U buci i bijesu oko HTV-ove "Latinice" gotovo se i nije spominjao rezultat glasovanja u kojem je Tuđman "potukao" Sanadera sa 71 prema 29 posto. Tjedan dana poslije, u emisiji "Nedjeljom u dva", sličan ishod: kao boljeg predsjednika 69 posto gledatelja izabralo je Tuđmana, Mesića samo 31 posto.
Uzalud pet godina Mesićeve i Račanove "detuđmanizacije" Hrvatske, uzalud na stotine i tisuće tekstova Sanaderovih lijevo-liberalnih obožavatelja, koji su do iznemoglosti ponavljali kako je "detuđmanizacija" glavni Sanaderov zadatak. Uzalud podsjećanje na Bozanićevu sintagmu "grijeh struktura", uzalud neprekidno blaćenje Tuđmanove obitelji, uzalud povremena oživljavanja uspomena na ljevičarsku "heroinu" Lepej, uzalud Šeksovo "slanje" Tuđmana u Haag, uzalud toliko izraza milosti iz Europe izlivenih po ozarenim licima bruxelleskih lakeja iz Banskih dvora i s Pantovčaka.
Uzalud su se Račanu, Mesiću i Sanaderu po Europi i svijetu otvorile predsjedničke palače i monarhistički dvori, odakle su novinari izvještavali pod glamuroznim naslovima "Kralj Mesić" i sličnima. Uzalud svjetski i europski summiti po Hrvatskoj i izvan nje s kojih su se punili državnički fotoalbumi do nabreklosti, uzalud transkripti davani redakcijama s jedinom nakanom da se sotonizira Tuđmana... Nikad izbačen iz postojane narodne uspomene, Tuđman je i kraj 2005. godine dočekao kao "izborni" pobjednik, s omjerom uvjerljivijim nego u svim svojim i HDZ-ovim izbornim pobjedama u deset godina svoje vladavine.
Tuđman danas ne može biti politički program, stranke koje su mislile da može, nisu uspjele. Tuđman je prošlost, povijest, koja nikoga ne ugrožava, niti kome što donosi. Pa ipak, postoje dvije vrste živog pamćenja toga velikana. Jedva da ima ijedan lijevo-liberalni komentator koji njega i njegovo vrijeme ne pamti po zlu kad je riječ i o nedemokratičnosti, i o slobodi medija, i o gospodarstvu, i o pretvorbi, i o pljačkama društvenog vlasništva, i o hrvatskim zločinima u ratu, i o ratu u Bosni i Hercegovini, i o etničkoj nesnošljivosti, i o ugledu Hrvatske u svijetu. Negativni sudovi o Tuđmanu i njegovu vremenu sricani su i ustaljivani po svim pravilima komunističke propagande po kojima je neprijatelj uvijek apsolutni neprijatelj. Riječ "detuđmanizacija" znači upravo to: sve što je Tuđman dotaknuo i pomaknuo treba vratiti na staro mjesto. Mit o Europi poslije 2000. godine Hrvatskoj je nametnut kao to vraćanje, kao nijekanje neovisne i suverene Hrvatske koju je stvorio Tuđman, te kao premještanje Hrvatske u novu ovisnost.
Sve strateške čimbenike i simbole te neovisnosti trebalo je uništiti: obavještajne službe su razbijene, gotovo svi važni generali uklonjeni su iz vojske, uslijedila je svakodnevna kriminalizacija Domovinskog rata i branitelja, došle su haaške optužnice, rasprodane su gotovo sve banke i najprofitabilnije državne tvrtke (istina, taj posao je započela Matešina vlada), Hrvatska se zadužila u inozemstvu kao nijedna europska zemlja i prihvatila diktat MMF-a, uvozni i trgovački lobiji uništavali su i uništavaju domaću proizvodnju, zbog Europe smo pristali na "prijateljstvo" sa Srbijom, koja i ne pomišlja na ratnu odštetu i koja je službeno rehabilitirala četništvo - za Hrvate sinonim za agresora. Sve je to činjeno pod egidom "detuđmanizacije", uz neprekidno obnavljanje lijevo-liberalnih optužbi protiv Tuđmana i njegova vremena.
Druga vrsta pamćenja Tuđmana danas, pogotovo nakon uhićenja Gotovine, glavne krivce za krčmenje hrvatske suverenosti i neovisnosti Račana, Mesića, Sanadera... brojem glasova u anketama smješta daleko iza Tuđmana ne po lijevom ili desnom programu, nego po osjećaju i brizi za državu kao i u pretežno državotvornom desetljeću vladavine čovjeka koji nikada i nipošto s Hrvatskom ne bi učinio ono što su učinili Račan, Mesić i Sanader.
Otvori KEKS Pay
