Planina Tambora, nekada jedan od najviših vrhova indonezijskog arhipelaga, danas je sinonim za najsnažniju vulkansku erupciju zabilježenu u ljudskoj povijesti. Njezina kataklizmička eksplozija u travnju 1815. godine nije samo uništila neposrednu okolicu, već je pokrenula niz globalnih klimatskih promjena koje su dovele do fenomena poznatog kao "Godina bez ljeta", ostavljajući dubok trag na društvo, poljoprivredu i kulturu diljem svijeta. Iako je vulkan pokazivao znakove aktivnosti od 1812., vrhunac erupcije dogodio se 10. travnja 1815. godine. Nakon višednevnih manjih eksplozija i tutnjave koja se čula stotinama, pa čak i tisućama kilometara daleko (sve do Sumatre, udaljene 2600 km), uslijedila je zastrašujuća završnica. Tri stupa vatre suknula su iz planine, stapajući se u jedan ogroman oblak dima i plina koji je dosegao visinu od preko 43 kilometra, prodirući duboko u stratosferu. Cijela planina pretvorila se u tekuću vatrenu masu. Užareni piroklastični tokovi, mješavina pepela, plina i stijena, sjurili su se niz obronke brzinom većom od 100 km/h, uništavajući sve pred sobom i ključajući u more udaljeno desecima kilometara.
Erupcija, klasificirana indeksom vulkanske eksplozivnosti (VEI) 7, izbacila je procijenjenih 30-50 kubičnih kilometara materijala. Snaga eksplozije bila je tolika da je smanjila visinu planine za više od 1200 metara, ostavljajući za sobom golemu kalderu, krater širok 6-7 kilometara i dubok preko kilometra. Erupcija je bila desetak puta jača od poznatije erupcije Krakatoa iz 1883. godine. Neposredne posljedice bile su katastrofalne. Procjenjuje se da je oko 10.000 do 11.000 stanovnika otoka Sumbawa poginulo trenutačno, zatrpano piroklastičnim tokovima ili pogođeno tsunamijima visine do četiri metra koji su zapljusnuli obale okolnih otoka. Sva vegetacija na otoku je uništena, a ogromne splavi plutavca, nastale od iskorijenjenih stabala pomiješanih s pepelom, plutale su morem tisućama kilometara.
No, najsmrtonosnije posljedice tek su slijedile. Tjednima je padao gusti vulkanski pepeo, kontaminirajući izvore pitke vode i uništavajući usjeve na širokom području. Glad i bolesti, poput tifusa i kolere (čijem je širenju iz Bengala doprinijela promjena klime), pokosile su desetke tisuća ljudi na Sumbawi i susjednim otocima poput Lomboka i Balija. Ukupan broj žrtava, uključujući one umrle od gladi i bolesti, procjenjuje se na između 71.000 i više od 100.000, čineći ovu erupciju najsmrtonosnijom u povijesti. Dalekosežne posljedice erupcije osjetile su se globalno. Ogromne količine sumpornog dioksida (SO2) izbačene u stratosferu reagirale su s vodenom parom, stvarajući veo sulfatnih aerosola koji se proširio planetom. Ovaj veo reflektirao je sunčevu svjetlost natrag u svemir, uzrokujući značajno globalno zahlađenje. Godina 1816. ušla je u povijest kao "Godina bez ljeta". Prosječne globalne temperature pale su za 0.4–0.7 °C, no regionalni učinci bili su mnogo dramatičniji, posebno na sjevernoj hemisferi.
VEZANI ČLANCI:
U Sjevernoj Americi, posebno u Novoj Engleskoj i Kanadi, ljeta praktički nije bilo. Mraz i snijeg zabilježeni su u lipnju, srpnju i kolovozu. U lipnju je snijeg pao u Albanyju (New York), a u srpnju se voda zamrzavala u cisternama. Usjevi su propali, posebno kukuruz, što je dovelo do nestašice hrane, vrtoglavog rasta cijena i gladi. Mnoge obitelji napustile su Novu Englesku u potrazi za boljim uvjetima na zapadu, što je ubrzalo naseljavanje američkog Srednjeg zapada. Europa je također teško pogođena. Neuobičajeno hladno i kišovito ljeto (u Irskoj je kišilo 8 tjedana bez prestanka) uništilo je žetve pšenice, zobi i krumpira. Glad je harala kontinentom, koji se još oporavljao od Napoleonskih ratova. Cijene hrane su skočile, a gladni ljudi izlazili su na ulice. Izbili su nasilni prosvjedi i pljačke, posebno u Francuskoj, Švicarskoj i Njemačkoj. Povjesničar John D. Post nazvao je ovo "posljednjom velikom krizom opskrbe hranom u zapadnom svijetu". Glad je pratila bolest – epidemija tifusa izbila je u Irskoj i proširila se Europom, odnijevši desetke tisuća života. U Švicarskoj je hladnoća dovela do formiranja ledenih brana na glečerima, čije je pucanje uzrokovalo katastrofalne poplave. Čak je i u Aziji zabilježen poremećaj monsuna, što je uzrokovalo velike poplave u Kini i Indiji, te širenje kolere.
Osim gladi, bolesti i migracija, Tamborina erupcija imala je i neočekivane kulturne posljedice. Sumorno, hladno i kišovito ljeto 1816. godine u Švicarskoj inspiriralo je skupinu engleskih književnika okupljenih oko Lorda Byrona na Ženevskom jezeru. Zbog lošeg vremena provodili su dane u vili Diodati, čitajući njemačke priče o duhovima. Izazov da svatko napiše vlastitu strašnu priču rezultirao je nastankom dvaju kultnih djela horor žanra: romana Frankenstein Mary Shelley i priče Vampir Johna Polidorija, koja je inspirirala kasnija djela o vampirima. Sam Byron napisao je pjesmu "Tama" ("Darkness"), opisujući svijet bez sunca. Neki povjesničari smatraju da je nestašica zobi za konje potaknula njemačkog izumitelja Karla Draisa na razvoj alternative, što je dovelo do izuma dresine, preteče bicikla. Erupcija Tambore 1815. godine ostaje zastrašujući podsjetnik na snagu prirode i njezinu sposobnost da utječe na globalnu klimu i ljudsku civilizaciju. Bila je to tragedija golemih razmjera, ali i "prirodni eksperiment" iz kojeg znanstvenici i danas uče o vulkanizmu, atmosferi, klimatskim promjenama i međusobnoj povezanosti sustava na Zemlji. Analiza posljedica Tambore pomaže u modeliranju mogućih učinaka budućih velikih erupcija i razumijevanju osjetljivosti našeg planeta na nagle promjene, lekcija koja je iznimno važna u kontekstu suvremenih rasprava o klimatskim promjenama.
>>FOTO Znanstvenici predvidjeli: Hrvatski grad među prvima koji će biti potopljeni zbog globalnog zatopljenja>>
Otvori KEKS Pay
Netko tko ima ikakvu ideju koliko traje ljudska povijest ne bi napisao da se "Najsnažnija vulkanska erupcija zabilježena u ljudskoj povijesti dogodila se 10. travnja 1815. godine".