U pjesmi Ezre Pounda, uz T. S. Eliota pjesnika koji je bio važan mojoj gimnazijskoj generaciji, spominjala se jedna sasvim mala duhandžinica, kiosk jedan, možda i trafika, uz koju bi se, čezne pjesnik, u miru mogao provoditi život. Ako me ne vara sjećanje, taj stari prevarant i krivotvoritelj, koji kako mijenja naše živote tako mijenja i pjesme koje su nam bile važne, u toj se pjesmi pjesnik molio Bogu da mu da samo tu malu duhandžinicu i ništa više, jer ona će biti dovoljna za sreću u njegovu životu. Uznosila me je u to vrijeme, možda baš te 1983. godine, Poundova pjesma, činilo mi se da je razumijem i da se mogu identificirati s pjesničkim genijem u njegovoj životnoj čežnji, te sam čeznuo da i sam takve pjesme pišem. Ali naravno da to nisam mogao, jer moj je život u to vrijeme, godine 1983., bio sačinjen od straha i strepnje, u meni su se već bile zametnule sve cjeloživotne traume, a svejedno mi se još ništa nije dogodilo. I nisam još bio stekao pravo na tu pjesmu, koju sam čitao u prijevodu Milovana Danojlića i u Poundovim "Pesmama" u izdanju beogradskoga BIGZ-a.
Dok god bude rata na Bliskom istoku ili dok ne bude mira između Židova i Arapa, dok god jedna pokraj druge, ili jedna unutar druge, ne budu postojale dvije države, jedna za Izraelce, druga za Palestince, Edo Maajka neće među nama svojima naći mira ni rahatluka
Otvori KEKS Pay
