Očajni smo, život nam se pretvorio u pravi pakao. Nervozni smo već na kraju ljeta jer se plašimo jesenskih kiša, na rubu smo živaca na samu pomisao na proljeće, na kiše i topljenje snijega. Iskreno, mi smo ovdje živjeli i u Domovinskom ratu, tu uz prvu liniju obrane Karlovca, ali vjerujte mi, sada nam je daleko teže. U ratu se pucalo i tada smo se sklonili. Uostalom, za rat smo svi znali da jednoga dana mora završiti, obnovit ćemo sve, bitno je da ostanemo živi. No, ovoj situaciji i napetosti nema kraja. Za ovo, vjerujte, nema pravog rješenja. Poplave nam, kao mač, stalno vise nad glavom – prepričavaju nam agoniju s kojom žive već godinama stanovnici karlovačkih naselja Logorište, Mostanje i Mala Švarča uz Koranu. Sada im prijete nove muke. Prognoze govore da bi se ovih dana mogle ponoviti poplave.
Istu neizvjesnost i strah proživljavaju i stanovnici karlovačkih naselja uz Kupu, najveću gradsku rijeku koja je tijekom posljednje katastrofalne poplave u listopadu 2015. narasla na nevjerojatnih 855 centimetara. Uz bok po visini bila joj je i Korana, što se doslovno nikada, u cijeloj povijesti mjerenja vodostaja nije dogodilo. Slike užasa, strepnje, suza potopljenih Karlovčana obišle su svijet. Samo tada na kućama, imanjima, cestama bilo je 60 milijuna kuna štete. A to je bila posljednja od četiri velike poplave koje su zajednički napravile štetu tešku 160 milijuna kuna. Novac koji je, doslovno, odnijela voda, a ljudima ostavila strah, neizvjesnost i brigu.
– S tim strahom mi živimo još od prve poplave u proljeće 2014. Sjećam se, bila je veljača, kiše su počele padati, snijeg se topio, eto baš kao ovih dana. Slušali smo vijesti kako se velika količina snijega topi i u Lici, Gorskom kotaru i da to sve ide prema nama. No, mislili smo, nije ni prvi ni zadnji put u životu. I onda se dogodio šok! Vodostaji rijeka jednostavno su poludjeli, voda je samo rasla i rasla; legneš u krevet i probudiš se okružen vodom. Navirala je sa svih strana; iza kuće je nadirala Mrežnica, ispred kuće, preko ceste Korana. Odjednom smo bili u bazenu. Svi smo ostali zatečeni, nespremni. Kuda, kamo, što napraviti, koga zvati, kamo bježati. Ništa nismo mogli; imali smo vodu u kući do prozora, sve je bilo uništeno. Vatrogasci i HGSS-ovci dolazili su pomoći, vozili nam ono što nam treba. Ta nas je situacija toliko šokirala da je moj suprug završio u komi, u bolnici. Šećeraš je i to ga je dotuklo. I ja sam se od tada isto razboljela, šećer mi je skočio “do neba”, kao i ove nesretne rijeke, samo je rastao. Od tada sam na inzulinu – kaže nam Anka Mamuzić iz Logorišta. Njezina obiteljska kuća bila je poplavljena četiri puta; dva puta 2014. pa isto toliko godinu nakon toga, a sada smo ih zatekli kako se pripremaju na novu moguću katastrofu.
Čitav tjedan, otkako su iz Hrvatskih voda i Grada Karlovca najavili i krenuli u postavljanje boks-barijera na najkritičnija mjesta uz karlovačke rijeke; uz Koranu i Mrežnicu u naseljima Logorište, Mostanje i Mala Švarča, gledaju kako radnici grade nasip. Anka i njezin suprug Vladimir, ali i njihovi susjedi obilaze radnike, gledaju metar visoki nasip, “mjere” visinu, uspoređuju, kalkuliraju, zbrajaju, razmišljaju hoće li biti dosta vremena...
Slamka spasa
– Svaka im čast, rade po čitav dan. Sjednu samo ono malo vremena jednom u danu da pojedu gablec i onda se opet hvataju posla. Već su puno toga napravili, a mi gledamo u nebo, gledamo snijeg kako se topi, slušamo prognoze i molimo Boga da stignu na vrijeme spojiti barijere na cesti i onaj krak uz Koranu i Mrežnicu. S jedne strane, postavljanje ovih boks barijera ulijeva nam povjerenje da ćemo, ako se dogodi velika poplava, ipak imati zaštitu da situacija ne bi bila onakva kakva je bila prošli put. S druge strane, nakon svega što smo prošli, kada smo vidjeli koliko sve u jednom trenutku može biti nepredvidivo, strah ne nestaje – kaže nam Ankin suprug Vladimir s kojim obilazimo boks-barijeru koja mu je postavljena pokraj kuće i koja vijuga od Logorišta dalje prema Maloj Švarči. Vrzmamo se po Logorištu, sudaramo s radnicima i mještanima koji ih već znaju i poimence. – To nam je slamka spasa za koju se sada držimo – domeće nam jedan od prolaznika. Dodaje da ne zna što bi drugo, jer ako ovo ne pomogne, ne zna što će...
– Pripremamo se za novi rat s vodom. I tako više puta godišnje. Sve što možemo iz prizemlja dižemo na kat; od stolaca do kuhinjskih fronti. Nakon zadnje poplave kada je sve uništeno kupljena je i nova stolarija, do sada smo nakon rata tri puta mijenjali krov. Namještaj je sav bačen i kupljen je novi. Eto, pogledajte, mi u prizemlju imamo krevete od željeza rađene po mjeri, čak je i kauč u dnevnoj sobi na metalnim nogama. Vjerujte mi, od 2014. nema više u ovom kraju obitelji koja u prizemlju ima drvene podove. Sve je u pločicama. Uložili smo već puno u obnovu, više nemamo novca ni živaca. I lani smo u dva navrata suprug i ja sav namještaj rastavljali i nosili na kat kuće. Srećom, nije bilo poplave. Nije to lako, nismo više mladi. I, eto, kao umirovljenici, umjesto da uživamo, mi smo sve nervozniji, sve bolesniji. Čitavu godinu strepimo od kiša i snijega – očajna je Anka.
Život uz rijeke nekad je bio blagodat, kažu nam mještani naselja uz Koranu i Mrežnicu. No, sada se pretvorio u stalni strah od poplava, ali i toga da su u bezizlaznoj situaciji, da im se pomaže od slučaja do slučaja, i to tako da nakon što prijave štetu od 100.000 kuna dobiju svega 100 kuna odštete, kanticu boje i kist. Većina više i ne sadi povrće u vrtu. Kažu, nema smisla, kada vam ujesen urod odnese poplava.
– Imala sam bogat vrt, ali već ga tri godine ne sadim. Nije to više ni ista zemlja. Onečišćena je jer nam voda dolazi i od kolektora iza kuće. Dolaze nam i kemikalije i to više nije zdravo. A i čemu trud kada vam voda sve uništi i odnese u času – objašnjava nam Anka zabrinuto situaciju. Kada mještane pitamo što je uzrok poplava kojih nikad nije bilo, sliježu ramenima. – Kriv je čovjek i nitko drugi – dobacuje nam mještanin koji u posljednjih nekoliko godina pokušava prodati kuću u Logorištu, ali nitko je ne želi kupiti kada shvate gdje se nalazi.
– Možete imati i luksuzno uređenu vilu, ali nitko je ne želi. Pa, tko bi normalan i kupio kuću koja vam svake godine može biti poplavljena. Tražili smo, kao što je rađeno u Gunji, da nam dođu građevinski inspektori i procijene kuće, ali dobili smo odbijenice. Svemu je kriva ljudska glupost koja se svakoga dana može vidjeti. Prvo zabrane pjeskarenje po rijekama, što je oduvijek bilo korisno. Pa, najkvalitetniji pijesak za gradnju oduvijek je bio onaj iz Kupe, a sad je nedostupan, kakti zbog zaštite riba. Nekada je bilo daleko više riba u rijekama, a pjeskarenjem se i produbljivalo korito. Svi su bili na dobiti. A onda je neki pametnjaković, vjerojatno zbog svog interesa, to zabranio. Počeli su graditi mostove koji ne vode nikamo, a da ne naprave propuste za rijeke, nisu održavali obale, kanale, grade hidrocentrale, pročistače i uništavaju korita i eto vam problema – kažu zabrinuti mještani, već umorni od raznih obećanja i planova. A ta ljudska glupost, dodaje nam mještanin Mostanja, i sada izbija na vidjelo.
– Zamislite samo situaciju! Sada rade privremene nasipe na privatnoj zemlji i svi smo to dopustili, jer ionako ćemo prodavati zemlju za gradnju trajnog nasipa. No, ima vam pametnjakovića. Eto, jedna je susjeda rekla da neće oni kopati po njezinoj zemlji i graditi nasip jer će joj uništiti vrt. A nikada nije ni jednu glavicu salate posadila. Nije bila ni poplavljena, ali ako nema nasipa po njezinu vrtu, dvije kuće dalje bit će poplavljene jer se zid mora zatvoriti. I onda što da normalan čovjek napravi? Uz to što nam stalno prijete poplave, onda, kada i postoji neko privremeno spasonosno rješenje, moramo slušati i ovakve glupane s njihovim idejama. Užas! Nije ni čudno što smo se svi razboljeli – dodaje stanovnik Logorišta. Sve te poplave otjerale su i mlade ljude iz naselja. Malo tko od mladih planira tu ostati, svi odlaze u grad, “na suho”, kažu nam sada već u šali mještani.
Kažu sunce je, a meni muka...
– Nadamo se da će se ove barijere sagraditi na vrijeme. Kažu da će ih biti čak pet kilometara. Vrijeme će pokazati hoće li nam pomoći. Susjedi iz Mekušja kažu nam da su oni to dobili još 2014. i da im je pomoglo – glasno razmišlja Vladimir. Drago Modrušan iz Male Švarče boji se da kuće u njegovu naselju ne ostanu zarobljene u jezeru.
– Ako se nasipom ne zaštite sve kuće od rijeka, ako se nasipi ne spoje uokolo kuća, bojim se da će vode onda natočiti cestu i napraviti jezero u ovom naselju – razmišlja glasno Modrušan. Iščekivanje je najteže, posebno u ovakvim trenucima kada znate da će poplava biti, kažu nam u Mostanju, koje je najniže naselje u tom dijelu grada. – Onaj tko to nije prošao to ne razumije. Kažu nam, napokon je sunce, lijepo je vrijeme, prestao je padati snijeg, napokon dolazi proljeće. A meni je muka. Kažu, ma vodostaji polako rastu, bit će to dobro, ali mi znamo da se sve u 24 sata može promijeniti – kaže nam baka Milka koja se ovih dana sprema kupiti i više kilograma kruha za “zlu ne trebalo”, a dodatne zalihe hrane kupit će joj kći.
– Molim Boga da nas spasi. Nadam se da se vode neće dizati, ali ne znamo što nas čeka. Nema sada tu puno snijega, ali u Lici i Gorskom kotaru ga ima. Umorni smo svi od takvih situacija. Ajde, sada su počeli na vrijeme graditi taj nasip. Obradovala sam se, sami je Bog dao da ovo naprave. A inače, pet dana pada kiša i mi smo gotovi. Vidjet ćemo kako će nam sada biti – kažu nam Mila i njezina kći Branka Smrzlić. Ljubica Popović iz Zatoka u Mostanju odmahuje rukom na sam spomen poplava. – Najgore nam je u Hrvatskoj. Ostali smo jedini u ovakvoj situaciji, a grad smo na četiri rijeke i, kada se sva ta voda spoji, to je katastrofa. Moraju nadležni nešto napraviti, naći neko trajno rješenje, jer ovako više ne možemo živjeti. Ništa oko nas više nije normalno. Posljedice stalnih poplava su svuda. I zemlja više nije ista. Stalno se lagano sliježe od silnih podzemnih voda i poplava – kaže nam baka Ljubica dok zabrinuto gleda u odvojak Mrežnice koji je njoj i susjedi Dragici odmah iza kuće.
– Lani su ljudi sami napravili zečji nasip i na vodostaju od 750 nismo bili poplavljeni. On je daleko niži od ovoga koji će sada postaviti pa se nadamo... Ali, ničemu se više ne veselimo, samo gledamo u nebo. Svaka kiša i nama je muka. Na rubu smo živaca. Ja i moj deda smo sami, on je bolestan i što mi možemo. Imamo prizemnicu, tako da i nemamo kamo nositi namještaj pa, kada voda dođe do kuće, moramo bježati iz nje. Ako ne stignemo na vrijeme, onda u čamcima – kaže nam susjeda Dragica Muić. Isti očaj i na drugom kraju grada. – Mi ćemo vam, s oproštenjem, otići u k.... sada. Grade se boks-nasipi uz Koranu i Mrežnicu, stvaraju se zidovi, vode se, dakle, neće razlijevati, već će se uliti u Kupu. Kupa je u gradu zatvorena zidom, a onda će se sve to razliti po nama. Užas! Kažem vam ja, mi smo najeb... – kaže nam mještanin kojeg smo zatekli u karlovačkom naselju Vodostaj uz Kupu. Očajan je, kaže, i nema ništa protiv da se grade nasipi na južnom prilazu gradu, ali strahuje za sebe i svoje sumještane uz Kupu. Dok sjeda na bicikl i odlazi do kuće odmahuje nam rukom i dodaje: – Na žalost, bojim se da ćemo se vidjeti uskoro! Opet ćete vi do nas u čamcima da nas slikate kako smo poplavljeni. Ako ne sada, a onda za pola godine, godinu. Nema tome kraja!
Trebaju nam amfibije
Stanovnici uz Kupu nizvodno od Karlovca zabrinuti su jer, kažu, poplave su im postale svakodnevica, suočeni su s najmoćnijom snagom vode, Kupa koja dolazi k njima visoka je sama po sebi, ali i “dopunjena” Koranom, tako da je vodeni val koji njih zapljusne najveći. I drži ih zarobljene danima. Jer dok se u ostalim dijelovima grada voda povlači gotovo istom brzinom kako pada vodostaj rijeka, kod njih to traje dulje jer zaobalne vode nemaju kamo dok se ne povuče matica. I to je, kažu u Vodostaju, nerješivo.
– Nitko od nas više nema snage ni novca popravljati štete na kućama. Nasreću, imam zeta koji dosta toga sam radi, pa je i pločice postavljao sam i krečio zidove, a prije toga danima, mjesecima isušivali smo kuću. I što je najgore, svake nas godine čeka isti scenarij. Više nemamo snage za sve to. Toga nikad prije nije bilo. Nikad! – kaže nam Dragica Okičić iz Vodostaja. Upire nam prstom na zid u kuhinji i pokazuje do koje je razine voda bila u kući. I tako nekoliko puta. Strah i neizvjesnost koju proživljavaju, kaže, strašna je, a o pravom rješenju ili pomoći samo se govori. Još nema nikakvih konkretnih pomaka. A i kada će ih biti, kaže, ne zna nitko.
– Sjećam se, nekada je kiša padala danima, nismo mogli ništa u polju raditi koliko je sve bilo namočeno. Ali Kupa se nikada nije izlila, a kamoli prouzročila ovakve poplave. Ne nakon gradnje kanala Kupa – Kupa. Taj sustav obrane od poplava nije završen. A onda su zabranili pjeskarenje, tako da se korito rijeke više ne produbljuje, ne čisti i ne održava. Nije onda ni čudno da rijeka tako brzo napuni korito i počne se izlijevati – smatra Dragica. Da nije u kući s kćerinom obitelji s kojom se odlično slaže, sve bi je to već odavno uništilo. Nakon posljednje poplave koja ih je danima držala okovanima u kući, nabavili su i čamac. – Zet je na dno čamca montirao kotačiće pa izgleda kao amfibija. Kako on u šali kaže, tako da može “pobjeći” do grada. Već se i šalimo na svoj račun. Što nam drugo preostaje – zaključuje zdvojna Dragica.
