Punih 35 godina, od prve utakmice na Maksimiru 1990. između Hrvatske i SAD-a, a kojoj je obljetnica točno ovog petka, traje – strast. Stisnute ruke navijača na tribini, napeto praćenje utakmica baka i unuka pred malim ekranima, ponos cijele nacije na dečke u kockastim dresovima. Dijeli tu strast cijela nacija. A strast prema reprezentaciji itekako je snažna kod Mišela Budimilića (50) iz Baške na otoku Krku. On je među milijunima navijača vatrenih otišao najdalje kada je riječ o – kolekcionarstvu. Najveći kolekcionar hrvatske reprezentacije za Nedjeljni Večernji, točno uoči obljetnice, otkriva svoju kockastu kolekciju, kakve se ne bi posramio nijedan nogometni savez na svijetu, a kamoli onaj matični, Hrvatski nogometni savez. Kolekcija je – impozantna.
– Hrvatska nikad nije izgubila u Rijeci! Od druge utakmice, protiv Rumunjske i pobjede 2:0, mi na Kvarneru ne znamo za poraz. Da smo igrali finale Svjetskog prvenstva na Rujevici ili Kantridi, znate kako bi završilo? Slavili bismo zlato! – smije se Budimilić pa dodaje:
– Vrijeme je da vatreni dobiju svoj muzej. Prošlo je 35 godina, a samo bi moja privatna kolekcija dresova, lopti, kapetanskih vrpci i memorabilija mogla već napuniti barem dva postava. Mlada smo reprezentacija za razliku od drugih, poput Španjolaca, Engleza, Nijemaca, Brazilaca, Argentinaca... ali, itekako uspješna. I takav bi muzej bio posjećen, uvjeren sam u to. Pa tko ne bi pogledao hrvatsku nogometnu povijest na koju smo toliko ponosni? I turisti, domaći, stari, mladi... Sjetili bi se tih velikih trenutaka, mlađi bi naučili što je bilo, mogli to vidjeti, opipati... – priča uz more, tu na otoku Krku, strastveni kolekcionar Mišel Budimilić.
Koliko kockastih dresova imate u kolekciji?
– To se, naravno, neprestano mijenja, ali u ovom trenutku ih je više od 260. Dakako, nijedan dres nije iz kakvog fan shopa, već su svi "s imenom i prezimenom", odnosno zna se tko ga je od reprezentativaca nosio, kada ga je nosio, na kojoj utakmici ga je oznojio...
Čijih dresova imate najviše?
– Ivana Vargića! Navijač sam, naravno, Rijeke, a od djetinjstva obožavam golmane. Danas bi rekli – vratare. I tako sam ja od vratara Rijeke skupio 32 dresa s imenom Vargić na leđima! Kad se sretnemo, Vargić se smije, uvijek mi donese još koji novi. Bio je i na otvaranju moje izložbe "Ovdje igra Hrvatska", koju sam radio prije tri godine, uoči odlaska naše reprezentacije na Svjetsko prvenstvo u Katar, na kojoj smo osvojili broncu. Donio mi je dres NK Krk pa rekao: "Evo ti, Mišo, još jedan moj vratarski dres, ali od drugog kluba, da nemaš samo od Rijeke!"
Imate li dres Ivana Vargića iz reprezentacije?
– Ha ha, naravno! I njegov reprezentativni s brojem "1" je u kolekciji...
Koliko imate dresova Luke Modrića?
– Trebalo bi brojiti... šest, možda sedam. Imam, recimo, dres Luke Modrića u kojem je igrao utakmicu Engleska – Hrvatska, polufinale Svjetskog prvenstva u Rusiji, u kojem nam je donio najveći povijesni uspjeh, finale SP-a. Imam i dres Luke Modrića s pobjede 10:0 protiv San Marina na Rujevici, koji je i rekordna pobjeda naše reprezentacije, ali i dres u kojem je igrao protiv Cipra... Kažem, dresovi pričaju priče, i to povijesne, najuspješnije. Nije isto u kolekciji imati dres Luke Modrića, recimo s utakmice odigrane ovog tjedna u Pragu protiv Češke, ili ove rekordne ili s najvećeg uspjeha u povijesti. I dresovi istog igrača imaju različite kolekcionarske vrijednosti...
Krenimo redom, od prve utakmice Hrvatska – SAD odigrane 17. listopada 1990. godine. HNS je na aktualnoj izložbi na istoku metropole predstavio tek ulaznice i plakat s te povijesne utakmice u Maksimiru koja je završila 2:1. Što vi s te utakmice imate u kolekciji?
– Dva dresa, a utakmicu je igralo tek 14 igrača. I to su, zaista, kapitalci. Prvi je dres Saše Peršona, koji je tu utakmicu igrao od prve minute, a drugi Tončija Gabrića, koji itekako ima vrijednost, jer u njemu je legendarni Gabrić primio i prvi gol ikada za našu reprezentaciju. Krajem utakmice, kad smo već vodili 2:0, golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića, na klupu je otišao Dražen Ladić, a ušao Tonči Gabrić. Svega minutu kasnije Troy Dayak zabio mu je gol za 2:1. Srećom, pobijedili smo tu prvu!
Imate li i dres s druge utakmice reprezentacije? S pete, petnaeste, devedesete?
– Imam, naravno. Prvi dres u kojem je Hrvatska igrala 1990. izradila je čakovečka firma MTČ. Drugi dres, u utakmici koju sam spomenuo protiv Rumunjske na Kantridi, igrali su budući vatreni u dresu Uhl Sporta. U trećoj utakmici, igranoj u Murskoj Soboti, protiv Slovenije igrali su 1991. u dresu tvrtke Patrick. Četvrta utakmica bila je već na turneji u Australiji 1992., zanimljivo je da u tri utakmice naši nisu nijednu pobijedili, a igralo se u dresovima Lotto. Zatim se 1993. igralo protiv Ukrajine u Umbru pa kreće Robbe di Kappa...
Bili smo mlada reprezentacija, sponzori se nisu trgali oko nas kao danas, pa će tek 1994. godine naše preuzeti Lotto, čija će era trajati do 2000. godine, a zatim kreće era Nikea, od 2000. godine do danas. Danas se u navijačkim kuloarima čak špekulira kako bi Adidas mogao biti novi sponzor reprezentacije, a mene bi to itekako veselilo! Jer, nemam nijedan Adidasov dres kockastih. Jer, ga nikad nisu ni imali – smije se Budimilić.
Kako kolekcionari dolaze do ovakvih kapitalaca?
– Prijatelji kolekcionari. Sav novac ovog svijeta ne može osigurati da dođeš do dresa koji želiš. Ali, uz nas kolekcionare, koji jedni drugima pomažemo da upotpune svoju kolekciju, jedni skupljaju Hajduk, drugi Dinamo, treći Osijek... a ima nas sve više svakim danom, međusobno si pomažemo. U pravilu je zamjena.
Kako izgledaju te "trampe"?
– Imao sam dres Igora Cvitanovića s Europskog prvenstva 1996. godine igranog u Engleskoj. Kolekcionar u Osijeku imao je dres Mladena Mladenovića, a kolekcionar u Kostreni dres Davora Šukera. Pazite, svi su ti dresovi s istog Eura 1996. I predlaže prijatelj iz Kostrene da bi za moju kolekciju bilo dobro da imam dres Davora Šukera, a ne Igora Cvitanovića, jer Šuker je, naravno, rekorder. Ali on nije htio Cvitin dres, već je htio dres koji je bio u Osijeku, jer njemu kao kolekcionaru Rijeke itekako znači dres Mladena Mladenovića. Pa sam ja slao Cvitin dres u Osijek, iz Osijeka je za Kostrenu krenuo dres Mladenovića, a iz Kostrene dres Šukera k meni u Bašku. I svi sretni, svi prezadovoljni! To je kao kad se djeca mijenjaju za sličice...
Koliko je najdalje putovao dres?
– Imao sam veliku dvojbu hoću li mijenjati dres Zvonimira Bobana iz 1998. godine ili dres Marija Stanića također iz Francuske. Jer, želio sam baš dres iz Los Angelesa, od našeg kolekcionara, te sam s njime mijenjao za dres Hajduka iz osamdesetih. I taj dres važan za kolekcionara bilih iz Splita mijenjao sam za hrvatski dres s utakmice protiv Mađara. Dres je to iz 1994. godine s utakmice Hrvatska – Mađarska 2:2, drugi model Lotta, u kojem se igralo. I koji sad poslati u L. A.? Kapetana Bobana ili pak prvog strijelca ikada na svjetskim prvenstvima, Stanića? Odlučio sam, teškom mukom, poslati Bobanov dres, njega se odreći... No iako je cijena razmjene bila visoka, kolekcija je time bolja, jer je u nju ušao dres iz razdoblja koje nisam imao...
Imate li u kolekciji sve modele u kojima je Hrvatska ikad igrala?
– Imam. Sve, osim jednog... I to onog trećeg. Nedostaje mi samo jedan jedini model! A to je dres tvrtke Patrick iz 1991. godine, iz utakmice Slovenija – Hrvatska, odigrane u Murskoj Soboti. I na tom je dresu grb bio samo šahovnica, bez grba kakav danas postoji. I znam tko ima taj dres, ima ga jedan kolekcionar u Americi, ali nikako da se odluči oprostiti od njega. Mnogo prijatelja i kolekcionara znaju da tražim još samo taj model, taj kockasti Patrick, trude se pronaći ga, godine prolaze, desetljeća, ali dres se i dalje nije pojavio na Krku. Kažem, ako uspijem nabaviti taj, treći model, kolekcija će biti gotova. A ja možda i prestanem s tim hobijem. Kažem, možda...
Koje se veličine dresova nose na službenim utakmicama? XL? L? M?
– Devedesetih su se nosili isključivo XXL dresovi. Sjetite se fotografije Davora Šukera nakon što je zabio Francuskoj, one s raširenim rukama. I svi su nosili XXL. I Goran Vlaović i Petar Krpan. U taj bi dres stali i moj otac, moja dva sina i ja! Kao vreće su, ne znaš je li na igraču dugi rukav, kratki rukav (smijeh). Danas su svi dresovi slim fit, a igrači čak na jednoj utakmici imaju dvije veličine dresova. Ako se reprezentativac dobro osjeća, uzima uži dres, recimo M. Ako ima podmajicu, onda oblači L. Može i na poluvremenu zamijeniti iz manjeg u veći. Imam različite veličine dresova recimo Andreja Kramarića, koji je nosio i M i L veličinu. Ili Simona Sluge, ista priča, ali L i XL.
Luka Modrić?
– M. Uvijek M.
Tko je u reprezentaciji u posljednje vrijeme nosio najveći dres?
– Bruno Petković, XL. Ostali redom M ili L. Jer, nisu ni stoperi danas veliki kao nekoć... Sjetite se, ako ćemo se šaliti, Vinnieja Jonesa, stopera Leedsa, Sheffielda, Chelseaja, a koji će se kasnije proslaviti u filmovima "Lopov, ubojica i dvije nabijene puške" ili "Zdrpi i briši", te kultne fotografije u kojoj on, na travnjaku u dresu Wimbledona, stišće legendu Newcastlea Paula Gascoignea iz sve snage – za testise. To su nekad bili snažni i ogromni tipovi. No da se vratimo na temu, danas je nogometašima lakše igrati u užim dresovima, jer je drukčija igra, nema ni više toliko potezanja za dres, što su ogromni dresovi omogućavali.
Na što ste još ponosni u svojoj kolekciji?
– Imam kockaste dresove i oca i sina! I dres tate Stipe Andrijaševića, ali i dres sina Franka Andrijaševića, inače našeg miljenika s Rujevice. Tatin dres je s brojem 4, u kojem je igrao u Mađarskoj 1994. godine u Györu, ali imam i Frankov kockasti dres s brojem 20 s utakmice protiv Islanda 2017. godine. Usto, mijenjao sam dres Gorana Vlaovića s turneje po Australiji 1992. godine za dres s brojem 14 s iste te turneje, a u kojem je igrao Dubravko Pavličić, veznjak Rijeke i moj omiljeni igrač, koji je u Australiji na jednoj od utakmica bio čak i kapetan!
Spomenuli ste da su vam vratari strast, koje dresove kockastih vratara imate?
– Sumnjam da postoji vratar reprezentacije čiji dres nemam. Imam dres Dražena Ladića, Tončija Gabrića, Marjana Mrmića, Tomislava Butine, Danijela Subašića, Dominika Livakovića, Simona Sluge...
Zašto baš vratari?
– Otkako sam bio klinac, kada sam s ocem na radiju slušao prijenose utakmice Rijeke, pamtio sam ime "Mauro Ravnić na golu". Čak sam i mlađeg sina nazvao – Mauro. Impresionirali su me vratari, njihovi skokovi, bacanja, obrane... Uostalom, golmanski je dres uvijek drukčiji od ostatka momčadi, zar ne? Time je i rjeđi, što je za nas kolekcionare idealno. Imam i potpisane kopačke Dominika Livakovića sa SP-a u Rusiji. Dakako, i dres.
Imate li dresove stranih vratara koji su igrali protiv Hrvatske?
– Diego Maradona igrao je u Maksimiru s Argentinom 0:0, predvodio je te 1994. godine gaučose. I s te utakmice igrane kišne večeri u lipnju imam dres vratara Sergija Javiera Goycochee. U kolekciji je godinama bio i dres koji mi je poklonio Marjan Mrmić. On je bio pričuvni vratar protiv Nijemaca u kultnoj pobjedi 3:0 na The Stade de Gerlandu u Lyonu, a pričuvni vratar bio je Oliver Kahn. I nakon što su Andreasu Köpkeu, kao što znamo, golove zabijali redom Robert Jarni, Goran Vlaović pa Davor Šuker, nakon sučeva zvižduka Mrmić i Kahn mijenjali su dresove. Ako ćemo se šaliti, bolje da Oliver Khan nije igrao tu utakmicu, jer bi on možda bolje obranio pa ne bismo ušli u polufinale SP-a. No njegov dres s te pobjede također je stigao na Krk.
Dresovi Cristiana Ronalda ili Lea Messija, pretpostavljamo, vama malo znače?
– Tako je. No moji sinovi, Simon i Mauro, zezali su me pa rekli: "Tata, pa kakav si ti to kolekcionar, a nemaš dresove ni Messija ni Ronalda?"
Pa su, eto, zbog njih dvojice, a njima su to važni igrači, jer vječna je borba tko je bio bolji, i danas u kolekciji. Ronaldov dres u kojem je igrao protiv Valencije, odnosno Messijev dres u kojem je igrao protiv Athletico Bilbaa. Meni bi dresovi bili itekako važni da su Messi ili Ronaldo igrali ili za Hrvatsku ili za moju Rijeku. Bilo je tu i dresova Andrija Ševčenka iz Dinama Kijev, Zlatana Ibrahimovića iz Milana, Adriana iz Intera, Francesca Tottija iz Rome, ali u pravilu ti dresovi čekaju – zamjenu. Za dres Hrvatske!
Idemo na ostali dio kolekcije, u njoj nisu samo dresovi, već i zastavice, lopte, memorabilije hrvatske reprezentacije. Lopte s kojih utakmica imate u kolekciji?
– Loptu s kultne utakmice Hrvatska – Australija sa Svjetskog prvenstva 2006. godine na kojoj je Joe Šimunić dobio tri žuta na istoj utakmici od suca Grahama Polla, koja je jedna od najvećih sudačkih pogrešaka i prema časopisu ForForTwo u povijesti suđenja. Riječ je o lopti Adidas s natpisom Stuttgart, odnosno grada u kojem se igralo, a na njoj se i danas jasno vide crni otisci udaraca kopački. Imam i loptu s Eura 2016., s utakmice u kojoj je Hrvatska pobijedila Španjolsku 2:1, a Furiju se ne dobiva baš svaki dan, zar ne? Sjetit će se mnogi kako je Danijel Subašić obranio jedanaesterac Sergiju Ramosu, ali tek nakon što se konzultirao s Lukom Modrićem. Nije tajna da su Modrić i Ramos, dugogodišnji suigrači iz Real Madrida, uostalom Luka je i naslijedio kapetansku vrpcu od Španjolca, jako dobri prijatelji, ljetovali su i zajedno na Korčuli... No kada se igralo za Hrvatsku, Modrić je "cinkao" Ramosa te točno pretpostavio gdje će njegov frend pucati. Ta je lopta također Adidasova, plavo-bijela. Imam i loptu s rekordne pobjede 10:0 protiv San Marina, to je Nikeova lopta s narančastim detaljima...
A kapetanske vrpce?
– Kapetanska vrpca Zvone Bobana iz 1998., potpisana kapetanska vrpca Luke Modrića iz 2018., imam i vrpce "kapitena" Nike Kovača, Darija Srne... Draga mi je, iako nema veze s našom reprezentacijom, i kapa Matjaža Keka! Zna se da je on Rijeku do prvog naslova u povijesti doveo noseći crnu kapu. I ta je u kolekciji.
U reprezentaciji je, apsolutno, najdugovječniji ekonom, odnosno oružar Mladen Pilčić. On je od 1990. godine u krugu reprezentacije, osvajač je svih medalja, prisutan na svim natjecanjima. Imate li i Piletov "dres"?
– Naravno! On je vedra, vesela osoba, uvijek u rukavu ima neki vic i s njime je u društvu uvijek šou. Imam i njegov "dres", odnosno trenirku Nike, ali i majicu za trening. I moja supruga Magdalena često je nosi, upravo Pilčićevu majicu.
Pomažu li i sami nogometaši u rastu vaše privatne, ali i najveće kolekcije hrvatske nogometne reprezentacije?
– Kako da ne! Saša Peršon, čiji je dres s utakmice iz 1990. godine u kolekciji, često sa mnom popije kavu. Razgovaramo o reprezentaciji, hrvatskom nogometu, a on je tu idealan sugovornik, em je igrao od prve minute za Hrvatsku, em je branio boje i Rijeke, Dinama i Hajduka, tri najveća naša kluba. Uostalom, igrao je protiv Ajaxa u četvrtfinalu Lige prvaka, što je najveći uspjeh svih vremena nogometnih klubova od naše samostalnosti. Na kraju, Ajax je to i osvojio. Elvis Brajković, danas trener NK Krka, drag je prijatelj, kao i Damir Milinović, nekadašnji kapetan Rijeke. Tu su i vratari Simon Sluga i Ivan Vargić, a nezaobilazan je i Marjan Mrmić.
Otkuda vam ta strast za dresovima?
– U djetinjstvu nisam mogao doći do dresa Rijeke, kluba za koji sam navijao. Nikako! I dugo sam žicao, pokušavao, da bih napokon nabavio jedan plavi dres. Pa je stigao bijeli. Pa jedan dugi rukav, pa dres vratara... I tako je počelo i s reprezentacijom. Prvo kockasti, pa bijeli, pa plavi, pa golmanski. I to te tjera naprijed.
Koji je dres reprezentacije bio prvi u kolekciji?
– Alen Bokšić, Lotto. Dresovi su dolazili i iz Los Angelesa, Ontarija, Milana, neki čak iz Australije preko SAD-a do Krka. Neki iz Madrida, drugi iz Beča, Amsterdama, Frankfurta, Münchena... Gdje ima Hrvata, ima i dresova.
Jeste li na tribini ulovili dres?
– Kad se reprezentacija 1996. godine pripremala za Euro u Engleskoj, igrali su na Kantridi pripremnu utakmicu protiv Rijeke. I iza gola, tamo gdje je Armada, vikali su dečki: "Gabriću, baci dres!" I on ga je bacio. U gužvi, tko će ga prvi zgrabiti, prijatelj je skočio i uhvatio ga. No uhvatio ga je i još jedan navijač! I kad sam došao kući, vidim da imam dres, ali mu nedostaje – crveno-bijelo-plavi ovratnik! Nema kragnu! Jer je ona ostala kod drugog navijača, a ne kod mog prijatelja, koji je bio spretniji. Ako ovo čita vlasnik Gabrićeve kragne, ako mu još stoji negdje u ladici, neka mi se javi. Tražim kragnu s dresa Tončija Gabrića (smijeh)! Sa sinom sam bio na utakmici Hrvatska – Gruzija u Puli, a tamo nam je Dario Melnjak nakon utakmice dao dres s brojem 2. Mokar, znojan... dres u kojem je igrao!
Peru li se dresovi?
– U veš-mašini nikako. Strah me da ne bi ispao kakav našivak, grb, oznaka utakmice koja se igrala. Na mnogima su otisci trave, blata... Dres se samo prolufta. I čuva takav, originalan, kakav je bio kad ga je reprezentativac skinuo sa sebe.
Koliko dugo skupljate dresove Hrvatske?
– Trideset godina, 1995. godine u kolekciju je stigao prvi dres... I u kolekciji nemam samo stvari vezane za reprezentaciju od 1990. godine do danas, već od njezinih samih početaka. Trebate znati kako je Hrvatska 1941. godine igrala svoju prvu utakmicu nakon Fifina priznanja protiv reprezentacije Slovačke. I s te utakmice igrane u Bratislavi 17. srpnja 1941. godine imam album za slike, a koji su igrači dobili na utakmici. Ovaj je bio u vlasništvu legende Dinama i Zagreba Augusta Lešnika. Iako je prva utakmica koja se računa bila ona protiv Švicarske 1940., ova protiv Slovačke ima važnost jer je Fifa tada i službeno priznala reprezentaciju.
Je li vrijeme, a ovih dana slavimo 35 godina od prve utakmice reprezentacije, da Hrvatska dobije i svoj muzej? Imamo u Zagrebu Muzej prekinutih veza, Muzej mamurluka, u Zadru Muzej antičkog stakla, u Vidu nedaleko od Metkovića Arheološki muzej Narone, na Lošinju Muzej Apoksiomena... no nemamo i muzej – vatrenih?
– Šteta je da nema muzeja. Barcelona ima muzej na tri kata. Imaju i ostale velike reprezentacije, a Hrvatska pripada velikanima. U relativno kratkom roku uspjeli smo doći i do dvije bronce i jednog srebra, igrali smo finale Svjetskog prvenstva, naši su igrači hit u svijetu, po njima, nekoć po Davoru Šukeru, danas po Luki Modriću ili Jošku Gvardiolu, i stranci prepoznaju našu zemlju, što ionako znamo. I vrijeme je da Hrvatska dobije muzej vatrenih. Dakako da bih i ja svoju kolekciju volio pokazati širokim masama, jer ovako to mogu pogledati moji prijatelji, moja obitelj... ali to je materijal koji bi mogao vidjeti svaki navijač Hrvatske, turist, to je naša povijest, naša baština, naše nacionalno blago. Reprezentacija nam je svima jedina, bez obzira na to za koji tko klub navija.
Zašto u centru nekog velikog grada, Zagreba, Rijeke, Splita, Osijeka... ne bi bio i muzej hrvatske reprezentacije?! Pa ja bih sam imao materijala da napunim barem dva muzeja. Eto, s prve utakmice imam dva dresa. Po jedan bi mogao u svaki muzej. Možda bismo mogli napraviti muzej i u Baški na otoku Krku, u mom mjestu... Gdje ionako sva školska djeca dolaze gledati gdje je Bašćanska ploča, taj prvi pisani spomenik Hrvata. A tu bi mogli vidjeti i – prvi hrvatski dres i kolekciju. Bilo bi to zanimljivo i nama, i Slovaku, Čehu, Nijemcu, Francuzu... svi onima koji vole najvažniju sporednu stvar na svijetu. Pa nećemo valjda skromno čekati muzej za 100. obljetnicu, tamo 2090. godine?! Vrijeme je, a ja sam spreman, pripremam muzejsku građu već 30 godina...
Otvori KEKS Pay
