Da sam kojim slučajem na vlasti u Grčkoj, Italiji ili pak u Hrvatskoj, gledao bih prema istoku. Prema Kini i njihovim bankama. Države koje trebaju novac iznova rade istu grešku i zadužuju se kod MMF-a i Svjetske banke. Traže pomoć od EU. Ovakvi scenariji koji se sada događaju u Europi itekako su mi poznati. Desetljećima sam sudjelovao u njima, doduše u drugim krajevima svijeta, ponajprije u Latinskoj Americi. Štoviše, pokretao sam ih. Ja sam taj koji bi državu priveo u dužničko ropstvo, nagovorio je da uzme velike zajmove i onda je prepustio na milost i nemilost korporacijama koje bi kolonizirale državu i cijedile ljude te ih tjerale u siromaštvo. Kako bih onda sam sebe drugačije mogao nazvati nego ekonomskim plaćenim ubojicom?
Govori nam tako John Perkins, 70-godišnji Amerikanac koji je dio karijere proveo kao "tajni agent korporokracije". Tako naziva transnacionalno, globalno carstvo kojim upravljaju korporacije da bi maksimizirale dobit i utjecaj, na štetu običnih ljudi. Radio je u konzultantskoj tvrtki iz Bostona Chas T. Main, koja ga je angažirala preko američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA), one koju je Edward Snowden razotkrio kao pogon za masovno prikupljanje podataka o građanima i političarima, a u koju se John potkraj 60-ih godina prošlog stoljeća prijavio za posao jer su mu jamčili da ga neće poslati u Vijetnam. U Mainu je od 1970. radio kao, službeno, ekonomski analitičar, a neslužbeno kao "ekonomski ubojica" sve do 1981. kad je prekinuo sa starim životom i posvetio se ekologiji i održivom razvoju te kritikama korporokracije, koja je na djelu sada i u Europi, smatra.
Svoja iskustva – koje njegovi poslodavci nazivaju pretjeranima u tolikoj mjeri da ih je lako zamijeniti za roman Johna le Carréa – iznio je u više knjiga, a najpoznatija je zasigurno "Ispovijest plaćenog ekonomskog ubojice". Kad smo se dogovarali za razgovor, naputak je bio da se "unište svi brojevi telefona koje smo razmijenili". Paranoično? Perkins kaže – nikako. Opasan je to svijet. Oni koji mu se suprotstave, kaže, ne prolaze dobro.
Ubila ih je CIA
Uvjeren je da su ekvadorski predsjednik Jaime Roldós Aguilera te panamski predsjednik Omar Torrijos, koje je osobno "obrađivao", ubila CIA jer nisu htjeli igrati po pravilima agresivne, koruptivne korporativne globalizacije koja je cijele zemlje i narode, uz njegovu pomoć, odvela u propast.
– Moj je zadatak bio identificirati države pogodne za invaziju. Pritom je glavna smjernica bila procjena resursa neke države. Resursi mogu biti prirodni, kao što su zalihe nafte ili rudače, potom može biti strateška lokacija države. Ništa manje važan resurs nije jeftina radna snaga ili pak tržište – objašnjava Perkins.
Tad "ubojice" izlazi na teren kako bi nagovorili države da se zaduže kod MMF-a ili kod Svjetske banke ili pak da prime pomoć neke organizacije kao što je USAID. Jedan dio posla odrade preko korumpiranih političara, a drugi kod stanovništva obećanjima o blagostanju koje će uslijediti čim se, primjerice, sagradi autocesta. "Ekonomski ubojice" su uglađeni, pristojni, naizgled dobrohotni i naoružani statistikama.
– Davali smo im projekcije koje pokazuju ekonomski rast i rast BDP-a, no to su varave vrijednosti u državama s velikom razlikom između bogatih i siromašnih. U isto vrijeme možete imati rast nezaposlenosti i rast BDP-a. No mi bismo im pokazali sliku da će ekonomija naglo porasti i tu bismo ih upecali – navodi metode rada.
Upravo su infrastrukturni projekti mamac na koji bi ulovili žrtve te ih uvjerili da dignu kredite za njihovu realizaciju.
– No uz kredit idu razne obveze. Primjerice, stipulirano je da država kao projektante i izvođače mora angažirati određene tvrtke, najviše iz SAD-a. I tako imate situaciju da novac zapravo nikada i ne ode u tu državu, s iznimkom onog dijela koje se isplaćuje korumpiranim političarima. Velika većina novca samo biva preusmjerena iz bankarskih institucija Washingtona u New York, Huston... No bez obzira na to, dug se mora vraćati. Potpuno je jasno da ga država ne može servisirati. I onda opet nastupamo mi kao mafija i tražimo svoj dio. Ne možete vratiti kredit? Prodajte nam nalazišta nafte. Prodajte nam izvore vode. Prodajte nam javna poduzeća, vodovod, bolnice, škole, javni prijevoz, čak i škole i zatvore, i to po cijeni koju mi odredimo, a koja je bezobrazno niska. Privatizirajte, privatizirajte! Ili, dajte nam da sagradimo vojnu bazu na vašem teritoriju. Mogućnosti su neograničene. Prodajte nam industriju, a mi ćemo dalje upravljati njome bez obzira na ekološke norme. I dok se država još bori da otplati dug, stanovništvo osiromašuje. Režu im se socijalna davanja, nameću se mjere štednje, koje nigdje do sada – pa tako neće ni u Europi i Grčkoj – nisu dale rezultata. Da, otvori se koji industrijski pogon, ali on zapošljava samo mali dio stanovništva. S jedne strane imate državu s modernima autocestama, a s druge stanovništvo koje nema novca za benzin. I tu je propast – kaže Perkins, priznajući da se nimalo ne ponosi tim dijelom svog života.
Grčka je označena meta
A slično očekuje u Grčkoj i u drugim europskim državama koje se ne otmu kontroli i, kao Island, ne provedu referendum i preuzmu stvari u svoje ruke, odbace mjere štednje, odvedu na sud neke bankare i jasno kažu da neće otplatiti dugove jer ih nisu ni uzeli. Doduše, tako je i panamski predsjednik Torrijos odbio vraćati dug riječima: Neka vam John Perkins vrati novac!, pa su – kaže – na njega poslali "šakale", čistače koji eliminiraju problematične.
– Kad je počela kriza u Grčkoj, odmah sam znao da je označena kao meta. Naravno, Grčka je pogriješila, lideri čine greške, ali ne moraju ljudi plaćati za to. S druge strane, to što im je radila i radi Njemačka, to je čista demonstracija sile kao upozorenje drugima – kaže. Rješenje nikada nisu mjere štednje. Jedini spas je rast kroz financiranje malih poduzetnika, a za njih nema mjesta u mjerama štednje, smatra.
O eurozoni ima podijeljena mišljenja. Hrvatska je u dobroj situaciji jer je izvan eurozone i ne treba u nju hitati. Uostalom, možda eurozone za pet-deset godina više ne bude. No čvrst euro, kao zajednička valuta, ali i EU, nikako nisu po volji svjetskoj korporokraciji.
– Korporatokracija ne želi ujedinjenu Europu. Oni nikako ne žele standardizirana pravila i regulacije. Budimo iskreni, velike korporacije itekako koriste i profitiraju od činjenice u da su neke države u Europi imaju prilično dereguliranu poreznu politiku, što neke druge države imaju deregulirano zakonodavstvo u području radničkih prava i zaštite okoliša – smatra, navodeći primjer Luksemburga i njegove porezne oaze kojima su se dobrano koristile korporacije. I što dalje od zajmova MMF-a i Svjetske banke.
Dobro jutro... Hoće li se nakon čitanja ovog članka još netko smijati tzv. teoretičarima zavjera...?