Za Božić 1977. iz političkih je razloga ugušen "Vjesnik u srijedu", slavni VUS, i Vjesnikova je kuća ostala bez političkog tjednika. Kad se pokojni VUS dobro ohladio, šefovi Kuće nevoljko su otišli k drugu Vladimiru Bakariću, prije rata zvanom Svileni, za vrijeme rata Mrtvac, a poslije rata Buda, tadašnjem "visokom predstavniku" jugoslavenske zajednice u Hrvatskoj, da mu predlože da se u Hrvatskoj pokrenu nove tjedne političke novine. Buda im je tiho, sipljivim glasom, rekao samo dvije riječi: "Nema ljudi". Jedva su ga čuli, ali izvrsno razumjeli. Vratili su se u Vjesnikov neboder i po svih 16 katova razglasili da od novog političkog tjednika nema ništa.
Tada je u Vjesnikovoj kući radilo pet-šest tisuća ljudi, od kojih najmanje tisuću u raznim novinarskim zvanjima. Mogao se pokrenuti ne jedan, nego deset političkih tjednika, a da ni jednom ne nedostaje ljudi. No, Buda je rekao "Nema ljudi" i tjednika nije bilo punih pet godina. Pokrenut je ("Danas") tek kad se Buda vratio svom ratnom nadimku.
Buda je teško govorio i najzadovoljniji je bio kad su svi oko njega šutjeli. Njegovi današnji nasljednici lako govore i najbolje se osjećaju kad oko njih vlada graja. Ali i oni danas, kao i on nekad, slažu se u jednom, da "nema ljudi".
Nema dana da nam netko ne objasni kako je Hrvatska mala zemlja u kojoj živi šačica duša i da je posve razumljivo što po utjecajnim javnim glasilima zvučnu kulisu onima koji lako govore stvaraju uvijek isti ljudi. Nema nas čak dovoljno ni da se sastavi jedan jedini književni žiri u kojem šest od devet članova ne bi bilo u sukobu interesa, tj. odlučivalo o knjigama koje su sami napisali, uredili ili objavili. Kao što je nekad Svilenom bilo uzaludno tumačiti da u Vjesnikovoj kući ima dovoljno novinara za politički tjednik, tako ni ja danas neću trošiti riječi na dokazivanje da Hrvati još nisu izumrli. Ima nas više nego dovoljno da napunimo sve moguće medije i žirije, a da se godinama ne dogodi da netko negdje bude dvaput. A to što se nekome čini da nas nema dovoljno, to je zbog toga što se u žirijima i drugdje uglavnom očekuju oni koji su spremni cvrkutati na isti način na koji se u Budino vrijeme šutjelo.
No, kad bi i bilo točno da smo tako maleni da ne možemo sastaviti ni jedan čestit književni žiri, kako to da nekih ljudi gotovo nikad i nigdje nema? Evo, da ostanemo kod književnosti, kad ste u nekoj emisiji ili žiriju vidjeli Hrvoja Hitreca, Antuna Paveškovića, Anđelka Vuletića, Zvonimira Majdaka, Ivana Božičevića, Tita Bilopavlovića, Ivana Rogića Nehajeva, Ivana Tolja, Nedjeljka Mihanovića, Sjepana Šešelja, Milana Mirića, Stjepana Čuića, Alojza Majetića, Antu Stamaća, Milu Pešordu...? Ne sjećate se? Za neke nikad niste ni čuli? Kako biste i čuli kad su vam uši pune vike Budinih nasljednika da nema ljudi!
