Dokumentarne serije "Betonski spavači" i "Čovjek i prostor" vjerojatno su nešto najbolje što je u proteklih tridesetak godina bez titla prikazano na hrvatskim televizijama. Te serije o arhitektima i o arhitekturi, ali ponajprije o kućama i njihovom vremenu, zapravo su snimali i producirali arhitekti. Ljudi iz jedne, danas to slobodno možemo reći, izgubljene generacije, pričali su priče kuća i njihovih tvoraca iz nesumnjivo urbanistički i graditeljski najbogatijih i najraskošnijih vremena u našim povijestima. Ekranom slučajno uključenog televizora u kasna večernja doba uglavnom promiču građevine od armiranog betona, bijele se na suncu geometrijski pravilne i vječne, a o njihovom nastanku govore časne i čestite starine, redom klasici hrvatske socijalističke arhitekture, danas osamdesetogodišnjaci, koji su u ono vrijeme kada su projektirali i gradili imali dvadeset i pet, trideset. Uglavnom tihi i vedri, gospodstveni, bez većih primjedbi na životne i povijesne mijene, ti diskretni gospodari prostora, tvorci nekih među najvažnijim vizurama naših života, kuća u kojima smo živjeli ili scenografije naših snova. (U Podgori, recimo, Crkva Uznesenja Marijina, čudesna građevina iz moga jako ranog drveničkog djetinjstva, koju sam kasnije sanjao, ne znajući što to sanjam, a tek iz televizijske emisije saznajem da ju je gradio Ante Rožić, pa sad slušam njegovu priču o njoj…)
Da je gradio negdje drugdje, a ne u Hrvatskoj, Dinko Kovačić bi sa svojim ornitološkim intervencijama u modernoj arhitekturi danas vjerojatno bio među ekološkim klasicima koji svu tu pomahnitalu čeljad kapitalizma nastoje uvjeriti da održivo čovječanstvo nužno ne podrazumijeva odricanje od onoga od čega se čovjek zbog egoistične svoje prirode neće odreći
Otvori KEKS Pay
