Premda je na početku kampanje malo tko u to vjerovao, Zoran Milanović uspio je osvojiti Pantovčak. Na kraju je pobijedio stranačku mašineriju HDZ-a kojoj su dosad pripisivali čudotvorne sposobnosti. Čini se da je očajnički potez Andreja Plenkovića, koji je kampanju Kolinde Grabar-Kitarović u zadnjem trenutku prepustio unutarstranačkom protivniku Milijanu Brkiću – a on je pak kampanju pretvorio u prizeman okršaj s izmišljenim jugoslavenstvom i komunizmom – polučio suprotan efekt. Kampanja se prije toga u pravilu svodila na osobne napade i uvrede, a Milanović je uglavnom uspijevao zatomiti svoju konfliktnu narav. Pokazivao je otvorenije i staloženije lice, nastojeći tako što manje iritirati birače, kako vlastite tako i birače desnice. Biračima je ponudio svoju viziju “normalne” Hrvatske, s drukčijim shvaćanjem predsjedničke funkcije kojoj on želi oduzeti dosadašnju pompoznost, koja nije u skladu sa stvarnim predsjedničkim ovlastima.
Teško je presuditi što je u konačnici prevagnulo na njegovu stranu. Milanović je zasigurno profitirao na tezi da monopol jedne stranke na sve poluge vlasti, a pogotovo stranke poput HDZ-a, opterećene korupcijskim nasljeđem i brojnim aferama, nije dobar za Hrvatsku. To je ujedno i razlog zbog kojeg su birači u nekoliko posljednjih izbornih ciklusa na Pantovčak uvijek slali drugu političku opciju od one koja je stolovala u Banskim dvorima.
FOTO Atmosfera u Milanovićevom stožeru
Slično je i u razvijenim demokracijama. Iako se hrvatski i američki politički sustav razlikuju i teško ih je uspoređivati, nije slučajno da Amerikanci već na prvim kongresnim izborima nakon predsjedničkih u pravilu glasaju za suprotnu opciju, želeći tako uspostaviti ravnotežu vlasti. Slična je logika vjerojatno prevladala i u Hrvatskoj, što je dobro za hrvatsku demokraciju. Dobro je što su Banski dvori dobili korektiv iako se u Hrvatskoj na to, baš kao i na sve ostalo, uglavnom gleda kao na ideološko pitanje. U naravi je demokracije nadmetanje različitih mišljenja i koncepcija jer samo se tako otvaraju važne teme. Zato je dobro da Plenkovićeva Vlada dobije konkurenciju, kao što je bilo dobro kada ju je prije pet godina Kolindinom pobjedom dobila Milanovićeva Vlada, pa makar i na razvlaštenom Pantovčaku, koji je ipak ostao važno mjesto u našem političkom sustavu.
Možda su Milanoviću kod birača pomogla i njegova uvjeravanja da će biti konstruktivan predsjednik i da će Plenković u njemu “imati prijatelja”. Iako se najčešće zaključivalo da će Milanovićeva pobjeda automatski otežati položaj Plenkoviću, kojeg očekuje politički teška i zahtjevna godina, to uopće ne mora biti tako. Kohabitacija s Milanovićem za pragmatičnog Plenkovića možda je i bolja opcija od nepredvidljive Grabar-Kitarović, koju bi u drugom mandatu, da ga je osvojila, iznimno teško kontrolirao. Milanovićevo osvajanje Pantovčaka, s druge strane, moglo bi Plenkoviću pomoći u još jednom – možda zadnjem – pokušaju homogenizacije rastrojenog HDZ-a uoči krucijalnih unutarstranačkih i presudnih parlamentarnih izbora, pogotovo u situaciji kada će u rezultatu ovih izbora mnogi prepoznati nagovještaj mogućih promjena na parlamentarnim izborima.
VIDEO Andrej Plenković nakon drugog kruga predsjedničkih izbora: Uskoro ćemo imati stranačke izbore, pa nek se kandidira tko želi
Otvori KEKS Pay
Ako Plenković može surađivati s Pupovcem, Vrdoljakom i sličnima, zašto ne bi mogao surađivati s puno bližim mu Milanovićem? Plenković je odličan diplomat i loš stranački strateg. Da je nakon raspada s Mostom izašao na izbore i osvojio vlast bez SDSa i HNSa, sada bi sve bilo potpuno drugačije. Zato je on glavni krivac za razjedinjeni HDZ.