Ovogodišnja Pula do kraja je razotkrila dvije suprotne tendencije u hrvatskoj kinematografiji. Prva je da hrvatskog filma nestaje, i da je to posljedica dugogodišnje kulturne politike. Dugometražni igrani filmovi sveli su se na jedva dva-tri mikrobudžetna naslova garažne produkcije i na dva filma za djecu i mladež, a ostalo su dokumentarni filmovi, koji su, da bi se prikrila i pokrpala stvar, postali dio glavnog programa. Ovo se dogodilo i zbog načina financiranja, i zbog načina žiriranja projekata, ali ponajprije, vjerojatno, zbog političke cenzure i činjenice da stilski, tematski i ideološki okvir i granice dopuštenog u hrvatskome filmu uglavnom određuju dragovoljačke udruge, Crkva i rigidna desnica. Snimajući o onom što je dopušteno i na načine koji su dopušteni, hrvatski autori stvaraju filmove koji nikome više nisu potrebni, osim HAVC-u i njegovim komesarima. Druga je tendencija da za to vrijeme gerila stvara mimo reda i pravila, uglavnom dokumentarne i poneki žanrovski bastardni film.
Koje gluposti. Problem s hrvatskim filmom upravo je taj što uglavnom promiče ekstremno lijevu, progresivističku i jugonostalgičarsku ideologiju. To nitko normalan ne podnosi i želi gledati - zato i ne prolazi u kinima.