Hrvatski alpinistički svijet zavijen je u crno, dva naša alpinista stradala su u razmaku od tjedan dana na planini, oba u slovenskim Alpama u zimskim uvjetima. Iskusni alpinist, koji je nekoliko puta već prošao do vrha najviše slovenske planine, stradao je u subotu na putu prema Triglavu, visokom 2.800 metara, kada se poskliznuo na visini od 1.700 metara, te je pao, klizio po snijegu par stotina metara, a zatim udario u stijene i preminuo. Smrtni slučaj dogodio se i na predjelu Grintovec u Kamniško–Savinjskim Alpama kada je prvog vikenda u ožujku, šest dana ranije, naš planinar okliznuo na visini od 1.900 metara, pao u provaliju i preminuo od teških ozljeda.
– Strašne vijesti. Milisekunda je dovoljna, jedna sitna greška, noga se posklizne, i to je kraj... – govori Mladen Stanković, frontmen HPD–a Željezničar, jednog od najstarijih hrvatskih planinarskih društava, koji ove godine, kao i HGSS, slavi – 75 godina postojanja.
– Neiskustvo, ali i nesretni slučaj kod itekako iskusnih alpinista, u takvim ledenim okruženjima itekako može biti koban. Nažalost, nedavno je nastradao i naš kolega iz Ogulina, također u Kamniškim Alpama, na planini Brana. Dogodi se niz nesretnih okolnosti, i to tako strašno završi – govori predsjednik Željezničara. Koliko je alpinizam, koje je svi popularniji, zapravo opasan, pitamo zagrebačke alpiniste.
– Edukacija je najvažnija. A one su danas, neke, malo i površnije. Da planinar postane alpinist, da postane spreman za zimske uspone, koji su itekako zahtjevni, treba godinama raditi na tome. Mi u našoj zemlji imamo puno alpinista, ali nemamo toliko puno pravih, školovanih, alpinista. Riječ je o mnogobrojnim pripravnicima, alpinistima koji su prošli tečajeve, ali kada se nađu u snijegu postaje delikatno. Što dovodi do nesretnog slučaja?
– Umor, klizav teren, kriva procjena... – govore alpinisti. Kada alpinist ima sva znanja koja su potrebna za takve izazovne uspone? Mogu li se mlađi precijeniti? Poput vozača automobila, koji su napravili tek prvih desetak tisuća kilometara za volanom, pa misle da sve znaju...
– Mladi ljudi koji počinju u planinarskim školama, kada ih pitate za motiv, često znaju govoriti neobične stvari. Jedni na početku kažu "Želimo smršaviti", drugi čak odlaze toliko daleko pa kažu "Želim se popeti na Himalaju!" Mi koji smo im instruktori, ne znamo bi li se smijali ili kako reagirati na takva objašnjenja. Kao da je takav uspon šala... Nisu ni svjesni što ih čeka. Mnogi neiskusni kad krenu u planinu, misle da je to igra. Često hodamo po Medvednici, izvan uobičajenih planinarskih putova, pa sretnemo neobične planinare. Tri generacije obitelji, baka, djed, majka, otac, unuci... i svi na nepredvidivom terenu. Ni ne znaju na koju bi stranu, gdje će... I onda im kažemo "Hodajte za nama" pa ih vratimo negdje gdje je sigurno. Ti nisu ni svjesni da se vrlo lako mogu naći u opasnosti, misle da je to igra – govore alpinisti.
Predsjednik HPD–a Željezničar dodaje: – Apeliram na školovanje! I u planinu, za one koji ne znaju što ih čeka, treba ići spreman. Najsigurnije je kad se odlazi organizirano, s licenciranim vodičem, kad se ide na teren na kojem – znate što vas čeka. Da poznajete opremu, da je pregledate, da ste spremni. A ne da se par ljudi dogovori, krenu, a pogotovo tko sam, i – nastradaju. Iskustvo je itekako važno, no dogodi se i najiskusnijima da u planini nađu u problemu. Ipak, mi smo planinari posebna bića. Bio sam na mnogim planinama, bio u Andama, uz sva znanja jedva sam se i sam izvukao. Vratio sam se kući, ali opet bih išao! – govori Stanković.
Kako se postaje alpinist? – U alpinističkoj školi instruktor radi – jedan na jedan sa svakim. Prije toga valja završiti planinarsku školu, kakvu mi imamo u našem društvu u Željezničaru, a tu se stječu iskustva. Kasnije će se planinari opredijeliti, neki će u visokogorstvo, što je prijelazni oblik između planinarstva i alpinizma, drugi u špiljarstvo, treći u alpinizam... No, kad dođete na kraju u alpinističku sekciju, godinama treba raditi ne bi li mogao postati iskusan. Zna se točno koliko izleta, tečajeva, uspona treba ići. Usavršava se planinarenje u zimskim uvjetima, u ljetnim uvjetima, organiziraju odlasci na ferate, ambiciozne planinarske putove, a cilj je prenositi znanje s iskusnih na – one neiskusnije, mlađe... – dodaje Stanković. Nesreće u Alpama dogodile su se na – pragu proljeća. Koliko je ovo vrijeme, na snijegu, opasno za alpinizam?, pitamo zagrebačke autoritete.
– Snijeg se počinje topiti. Alpinistima prijete lavine, donji sloj snijega je mokar, opasnost je velika. Dakako, da alpinisti provjeravaju lavinoznost, odnosno stabilnost snježnog pokrivača, te temperature pa prema njima odabiru kako će na planini napredovati. Treba znati i kada krenuti, u pravilu se na uspone kreće u noći, kada je snijeg čvrst, pazi se da se ne uspinje na južnoj strani, gdje se snijeg topi. Ali, to su sve stvari koje se uče... I zato, samo znanje može spasiti alpinista. No, nekad ni ono nije dovoljno...
I spasioci u HGSS–u, koji također slave 75 godina postojanja, na planinu ne odlaze spašavati – bez iskustva. – Obuka za gorskog spašavatelja traje minimalno dvije godine. I to se obučavaju već itekako spremni planinari, alpinisti i članovi speleološki sekcija, ljudi koji imaju godine i godine iskustva na planini, tada se dodatno još godinama školuju za spašavanje drugih. Tek će se kasnije, kada prođu svu obuku, opredijeliti za vrstu spašavanja, za specijalizaciju, hoće li biti helikopterski spasioci, vodiči u potragama, vodiči potražnog psa, spašavatelji u speleoobjektima, piloti dronovima... Ljude često treba spašavati u situacijama kada ostanu u mraku, bez svjetla, ili bez – vode. Već je tada potrebna naša pomoć – objašnjavaju u HGSS–u.
>> VIDEO Zrakoplov poletio iz Zagreba pa nestao iznad planine
Otvori KEKS Pay
