Sve ono što je istraživanjima, mjerenjima, analizama i usporedbama doznao te na temelju toga, u nekim slučajevima i prvi u svijetu, izvodio zaključke koji su znanstveni kanoni ostali sve do danas, Andrija Mohorovičić nastojao je brižno ugraditi i u onaj običan, svakodnevni ljudski život. Bio je svjestan da njegova znanja i savjeti mogu pomoći u onom najvrednijem – spašavanju ljudskih života. Jer, kada utroba Zemlje rikne i zatrese se, posljedice mogu biti strašne, kobne.
Upute za normalnu gradnju
Upravo ovih dana toga smo i te kako svjesni. Prije nešto više od dva tjedna Zagreb i njegovu okolicu pogodio je snažan, razoran potres. No tlo se i dalje ne smiruje jer manji, blaži potresi svako malo u one koji žive u Zagrebu i oko njega uvlače nelagodu i bojazan. U međuvremenu tlo se treslo i u još nekim dijelovima naše zemlje, onim južnijim. I ne treba zato čuditi što se ovih dana ime Andrije Mohorovičića, pionira seizmologije u svjetskim razmjerima, često spominje. Tim više što je još početkom prošlog stoljeća dao vrlo preciznu vremensku procjenu o učestalosti i jačini potresa koji bi mogli pogoditi Zagreb. U jučerašnjem nastavku ovog feljtona donijeli smo cjelovit citat o tome, no sad ćemo ipak još jednom podsjetiti na to da je naš Mohorovičić još 1909., definirajući seizmički hazard i rizik, napisao da bi Zagreb mogao pogoditi “po jedan veoma jaki potres na 100 godina, a po jedan potres, koji nanaša manje štete, najmanje na 10 godina, te po tri jača potresa svakih pet godina” pa bi svaka obična zgrada u svom vijeku od 150 do 200 godina mogla doživjeti “jedan veoma jaki potres, 15 do 20 jakih potresa, oko 100 slabijih potresa, a oko 1500 do 2500 veoma slabih potresa”. Sad možemo ustvrditi – Mohorovičićeva znanstvena procjena o jednom jakom potresu koji će svakih sto godina zatresti Zagreb ovih se dana upravo obistinila. No da bi te očito neizbježne crne slutnje (zasnovane na znanstvenim istraživanjima i zaključcima) koje čovjek još uvijek ne može spriječiti, učinio što manje opasnima i kobnima, brižni je i neumorni Mohorovičić onima koji su odgovorni za izgradnju grada, građevinarima i arhitektima, održao seriju predavanja o potresima i njihovim posljedicama, a dvije godine kasnije to se u obliku sabranih predavanja objavilo u posebnoj knjižici.
– Iz toga se vidi da je Mohorovičić zapravo bio 30-ak godina ispred svoga vremena. On je shvatio da seizmologija ima dva lica. Jedno je fizikalno, i tu on kaže da je zadatak seizmologa proučavati Zemlju i nastaviti tamo gdje geolog staje, jer geolozi mogu proučavati samo površinu ili male dubine, a seizmolog u modernim seizmografima ima jednu vrstu dalekozora kojim može gledati i u najveće dubine. To je napisao 1913. Veliku većinu onoga što znamo o strukturi duboke Zemlje, znamo pomoću seizmoloških metoda. Među ostalim, metoda koju je Mohorovičić koristio da “nađe” diskontinuitet ista je ona kojom se danas traži i nafta. Dakle, to je jedan aspekt seizmologije, upoznati planet na kojem živite. A drugi je aspekt seizmologije – obraniti se od potresa, što je javnosti puno važnije. I Mohorovičić je shvatio da je jedini način da se obranite od potresa taj da sagradite kuću koja vas neće ubiti kada se potres dogodi. Potres je, naime, potpuno bezopasan. Potres nikada nikoga nije ubio, ubijaju zgrade. Zato je održao cijelu seriju predavanja na kojima je poučavao zašto su načini gradnje kuća toga vremena opasni – da se ne smiju stavljati silni, glomazni i masivni ukrasi na krovove, da kuće u nizu moraju biti čvrsto povezane, inače će tijekom potresa lupati jedna o drugu. Na kraju je napisao 15 postulata za sigurnu gradnju kuća protiv potresa. Svi su ti postulati praktički primjenjivi i danas. I kada pročitate Eurokod 8, normu prema kojoj se danas grade zgrade u Europi, u njoj zapravo piše isto. Štoviše, Mohorovičić je izračunao što će se s pojedinim tipovima zgrada dogoditi kada ih potres zatrese. Uveo je i neke pojmove koji su u svjetsku seizmologiju uvedeni tek desetke godina nakon njega. On je definirao i potresni hazard i rizik. Rekao je da nije svejedno kakvu ćete kuću graditi s obzirom na njezinu namjenu, koliko će dugo ona trajati, a izračunao je i koliko će potresa kuća u Zagrebu morati preživjeti tijekom njezina vijeka. I nakon svega na jednom je mjestu napisao kako hoda Zagrebom i osjeća se poput vapijućeg u pustinji koji upozorava, a nitko ga ne čuje – u nedavnom nam je razgovoru seizmolog s Geofizičkog odsjeka zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta prof. dr. sc. Marijan Herak još jednom posvjedočio vizionarsku crtu Andrije Mohorovičića.
A kako su potresi stalni, a njihova razorna moć, tamo gdje se dogode, i dalje ruši i odnosi živote, u čast našem velikanu navest ćemo preporuke za gradnju kuća koje je brižno napisao početkom prošlog stoljeća, kako bi svojim suvremenicima i onima koji će tek doći omogućio sigurniji život, što je tek zrno njegove ostavštine na koju možemo biti ponosni. Danas kada se Zagreb i dalje povremeno trese, a živimo na takvom području da tih jačih ili slabijih “ljuljanja” nije pošteđena cijela naša zemlja, vrijedi pročitati barem skraćenu verziju njegovih najdobronamjernijih uputa, složenih u 15 temeljnih pravila za gradnju zgrada što sigurnijih od potresa i toga se držati.
1. Na strmini, a osobito na gornjem rubu strmine neka se uopće ne gradi.
2. Pomno ispitati zemljište, ako treba umjetno ga pojačati.
3. Temelji zgrade neka su tako jaki i debeli, da bude pritisak na zemlju po jedinici plohe, po mogućnosti malen.
4. Temelj zgrade neka je po mogućnosti monolit napravljen od betona (...) koji se može ojačati umetanjem jake željezne šipke.
5. Ako je zgrada monolit, (...) onda je time otpornija, čim su joj stijene tanje. Kod proračunavanja debljine osnovnih zidova, pregradni se mogu zanemariti.
6. Radi smanjenja lateralnih deformacija valja graditi krute stupove i krovove čvrsto povezane s nosivim zidovima.
7. Vatrobrani zid mora biti jednako čvrst kao i svi ostali zidovi i jednako čvrsto vezan sa stropovima i krovom.
8. Čim bude u unutrašnjosti zgrade više čvrstih poprečnih zidova, tim će zgrada biti čvršća!
9. Sve svodove valja zamijeniti gredama jer svodovi rastežu, a grede vežu zidove.
10. Smanjiti na minimum sve dijelove zgrade koji ne doprinose čvrstoći (što lakša stubišta i pregradne stijene, izbjegavati teške ukrase).
11. Prigradnje i krila zgrade neka se ili veoma čvrsto vežu s glavnom zgradom, ili neka se grade posebne neovisne zgrade.
12. Svakovrsne izbočine na zgradi, ako ih već mora biti, neka budu vezane s poprečnim zidovima, te po mogućnosti lake i čvrste.
13. Krov neka je lagan, čvrst i čvrsto vezan sa svim zidovima. Ravni se krovovi preporučuju za seizmički jako aktivna područja.
14. Dimnjaci neka su čim lakši i čim čvršći, čvrsto vezani s krovom.
15. Da kod potresa ne pada crijep sa zgrade na ulicu, neka se na rub krova metne rešetka od željeza.
Drvo, željezo, beton, kamen...
Ove se vrijedne upute mogu naći u knjizi “Kroz koru do plašta – nove spoznaje o Andriji Mohorovičiću (1857. do 1936.)”, koju je lani objavio HAZU, i to u poglavlju “Mohorovičićev seizmološki opus”, čiji je autor upravo prof. dr. sc. Herak. A uza sve već napisano što se odnosi na Mohorovičićeve savjete za što odgovorniji, savjesniji, temeljitiji i sigurniji pristup gradnji kuća, zgrada i domova, uz posebno upozorenje da pritom ne smije biti nikakve proračunate štednje, valja istaknuti da je Mohorovičić prvotno predložio i pokuse kako bi se testirali materijali od kojih se zgrade i grade, da bi onda iznio i niz praktičnih uputa i o prednostima te nedostacima različitih građevnih materijala. Što je pritom napisao, u već navedenoj knjizi, ali u poglavlju “Kako je diskontinuitet postao Mohorovičićev”, podsjetio je akademik Mirko Orlić, donoseći ovaj izvorni Mohorovičićev citat:
– Djelovanje potresa na elastično tijelo proporcionalno je maksimalnoj akceleraciji potresa i masi tijela, a temeljne jednadžbe za gibanje elastičnog tijela vrijede samo unutar granica elastičnosti. Poradi toga se zahtijeva od valjane građevine, da bude čim lakša, čim čvršća i da joj bude granica elastičnosti čim veća. Drvo odgovara ovim zahtjevima najbolje, jer je odnosno prema težini, najčvršće te ima veoma veliku granicu elastičnosti. Jednako je dobra ocjel, samo što je teža i skuplja. Željezo ima mnogo manju granicu elastičnosti. Beton armiran sa željezom ili još bolje sa ocjeli može se napraviti tako čvrst kako treba, a ima veliku prednost pred svim ostalim građama, da se čitava građevina može izvesti kao jedan komad. Kamen i opeka s običnom žbukom, priređenom s mnogo pijeska, nemaju skoro nikakve elastičnosti, ali sa žbukom od cementa su dovoljno elastični.
Laura, 32. mychat.fun/xlove