Ivo Sanader je bez sumnje podignuo prag tolerancije u zemlji u kojoj je
režanje bilo glavni oblik javne komunikacije. Zahvaljujući njegovu
radikalnom odmaku od vlastitog oporbenog tonaliteta, Hrvatska je lakše
prodisala, napetosti su popustile i odjednom je zemlja počela
nalikovati onim smirenim primjercima demokracija europskog tipa. No,
daleko od toga da je postala udobna, pravedna i poštena država. Iako se
domaća politika trudi pokazati svijetu da Hrvatska nije dio balkanskog
gliba, mačistički obrasci po kojima funkcionira društvo poništavaju
njezin trud. Sve dok u Hrvatskoj budu carovale predrasude, najlakše će
je biti opisati riječima izvana gladac, a iznutra jadac.
U ekstremnim situacijama, koje do kosti ogoljuju hrvatsko društvo, vidi
se, naime, da se ono nije ni milimetar odmaknulo od mačizma balkanskog
tipa u kojemu žena može očekivati razumijevanje samo ako je mrtva.
Mislite da je tvrdnja pretjerana? Možda bi bila da nije obrazloženja
nekoliko sudskih presuda iz kojih izvire bešćutnost koja nema veze ni s
pravom ni s pravdom. Je li pretjerano ustvrditi, primjerice, kako
razumijevanje za ženu nije pokazao onaj gospićki sudac koji je
oslobađajuću presudu njezinu nasilniku obrazložio ciničnom
konstatacijom da guranje prsta u anus nije silovanje?
Ili, može li se reći da je razumijevanje za ženu pokazao zadarski sudac
koji je u obrazloženju presude kojom je šalje u zatvor na devet i pol
godina zbog ubojstva supruga napisao kako je ona provokator koji se bio
dužan ukloniti dok se ljutiti muž ne smiri? Je li pokazao razumijevanje
za situaciju u kojoj se našla napisavši u obrazloženju da je
prekoračila granicu nužne obrane kad ga je ubola nasumce zgrabljenim
nožem s obzirom na to da je muž nije gušio, nego ju je hvatao za vrat.
Pritom joj je još držao i noge da se ne otima, ali koga briga!? Sud
očito nije bilo jer, da jest, ne bi u obrazloženju pisalo kako muž
"nije iskazivao prijetnju, ni nagovještaj napada na tijelo..."
Iako je Vrhovni sud vratio oba slučaja ponovno u sudnicu, pokušavajući
tako popraviti propuste, ove dvije priče pokazuju primitivizam tamo
gdje ga ne bi trebalo biti. Iako ne bi smjelo, i pravosuđe robuje
ukorijenjenim predrasudama, podijeljenim ulogama i krivnjama koje uz
njih idu. Napastovana je košarkašica u Gospiću bila strankinja, uz to
crnkinja i samohrana majka. Nasilnik je lokalni moćnik, otac četvoro
djece, katolik... Kad je oslobodio nasilnika, sudac je kaznio žrtvu.
Žena osuđena za ubojstvo muža je, pak, dijete razvedenih roditelja,
osrednje obrazovana, relativno siromašna cura koja se, kako kažu
zlobnici, "dobro" udala. Njezin suprug bio je iz utjecajne obitelji,
obrazovan i zvijezda u usponu. Iako loš socijalni status nikoga ne čini
lošim niti dobar pedigre nekoga čini dobrim, sudsko vijeće s puno je
razumijevanja zaključilo da je muž zapravo imao pravo braniti svoju
čast, tući i daviti neposlušnu ženu jer ga je uvrijedila i pokazala da
ga ne poštuje dovoljno. Ona se, pak, nije smjela odupirati, nego se,
kako stoji u obrazloženju, bila "dužna maknuti ili ograničiti na
defenzivnu obranu".
Kad se laik suoči s takvim izostankom razumijevanja i suosjećanja, ne
može se ne upitati kako bi u sudnici prošla mlada Sinjanka Anđela
Bešlić da nije ubijena. Bi li u obrazloženju presude "samo" za
silovanje bila prikazana kao provokatorica koja je tijesnim trapericama
ili kratkom majicom što otkriva pupak ili prejakim ružem na usnama
izazvala nevolju i zapravo dobila što je tražila? Da je Anđela ostala
živa, bi li dobila razumijevanje i sućut kakve je dobila mrtva? Strašna
su to pitanja, ali su strašni i mogući odgovori.
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Balkanski mačizam u sudnici
