Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 63
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
ANDRIJA MOHOROVIČIĆ

Mohorovičićev diskontinuitet najveća je prirodna tvorba koja postoji na zemlji

Andrija Mohorovičić
06.04.2020.
u 22:30

I diskontinuiteti na Veneri, Mjesecu i Marsu zovu se po Mohorovičiću. Zbog svega što je učinio njegovo je ime dobio i jedan asteroid, a ima on i svoj krater na Mjesecu.

Nakon što je gotovo dva desetljeća svoga istraživačkog i znanstvenog rada posvetio meteorologiji, Andrija Mohorovičić odlučio se iznenada na velik, a neki su ustvrdili i prilično rizičan zaokret u karijeri. Više ga nisu toliko privlačila zbivanja u nebeskim visinama. Svoju pozornost, interes, znatiželju, znanstvene i umne kapacitete usmjerio je u utrobu Zemlje pokušavajući odgonetnuti što se u tim tajanstvenim dubinama događa, zašto, kojom jačinom i kako bi se ljudi, kada se te dubine snažno i razorno zatresu, mogli zaštiti i spasiti o mogućih posljedica. Mohorovičić se počeo posvećeno i predano baviti seizmologijom. Bilo je to vrijeme kada seizmologija još nije bila etablirana znanost. Bila je tada mlada znanstvena disciplina koja se mogla početi razvijati tek kada su krajem 19. stoljeća konstruirani dobri seizmografi.

Potres kod Pokupskog

– To je vjerojatno i razlog zašto je Mohorovičić tek nakon polovice karijere u meteorologiji krenuo u seizmologiju. Jer je, da tako kažem, vidio djevičansko polje ispred sebe. Što god da na njemu napravi, nešto je novo. A napravio je puno. To je čovjek koji je apsolutno prerastao okvire svoje male sredine u kojoj je radio – rekao nam je u razgovoru prof. dr. sc. Marijan Herak, seizmolog s Geofizičkog odsjeka zagrebačkoga Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, koji je o Mohorovičiću seizmologu i njegovu epohalnom otkriću pisao na više mjesta. No, da bi se shvatile okolnosti u kojima je Mohorovičić radio, i na neki način pionirski stvarao i hrvatsku i svjetsku seizmologiju, potrebno je krenuti od početka. Tako će se onda stići i do događaja koji će biti presudan i za Mohorvičićevo epohalno otkriće i za samu seizmologiju kao znanost – potresa kod Pokupskog 1909.

– Iako su prva seizmološka mjerenja seizmoskopom u Zagrebu otpočela nakon velikog potresa u Zagrebu 1880., seizmometrija u Hrvatskoj stvarni zamah dobiva 1906. kada Mohorovičić u podrumu zgrade Meteorološkog opservatorija na Griču postavlja seizmograf Vicentinijeve konstrukcije koji je na posudbu dobio od dr. Konkolyja iz Budimpešte. Time je utemeljena zagrebačka seizmološka postaja. Iako je tim instrumentom uspio zabilježiti nekoliko važnih potresa (među njima i za svjetsku seizmologiju iznimno važan veliki potres u San Franciscu u travnju 1906.), Mohorovičić je, zbog zastarjele konstrukcije instrumenta bez uređaja za mjerenje, bio vrlo nezadovoljan njegovim radom, pa nastoji nabaviti najsuvremenije seizmografe. U tome uspijeva 1908., kada u istoj zgradi postavlja Wiechertov horizontalni seizmograf s njihalom mase 80 kg i povećanjem od 20 puta, tzv. “mali Wiechert”, te godinu poslije “veliki Wiechert” mase 1000 kg s povećanjem od 200 puta. Mohorovičić 1913. o tome piše: “...Tim smo dostigli sve bolje opservatorije srednje Europe, a bilo bi se i više učinilo da je bilo mjesta kamo bi se smjestili daljnji instrumenti...” podsjetio je prof. dr. sc. Herak u knjizi “Kroz koru do plašta – nove spoznaje o Andriji Mohorovičiću (1857. do 1936.)”, koju je lani objavio HAZU. Herak u poglavlju “Mohorovičićev seizmološki opus” navodi da su instrumenti koje je Mohorovičić nabavio ostali glavni, a dugo i jedini seizmografi u Hrvatskoj. Sve do 1982. kada se Geofizički zavod preselio s Griča u novu zgradu na Horvatovcu, gdje su i danas, u ispravnom stanju, izloženi u Memorijalnim prostorijama Andrije Mohorovičića. Tek što je Mohorovičić instalirao nove seizmografe, u listopadu 1909. dogodio se jak potres kod Pokupskog, čije će proučavanje dovesti do otkrića koje ga je i proslavilo.

Andrija Mohorovičić
1/11

– Nakon potresa Mohorovičić je proveo detaljnu analizu učinaka potresa na temelju koje je relativno pouzdano uspio locirati epicentar potresa. Tada je od mnogih seizmoloških opservatorija diljem Europe zatražio da mu pošalju svoje kopije seizmograma toga potresa s nadom da će možda uspjeti “...dublje zaviriti u mehanizam rasprostiranja udaraca potresa...” S prikupljenih je seizmograma tada vrlo “pažljivo očitao nastupna vremena pojedinih potresnih valova. Tim podacima dodao je i podatke nekih drugih, jakih potresa kojima je raspolagao”, napisao je prof. dr. sc. Herak u već spomenutoj knjizi, nakon čega slijedi vrlo stručan i minuciozno detaljan opis kako je Mohorovičić, proučavajući sve prikupljene podatke o tom potresu, došao do – otkrića. Kako nam je za posjeta i obilaska Memorijalnih prostorija A. Mohorovičić, stručni vodič bio upravo prof. dr. sc. Herak, on nam je tom prilikom na jednostavniji, i nama razumljiviji način objasnio do kakvih je to točnih zaključaka Mohorovičić tada došao. I to prvi u svijetu.

– Kada se govori o Mohorovičićevu otkriću, misli se na njegov rad iz 1910. kojim je dokazao da u dubini Zemlje, na oko 40-50 kilometara, postoji granica na kojoj se svojstva Zemljine unutrašnjosti vrlo brzo, “skokom” mijenjaju. To se tada moglo naslućivati, ali nije bilo dokaza. Znalo se da brzine potresnih valova rastu s dubinom, ali je prevladavalo mišljenje da je taj porast kontinuiran. Mohorovičić je, analizirajući seizmograme potresa kod Pokupskog, koji se dogodio 1909., uočio činjenice koje do tada nisu bile opisane. On je, naime, u Pragu studirao kod fizičara i filozofa Ernsta Macha, pa je kao izvrstan fizičar znao da iz žarišta potresa kreću samo po jedan longitudinalni i transverzalni val. Kada je na seizmogramu uočio da na neke postaje dolaze dva longitudinalna i dva transverzalna vala, tu je činjenicu valjalo objasniti. Pretpostavio je da na nekoj dubini postoji diskontinuitet, granica na kojoj će se ti valovi, poput svjetlosnih valova, lomiti. I nakon mukotrpnog računa došao je do toga da ta granica postoji. Opisao ju je, i to objavio. To je otkriće objavljeno u kućnoj publikaciji Geofizičkog zavoda. Neko se vrijeme za njega nije čulo, no vrlo brzo austrijski je seizmolog Bendorf upozorio svijet da je tu objavljeno nešto veliko. I taj se diskontinuitet između Zemljine kore i Zemljina plašta danas zove po njegovu otkrivaču – Andriji Mohorovičiću. Mohorovičićev diskontinuitet postoji na cijeloj Zemlji. Gdje god zabušite, prije ili poslije, doći ćete do njega. Njegova dubina je u prosjeku 33 kilometra. Ispod oceana je puno manja, oko pet do deset kilometara, a ispod visokih planina može biti i više od 60 kilometara. Taj je diskontinuitet najveća prirodna tvorba koja postoji na Zemlji. Ne postoji ništa što je veće od Mohorovičićeva diskontinuiteta, a da ima neko ime. On je ustanovljen i na Veneri, i na Mjesecu i na Marsu. I tamo se isto zove po Mohorovičiću. A zbog svega što je učinio, Mohorovičićevo ime je dobio i jedan asteroid, što nije baš mala stvar. Ima on i svoj krater na Mjesecu, što isto tako ne može postići baš svatko – s velikim poštovanjem prema svom znamenitom prethodniku kaže prof. dr. sc. Herak. Na istu je temu, zajedno s prof. dr. sc. Davorkom Herak, u monografiji “Nulla dies sine observatione – 150 godina Geofizičkog zavoda u Zagrebu”, iz 2011., napisao i ovo:

“To je vjerojatno najvažniji znanstveni rad koji je ikada objavljen u Hrvatskoj, s naslovom iz kojega se nije dalo naslutiti da sadrži znanstveno otkriće koje će njegova autora upisati u povijest svjetske seizmologije, te mu ime učiniti poznatim baš svakom geoznanstveniku u svijetu. Radi se o radu ‘Potres od 8. X. 1909.’ Andrije Mohorovičića u kojem je, potaknut analizom seizmograma pokupskog potresa iz 1909., zaključio da seizmički valovi u dubini od pedesetak kilometara naglo mijenjaju brzinu rasprostiranja pa se tamo moraju promijeniti i svojstva Zemljine unutrašnjosti.

Dalekozor za dubine

Time je dokazao postojanje Zemljine kore, a njemu u čast ta je granica između kore i plašta nazvana Mohorovičićevim diskontinuitetom (Moho). Taj je rad izuzetan i zato jer je Mohorovičić u njemu iskazao širinu svog promišljanja o brojnim tada neriješenim problemima seizmologije: analizira uzroke pogrešaka pri očitavanju nastupnih vremena pojedinih faza na seizmogramima, raspravlja i o obliku seizmograma potresa iz različitih udaljenosti, dokazuje ispravnost svoje teorije analizom reflektiranih i konvertiranih faza, prikazuje prve empirijske i teorijske hodokrone za lokalne i blize potrese, postavlja potencijski zakon porasta brzine s dubinom (Mohorovičićev zakon), predlaže nove postupke određivanja dubine žarišta kao i načine određivanja epicentralne udaljenosti, ispravno predviđa kakav će oblik imati seizmogrami tada još nepoznatih dubokih potresa te diskutira o stvarnoj prirodi valova koji čine tzv. maksimalnu fazu. Dokaz postojanja diskontinuiteta u gornjem dijelu Zemljine unutrašnjosti prvi je takav inverzni problem riješen u geofizici. Time je Mohorovičić utro put važnoj primjeni seizmoloških istraživanja u skladu s onime što je zapisao 1913.: ‘Zadatak je sizmologije (sic!), da prouči unutrašnjost zemlje i da nastavi ondje, gdje geolog prestaje, a ima u modernim seizmografima neku vrst dalekozora, kojim može posmatrati najveće dubine."

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije