijeloj podlozi.
Prepoznatljivi osmerokutni oblik znak stop dobio je zahvaljujući Udruženju državnih odjela za autoceste doline Mississippija (Mississippi Valley Association of State Highway Departments). Godine 1923., ovo udruženje razvilo je utjecajan set preporuka za oblike prometnih znakova, čiji se utjecaj osjeća i danas. Njihova ideja bila je jednostavna, iako ne posve intuitivna: što znak ima više stranica (ili kutova), to višu razinu opasnosti signalizira.
Dok je oblik definiran relativno rano, boja znaka stop prošla je kroz evoluciju. Prvi jedinstveni standardi za prometne znakove u SAD-u doneseni su tek 1935. godine u dokumentu poznatom kao Manual on Uniform Traffic Control Devices (MUTCD). Taj priručnik od 166 stranica preporučivao je da znak stop bude žute boje s crnim slovima. U to vrijeme, žuta je bila boja koja se smatrala najvidljivijom, posebno u uvjetima slabijeg osvjetljenja. Međutim, revizija MUTCD-a iz 1954. godine donijela je promjenu koja je definirala današnji izgled znaka: crvena podloga s bijelim slovima. Ova promjena uskladila je znak stop sa sustavom boja koji se već koristio u željezničkom prometu i na semaforima.
Uloga MUTCD-a bila je ključna u standardizaciji znaka stop unutar Sjedinjenih Država, propisujući njegov oblik, boju, reflektirajuća svojstva i pravila postavljanja. Globalna standardizacija učvršćena je Bečkom konvencijom o cestovnim znakovima i signalima 1968. godine, čime je osmerokutni crveni znak stop postao međunarodno priznat simbol.
Otvori KEKS Pay
