Još jedan Božić pod navodno “nenormalnim” okolnostima je pred nama. Uzmemo li u obzir da cijela ova godina nije ni po čemu normalna, “nenormalni” Božić ne iznenađuje. Većina čezne za povratkom u “normalnost”. Nije ni čudo: jedni pokušavaju promijeniti svoj život iz temelja, drugi muku muče kako organizirati vlastito vrijeme, trećima teško padaju izvjesna ograničenja. Veseli nas što će i ova priča brzo doći kraju i što je ono svjetlo na kraju tunela sve vidljivije.
No, ovo stanje trajne nelagode je za mnoge ljude našeg vremena nešto sasvim uobičajeno. Oni nemaju luksuz radovanja svjetlu na kraju tunela. Oni žive u ekstremnom siromaštvu i nevolji. Njihova “normalnost” su glad, bolest, strah, bijeg i hladnoća. U odnosu na njih, naš rado iščekivani povratak u “normalnost” nije ništa drugo nego povratak u zonu komfora. Nama je dobro, a sit gladnome ne vjeruje jer ne zna kako mu je. Božić i normalnost, suprotno uvriježenom mišljenju, nemaju ništa zajedničko.
Ima nešto osobito degutantno u ovakvom signaliziraju vlastitih vrlina tipa - ja sam jedan Badnjak proveo s beskućnicima i bilo mi je predivno. Je, bilo ti je predivno jer si se ti poslije vratio u svoj komfor, i veći nego što ima prosječan čovjek. Toliko se da zaključiti iz ovih par redaka. Ne pada mi na pamet plaćati da pročitam ostalo i time doprinosim nečijem komforu koji prezireš.