Kada je 31. ožujka 1912. godine bio potpuno dovršen, „Parobrod kraljevske pošte (RMS) Titanic“ bio je vrhunac inženjerskog umijeća i simbol nezaustavljivog napretka tog doba. Sa širinom od 28 metara, visinom od 53 metra, od kobilice do vrha dimnjaka, te dužinom od 269 metara, što je dužina tri nogometna igrališta, Titanic je tada bio najveći pokretni objekt kojega je čovjek ikada stvorio. Njegova istisnina, odnosno masa potpuno opremljenog i ukrcanog broda, iznosila je čak 52.310 tona. Pokretala su ga dva osmerocilindrična parna stroja i jedna niskotlačna turbina, ukupne snage 46.000 konjskih snaga, što mu je omogućavalo postizanje maksimalne brzine od 24 čvora. Luksuzni, ploveći grad imao je bazen, tursku kupelj i terene za squash, te devet paluba dizajniranih da ugoste više od tri tisuće ljudi. Te impresivne brojke stvorile su auru da je gigantski parobrod nepotopiv, no u samo jednoj, kobnoj noći ta se aura rasprsnula kao balon od sapunice.
Na svoje prvo, a na žalost i posljednje putovanje, iz Southamptona prema New Yorku, Titanic je isplovio 10. travnja 1912. godine. Na brodu su bile 2.224 osobe, od čega 1.317 putnika, među kojima su, u prvoj klasi, putovali i neki od najbogatijih ljudi svijeta, njih 324. Na brodu je bilo i 709 siromašnih emigranata koji su putovali u trećoj klasi, kako bi u Americi pronašli bolji život. Među njima bilo je i tridesetak putnika iz Hrvatske, uglavnom iz Like, Gorskog kotara i okolice Čazme, koji su, poput mnogih, sve što su imali uložili u kartu za novi svijet. Gotovo 40 posto ljudi na brodu činila je posada, većinom iz Southamptona, a njihov posao je bio osigurati da ploveći grad besprijekorno funkcionira.
4 dana plovidbe i noć katastrofe
Nakon četiri dana mirne plovidbe, kobne noći 14. travnja, u 23 sata i 40 minuta sudbina je Titanicu okrenula leđa. Dok je brod brzinom od oko 22 čvora plovio ledenim Atlantikom, izvidnik Frederick Fleet je, s promatračnice koja je bila 30 metara iznad palube, ugledao "tamnu siluetu" mase koja se zlokobno izdizala iz vode. Bio je to ledeni brijeg, a brod je jurio ravno prema njemu. U toj dramatičnoj situaciji Fleet je reagirao instinktivno - snažno je, tri puta, zazvonio brodskim zvonom, šaljući time
hitan signal koji je u pomorskoj tradiciji značio samo jedno – neposrednu opasnost od leda. Prestravljen, drhtavim je rukama potom zgrabio telefon kako bi uspostavio hitnu vezu s časnicima na zapovjednom mostu. "Santa leda, ravno ispred!", povikao je Fleet, a te su njegove riječi ušle u povijest.
Iako je reakcija posade na mostu bila brza, gotovo trenutačna te je brod odmah počeo skretati i unatoč tom hitnom manevru, bilo je prekasno. S visine osmatračnice Fleet je promatrao kako desna strana broda struže po ledenoj santi čija je visina, iznad površine mora, bila između 15 i 30 metara, a dužina do 120 metara. No, glavnina njezine mase krila se ispod vode. Uz zvuk laganog struganja, krhotine otkinutog leda počele su padati po palubi, ali u prvi mah se činilo da je katastrofa ipak za dlaku izbjegnuta. Bila je to, na žalost, potpuno kriva procjena. Iako sudar nije probio trup broda, nego ga je udubio, došlo je do pucanja zakovica na čeličnim pločama, nakon čega su se ispod vodene linije otvorile rupe. Veličanstveno tehnološko čudo bilo je osuđeno na propast i tragičan kraj u mračnim dubinama oceana.
Prema inženjerskim nacrtima i sigurnosnim protokolima brod je bio dizajniran da preživi plavljenje četiri od 16 vodonepropusnih odjeljaka. No, santa leda oštetila ih je najmanje pet, što je i za 'nepotopivi' brod bila preduboka rana. Dok je morska voda nezaustavljivo prodirala u prvih pet vodonepropusnih komora, bilo je jasno da za Titanic nema spasa. Počela je utrka s vremenom koja je trajala točno dva sata i četrdeset minuta. Temperatura vode od minus dva stupnja Celzija, bila je smrtonosna, jer u takvim uvjetima čovjek može preživjeti najviše petnaestak minuta. Dok je pramac broda sve dublje tonuo u ledeno more, a krma se dizala visoko u zrak, Titanic se, prije nego što je nestao u tamnim dubinama, prelomio na dva dijela. Zvukovi lomljave metala i krici više od tisuću ljudi koji su ostali na palubi ili su se našli u hladnoj vodi, ledili su krv u žilama onima koji su se domogli čamaca za spašavanje. Titanic je potonuo 15. travnja, u 2 sata i 20 minuta ujutro, povukavši sa sobom na vječni počinak u ledenom oceanu stotine ljudi.
Surova matematika preživljavanja
U kaosu koji je uslijedio na vidjelo je isplivao jedan od najtragičnijih propusta - nedostatak čamaca za spašavanje. Iako je, prema tadašnjim zakonskim propisima o sigurnosti na moru, raspolagao s više nego dovoljnim brojem čamaca za spašavanje, Titanic ih je zapravo imao samo 20. U tim je čamcima bilo mjesta za 1.178 osoba, a na brodu je bilo 2.224 putnika i članova posade, čime je broj dostupnih mjesta u čamcima za spašavanje postao ključni faktor koji je odredio tko će te kobne noći živjeti, a tko umrijeti.
Evakuacija je bila kaotična, a zbog panike, straha i loše organizacije mnogi su čamci bili porinuti poluprazni. Šanse za preživljavanje drastično su ovisile i o klasi, spolu i dobi. Spasilo se oko 63 posto putnika prve klase i samo 25 posto onih iz treće klase, koji su bili smješteni u najnižim dijelovima broda te im je pristup palubi bio otežan. Protokol "žene i djeca prvi" uglavnom se poštovao, što potvrđuje i statistika - spašeno je gotovo 75 posto žena i samo 20 posto muškaraca. Od trideset hrvatskih putnika, brodolom je preživjelo samo troje.
Dok su se ljudski životi gasili u ledenom moru, osmeročlani brodski orkestar, predvođen Wallaceom Hartleyjem, te je noći donio nevjerojatnu i potresnu odluku koja je ostala upisana u povijest kao vrhunski čin ljudskog dostojanstva. U sveopćem kaosu, glazbenici su odlučili ostati i svirati na palubi, koja je sa svakom minutom nestajala pod morskim valovima. U želji da, u traumatičnu situaciju straha i očaja, glazbom unesu bar dašak mira i nade, svirali su do samog kraja, a njihova je žrtva te kobne noći postala jedan od najdirljivijih simbola ljudske hrabrosti.
Frederick Fleet, čovjek koji je s osmatračnice prvi ugledao santu leda, preživio je tragediju te je kasnije, tijekom američke i britanske istrage, otkrio ključan detalj koji ga je proganjao do kraja života. Niti on, kao ni njegov kolega Reginald Lee, te noći nisu imali prijeko potrebne dalekozore.
-"Imali smo samo svoje oči", rekao je Fleet koji je pred istražiteljima posvjedočio da su još u Southamptonu tražili, dalekozore, no odgovoreno im je da ih nema.
Na pitanje bi li dalekozori te kobne noći išta promijenili, Fleet je bez oklijevanja odgovorio: "Uočili bismo santu ranije, dovoljno rano da je izbjegnemo". Ironijom sudbine ključ ormarića u kojem je bilo nekoliko dalekozora ostao je u džepu drugog časnika, Davida Blaira, koji je u posljednji trenutak bio prebačen s Titanica na drugi brod te je, u žurbi, zaboravio predati ključ, čime je nesvjesno zapečatio sudbinu stotina ljudi. Iako je Blair kasnije odlikovan kao ratni heroj, mračna sjena indirektnog sudjelovanja u najvećoj pomorskoj katastrofi pratila ga je do kraja života.
Bio je kriv što je živ
Konačna bilanca jedne od najsmrtonosnijih, mirnodopskih, pomorskih katastrofa u povijesti bila je zastrašujuća. Život je izgubilo više od 1.500 ljudi, a preživjelo je samo 706 osoba, koje je spasio brod Carpathia. U danima koji su uslijedili, posade brodova koji su stigli na mjesto tragedije pronašle su 333 tijela, od kojih su mnoga bila odmah i pokopana u moru. Među 706 preživjelih brodolomaca bio je te kobne noći i Masabumi Hosono, 41-godišnji japanski državni službenik. Vidjevši da se porinuće čamaca bliži kraju, kada se već pomirio sa smrću, jedini putnik iz Japana začuo je povik da ima mjesta za još dvije osobe. Nakon što je jedan muškarac potom uskočio u čamac, Hosono je, u tami i općem kaosu, učinio isto. Ironijom sudbine, njegovo se spašavanje golog života pretvorilo u doživotnu noćnu moru. Iako kodeks "prednost ženama i djeci", koji je vrijedio na Zapadu, u to vrijeme nije bio dio tradicionalnog japanskog svjetonazora, umjesto olakšanja, po povratku u domovinu Hosono je naišao na opći prezir okoline. Potaknuti oštrim sudom javnosti i japanski su ga mediji nemilosrdno proglasili kukavicom, optužujući ga da je izdao samurajski duh i stoljetne moralne vrijednosti, jer je odabrao vlastiti spas umjesto da, u skladu s tadašnjim shvaćanjem časti, podijeli sudbinu s brodom i dostojanstveno potone u morske dubine. Hosonovo preživljavanje u njegovoj se domovini smatralo neoprostivom nacionalnom sramotom. Zbog osude javnosti i pritiska društva ubrzo je izgubio posao, a njegovo je ime u Japanu postalo trajni sinonim za kukavičluk i duboko nečastan čin koji se protivio svim tadašnjim moralnim načelima.
O traumi koju je proživio Hosono nikada nije javno progovorio, no sav svoj očaj opisao je u pismu koje je, na komadu brodskog papira s logom Titanica, napisao svojoj supruzi. Godinama nakon što je preminuo, noseći sa sobom teret tišine i društvene osude, njegova je obitelj odlučila s javnošću podijeliti intimna pisma koja su desetljećima čuvali kao svjedočanstvo njegove istine. Tek krajem 20. stoljeća, nakon emitiranja filma Jamesa Camerona, Hosonova priča bila je ponovo ispričana, a njegova čast posmrtno vraćena. Njegov unuk, poznati glazbenik Haruomi Hosono, izjavio je da je njihovoj obitelji napokon vraćeno dostojanstvo, čime je, iako prekasno, bila ispravljena povijesna nepravda prema čovjeku koji je preživio potonuće Titanica, ali je morao živjeti s osudom vlastitog naroda.
Vječni spokoj u dubinama
Većina žrtava brodoloma nikada nije pronađena, a svijet je desetljećima bio i bez odgovora na pitanje gdje se točno nalazi posljednje počivalište Titanica. Olupina broda pronađena je tek 1. rujna 1985. godine, tijekom američko-francuske ekspedicije, oko 740 kilometara od obale Newfoundlanda, na dubini od oko 3.810 metara.
Najbizarniji detalj vezan uz tragediju Titanica je roman "Uzaludnost, ili olupina Titana", američkog pisca, Morgana Robertsona, objavljen 1898. godine. Sličnosti tragedije Titana s tragedijom Titanica, koja se dogodila 14 godina kasnije, bile su zapanjujuće. U svom djelu Robertson je fiktivni brod Titan opisao kao najveći i najluksuzniji putnički brod ikada izgrađen, koji je, baš kao i Titanic, smatran "nepotopivim". I Titan je, kao i Titanic, jedne hladne travanjske noći, u sjevernom Atlantiku, udario u santu leda te potonuo. Proročanski, Robertsonov Titan također nije imao dovoljno čamaca za spašavanje za sve putnike. Sve tvrdnje da je vidovit autor romana je kasnije odbacivao, objašnjavajući te nevjerojatne podudarnosti time što je, kao bivši pomorac, detaljno poznavao pomorske trendove i tehnologije.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
