Oduzeti čašu viskija pijanom čovjeku neće ga otrijezniti. To je očita istina o ljudskoj prirodi, a ipak Zapad naizgled ostaje slijep za nju kad je riječ o sankcioniranju Rusije. Istina je da nema i nikada neće biti odgovora na agresiju ruskog predsjednika Vladimira Putina koji bi se temeljio isključivo na ekonomskim mjerama, piše u svojoj analizi za Politico Mihail Hodorkovski, bivši politički zatvorenik i izvršni direktor naftne tvrtke Yukos, autor knjige "Kako ubiti zmaja: Izgradnja nove Rusije nakon Putina" i osnivač Centra za nove euroazijske strategije.
Ono što je potrebno jest dokaziva sposobnost ne samo kažnjavanja nego i odvraćanja. Sankcije koje nisu uravnotežene s nužnim ulaganjima u obrambene sposobnosti i spremnošću da se one upotrijebe, nikada neće uspjeti, što se jasno vidi na primjeru ruskih dronova koji danas otvoreno testiraju NATO-ovu obranu.
No Zapad je jednako ovisan o traženju rješenja uvođenjem i provedbom energetskih sankcija koliko je pijanac ovisan o svom viskiju. Takav pristup pokazuje temeljno nerazumijevanje ne samo Putinovih ciljeva nego i njegova načina razmišljanja. U svojoj biti, rat u Ukrajini ne vodi se radi ekonomskog nadzora nad produktivnom zemljom. On je strateški i ideološki obračun s idejom uspješnih demokratskih država u ruskom susjedstvu te pokušaj ponovnog uspostavljanja dominacije koju je Moskva uživala tijekom većeg dijela 20. stoljeća.
Ipak, kao odgovor, EU je krenuo s energetskim sankcijama protiv Rusije u tri glavna smjera: smanjenje uvoza, uvođenje cjenovnog limita i sekundarne sankcije. No učinak je bio zanemariv u najboljem slučaju, a da i ne spominjemo činjenicu da sankcije nemaju nikakav moralni autoritet dok zapadne vlade i dalje plaćaju milijarde za ruski plin svake godine.
Vjerovanje da se Kremljova ratna mašinerija može postupno bankrotirati energetskim sankcijama jednostavno ne drži vodu. To je rođeno iz percepcije zapadnih čelnika koji Putinove motive promatraju kroz prizmu vlastitih demokratskih vrijednosti i pogrešno shvaćaju globalno tržište nafte. Europski čelnici odlučili su se što je više moguće prilagođavati svojim domaćim političkim publikama, dok Putin zauzima potpuno suprotan stav. Za njega nacionalni imperativi u potpunosti nadilaze svaku potrebu za ustupcima javnom mnijenju.
Ukloniti do 5 milijuna barela ruske nafte i još 2 milijuna barela naftnih derivata s tržišta bez izazivanja naftnog šoka iznimno je složen zadatak s upitnim izgledima za uspjeh. Zato su ga zapadni čelnici izbjegavali, a u svakom slučaju još uvijek postoji dovoljno tržišta za rusku naftu u zemljama koje rat vide kao, riječima Nevillea Chamberlaina, “svađu u dalekoj zemlji između ljudi o kojima ništa ne znamo”. To znači da je jedini mogući pristup postupno povećavanje pritiska kroz fokusirane, koordinirane mjere. Ali brojke jednostavno ne idu u prilog toj strategiji.
Nafta po cijeni od 70 dolara po barelu znači porezne prihode od 60 milijardi dolara za ruski federalni proračun, od čega se oko 40 posto koristi za financiranje rata. Trenutne mjere izolacije ruskog energetskog sektora taj iznos smanjuju na oko 30 do 40 milijardi. Povrh toga, sekundarne sankcije kupcima ruske nafte mogle bi smanjiti prihode proračuna za dodatnih 10 do 15 milijardi.
Ali čak ni gubitak od 40 milijardi dolara godišnje, u proračunu od 400 milijardi, u kojem naftni i plinski prihodi čine najviše 17 posto, neće natjerati Moskvu da promijeni kurs. To je, svakako, značajno ograničenje, ali ni izbliza dovoljno da Putina prisili za pregovarački stol. On to lako može nadoknaditi, primjerice blagim obezvrjeđivanjem rublja, a pritom nema nikakvih domaćih protivnika čije bi glasove morao uzeti u obzir.
U Europi, naravno, situacija je posve drukčija. Ondje nikada nije postojala stvarna volja za naglim prekidom ovisnosti o ruskoj energiji. Trump je s pravom prozvao europske čelnike zbog njihove hipokrizije u tom pogledu. No, iako Bijela kuća možda priželjkuje da Europa rusku energiju zamijeni američkom naftom i plinom, transakcijski pristup američkog predsjednika jasno pokazuje da bi to imalo financijsku cijenu, cijenu koju europske zemlje, već pod pritiskom svojih birača, ne žele platiti.
Moguće je pojačati tehnološke sankcije fokusirajući se isključivo na proizvode koje Kina ne može isporučiti – potez koji podsjeća na Koordinacijski odbor za multilateralnu kontrolu izvoza (CoCom), koji je tijekom hladnog rata kontrolirao izvoz strateške robe i tehnologije u Sovjetski Savez i druge komunističke zemlje. Ali svijet se u posljednjih 35 godina promijenio do neprepoznatljivosti, čak bi i novi CoCom imao vrlo ograničen učinak.
Jednostavno rečeno, sankcije nikada neće biti prekretnica za Putina. Zapravo, moguće je da one uopće ne ulaze u njegovu računicu, budući da je njegov režim od samog početka obilježen prijevarom, nezakonitošću i obmanom. Zaobići sankcije ili ublažiti njihov učinak, za njega je tek manja neugodnost koju treba riješiti. Dakle, s naftom i plinom efektivno izbačenima iz jednadžbe, jedini način da se Putina prisili da zaustavi rat jest masovna i dugotrajna vojna izgradnja NATO-a.
A ipak, čelnici EU bore se s uvjeravanjem svojih birača da su trajna financijska i politička ulaganja u obranu nužna. Umjesto toga, njihovo oklijevanje i nejedinstvo ohrabruju Kinu, a strateško vodstvo prepuštaju isključivo Trumpu, sa svim posljedicama koje to donosi. Rat protiv Ukrajine, rat u kojem svi mi sudjelujemo, htjeli to ili ne, ključno je pitanje našeg doba. Nedavni ruski napadi dronovima na Poljsku i Rumunjsku pokazali su egzistencijalnu prijetnju s kojom se svi suočavamo. A takva prijetnja zahtijeva beskompromisan odgovor. Vrijeme je da shvatimo da, iako energetske i druge sankcije mogu biti korak u pravom smjeru, one jedva dodiruju površinu odlučnosti koja je potrebna da bi se Putina natjeralo na povlačenje, a kamoli porazilo.
Otvori KEKS Pay
Demokracija kao narativ je na Zapadu u velikoj krizi i postaje sterilna tvorevina koja je proteklih godina silnu energiju potrošila na marginalne stvari (npr Woke ideologija) i zanemaruju svoje građane i namećući hedonizam kao sveti gral