Dirnule su me riječi povjesničara Vjekoslava Perice koji mi je u razgovoru, objavljenom u prošlom Obzoru, o srpskom patrijarhu Porfiriju rekao da ga on nikada ne bi otpisao kao dvoličnjaka negativca već zbog njegove povijesne izjave "da je najprije kršćanin, a tek onda Srbin".
Doista, znate li ijednog čovjeka na nekom visokom i odgovornom položaju, političkom ili crkvenom, čiju svaku riječ i čin odobravate i pozdravljate? Želimo li sebi i društvu dobro, mnogo je zdravije probirati ono pozitivno i ljekovito, nego sve i svakoga dovijeka otpisati.
Puno toga dobrog i pametnog je patrijarh Porfirije rekao. Ipak, SPC, kojoj je na čelu, dodijelila je osuđenom ratnom zločinncu Vojislavu Šešelju odlikovanje, a episkop Irinej Bulović, duhovni otac plemenitog Porfirija, tom je prilikom rekao: da mu je “pripao dio dio časti i ugodna dužnost da u ime cijenjenog vladike Longina uruči ovo divno odličje u ime divnog Božjeg tješitelja, sveca, našeg gotovo suvremenika, Svetog brata Mardarija." Čak i ako se pomirimo s činjenicom da SPC ne priznaje Haški sud i da za njih Šešelj nije ratni zločinac, teško je prihvatiti da bilo koja kršćanska crkva može dodijeliti odlikovanje nekome tko vrijeđa najvulgarnijim psovkama političke neistomišljenike. Patrijarh Porfirije je tu dodjelu mogao i morao spriječiti.