Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 115
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Prešućeno ukazanje

‘A Gospa? Ona je imala plan i nije uvijek bilo ugodno. Pokazala nam je raj, pakao i čistilište’

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
1/8
28.08.2019.
u 14:35

Prije 36 godina skupina djece u mjestu Gala nedaleko od Sinja uzbunila je obitelji i susjede tvrdnjama da razgovaraju s Majkom Božjom. Pročulo se, došla je milicija, tukli su ljude, tjerali ih s mjesta ukazanja. Župnici su bili u strahu, neki su fratri ljudima govorili da ne idu gore, neki su davali podršku djeci

Nisam naišla ni na jednu sliku ili kip koji prikazuju Majku Božju koja izgledao kao ona, onakva kakvu je vidim i kakva mi se ukazuje. Gospa je potpuno drukčija. Teško ju je opisati. Nije dovoljno reći “ona ima oči plave kao more” zato što uopće nije važno koje su joj boje oči, važno je kako te njezine oči gledaju, ono što one isijavaju, toplinu kojom zrače. Teško je opisati blistavost i nadzemaljsku ljepotu. Nema autentične slike ni kipa – ovako Gospu opisuje časna sestra klarisa Mirjam Munivrana koja je jedno od šestero djece koji su prije 36 godina ugledali Majku Božju u Gali, nedaleko od Sinja.

Njoj se Bogorodica ukazuje do dana današnjeg.
U utorak, 27. kolovoza 1983. godine prvi se put skupini djece ukazala Djevica Marija. Ukazanja su bila svakodnevna, vjernici su se masovno počeli okupljati, ali tadašnja milicija, batinama, zatvorima, ispitivanjima i prijetnjama, suzbila je glas o događaju strahujući od novog Međugorja gdje se Gospa ukazala dvije godine prije.
Gospu su u zaseoku Tomaševići, predjelu Vinogradi, vidjela skupina djece među kojima su bili tada trinaestogodišnja Andrijana Munivrana, danas časna sestra Mirjam, dvanaestogodišnja Ivana Tomašević, trinaestogodišnja Andrijana Munivrana, devetnaestogodišnja Anđelka Jagnjić, devetogodišnja Verka Mravak te pokojni Jurica Tomašević.


Devetog dana počeo razgovor

– Ja nisam bila s Anitom, Verkom, Jurom i ostalom djecom kada su oni prvi put vidjeli Majku Božju. Ali, to se pročulo, ljudi su počeli dolaziti zajedno s njima na mjesto ukazanja i molili. Drugi-treći dan, došla sam i ja, iskreno ću vam reći, ne vjerujući da će se tu išta dogoditi. Oni su svi molili, a mi mladi smo bili u skupini i razgovarali, smijali se i zezali se. Krenuli smo nazad i u jednom momentu sam se okrenula i ispred djece koja su klečala i molila vidjela sam Gospu. Rasplakala sam se i počela tresti. Vidiš, a ne vjeruješ. Klekla sam i molila s njima – ispričala nam je sestra Mirjam svoje prvo ukazanje. Dvije godine nakon tog događaja, kao 15-godišnja djevojčica, pristupila je klarisama, zatvorenom redu časnih sestara. Svoj je život posvetila Bogu.
Nakon prvog ukazanja, dolazila je svaki dan, kao i sve više naroda.


– Najprije se ukazala na mjestu današnje kapelice. Osmog dana od prvog ukazanja, dala je znak da priđemo bliže. Mi priđemo, ona se udalji. Mi trk za njom, ljudi za nama. Taman kada smo je stigli, ona se opet udalji 500 metara dalje i daje znak da je slijedimo. Mi opet u trk. Teren je pun kamenjara i drače, bilo je ljeto, bili smo u kratkim hlačama, mogli smo se polomiti, a nitko se nije ni ogrebao. Kako se Gospa kretala po brdu, tako nam je pravila put kojim smo trčali za njom. Odvela nas je nekoliko kilometara dalje, a onda nestala. Ljudi su govorili: “Ako je to Gospa, zašto nas je vodila tamo gore?” Ljudi kao ljudi. Ali, Gospa je imala plan, htjela je vidjeti koliko smo spremni ići za njom bez obzira na komentare, ružne riječi i ljude oko nas.

Sutradan, devetog dana, počela je razgovarati s nama. Prvo je Vera pitala kako se zove, a ona je rekla da je Kraljica Mira i Blažena Djevica. Prenijela nam je poruke, tražila je molitvu, sakramentalni život, izmirenje među ljudima – kaže sestra Mirjam. Njoj se Gospa nastavila ukazivati redovito, na njezin rođendan i obljetnicu ukazanja, a jednom mjesečno s njom razgovara, ali je ne vidi. Razgovara, tvrdi i s Isusom.
U danima prvih ukazanja bilo ju je strah, bila je dijete, dolazila je majci i ocu u krevet, ali kako je vrijeme prolazilo, strah je nestao pa bi čak i po noći znala s ostalima otići na mjesto ukazanja 500-tinjak metara udaljeno od njezine kuće.

Foto: Ilustracija/Ivo Cagalj/PIXSELL


– Pročulo se što se događa, došla je milicija, tukli su ljude, tjerali ih s mjesta ukazanja, nisu nam dali gore, a Majka Božja počela nam se ukazivati posvuda: u kući, u crkvi za vrijeme krunice. Rekla nam je što nas čeka, represija, a mi je nismo razumjeli. Sutradan je došla milicija u moju školu, pozvali su me kod direktora na ispitivanje. Pitali su tko nas je nagovorio, koliko su nam novca dali, znam li da ne smijemo ići gore. Kada bih se s prijateljima vraćala iz škole, naišao bi milicijski auto, zaustavio se. Milicajci bi me izdvojili i pretresli mi knjige. Sve iz torbe pobacali bi po cesti i onda otišli, a ja sam skupljala – prisjeća se kako je otkrila što znači represija.
Gospina ukazanja nisu uvijek bila ugodna. Pokazala joj je raj, čistilište i pakao i sestra Mirjam kaže da se nada kako taj doživljaj nikada neće ponoviti.


– Poruke koje smo dobivali tada nismo mogli razumjeti. Jednom smo svi bili gore po noći, milicija je branila da idemo danju, a bilo je jako puno ljudi. Klečali smo i molili i s naše desne strane pojavili su se bijeli grobovi, puno bijelih grobova. Svi su bili otvoreni, osim jednog. Sva djeca su to vidjela, ali nismo znali što znači, ne znam ni danas, ali kad razmišljam, u Domovinskom ratu poginuo je jedan naš župljanin i to baš na Veliku Gospu. Možda nas je upozoravala na strahote koje su nas čekale. Groblje nam je bilo pokazano bez riječi, a Gospa je poslije rekla da će doći neprilike i progoni. Tada smo mislili da govori o miliciji i Udbi – prisjeća se sestra Mirjam.

Ako si sa sotonske strane...

Neke Gospine poruke su osobne, tiču se samo nje, preporuke za što se treba moliti, a neke su univerzalne, iste kao i u Međugorju. Poziva ljude na molitvu, ljubav i praštanje.
Gospa će se sestri Mirjam ukazati i ove godine. Osjeća to, kao kada iščekujete susret s najdražom osobom koju dugo niste vidjeli i znate da će se dogoditi jedva čekajući njezinu prisutnost.
Za godišnjicu, na mjestu ukazanja u Gali se okupljaju vjernici. Drugih dana također hodočaste, ali ne često. Mi smo bili šest dana ranije i nismo zatekli nikoga. Na mjestu ukazanja podignut je oltar i Gospin kip. U šumarku, gdje su nekada bili vinogradi, vlada mir, tišina i spokoj.
Sestra Mirjam je zadnji put u Gali i na mjestu ukazanja bila prije 34 godine.

– Mislila sam da će mi odvajanje biti teško, ali nije. Sve vrijeme osjećala sam da pripadam ovdje, da je to moj život. Dobijem videa mise koja se tu održava i fotografije i mogu vam reći da mi je drago što je sve ostalo autentično i nije postalo kao Međugorje – kaže sestra Mirjam. Pitamo je je li joj krivo što Crkva u ono vrijeme nije stala iza djece, s obzirom na to da o ovim događajima Vatikan nikada nije obaviješten.
– Ovo ukazanje donekle je prešućeno, a donekle nije. Župnici su bili u strahu, ljudi koji su dolazili su završavali na hitnoj zbog premlaćivanja. Neki su fratri ljudima govorili da ne idu gore, neki fratri su nas podržavali. Meni je drago što je Božja volja bila da to ostane mjesto mira na kojem svatko tko dođe i pomoli se može osjetiti milost Majke Božje koja se tu ukazala. Tko god je bio, vratio se. Međugorje je jedno, Gala je drugo, a poruka je ista – zaključila je sestra Mirjam.

Foto: Ilustracija/Ivo Cagalj/PIXSELL


– U ono vrijeme represija je bila velika. Biskup Franić zalagao se da se dozna za ova ukazanja, dolazili su i provincijali i dekani, ali ostalo je ovako da imamo misu jednom godišnje, a ljudi naiđu, pojedinačno ili ih dovedu njihovi svećenici – govori fra Mladen Marić koji je bio župnik u Gali posljednje tri godine. 
Nedaleko od mjesta ukazanja na kraju sela živi Marija Tomašević, čija kćer Ivana je jedna od vidjelica.


– Moja Ivana je išla u peti razred. Gore, gdje su bili vinogradi, igrala se s djecom kada su na kamenu vidjeli ženu kako sjedi, češlja se, kosa joj je bila duga i crvenkasta i maše im rukom da dođu. Nisu smjeli. Bojali su se. I onda je jednom malom palo na pamet i rekao joj je: “Ako si s Božje strane, dođi k nama, ako si sa sotonske, makni se od nas.” Samo se nasmijala. Ukazivala se, sedam dana, zvala ih sebi, oni bi proplakali kad bi je ugledali. Osmi dan su pošli za njom, čitav narod je išao za njima. Što oni bliže, oni su otišli gotovo do Gljeva. Mislili su da će progovoriti. Govorila je sutra. Odala im je tajne i rekla narodu da moli. Ivana je dugo imala ukazanja, svaki dan je s njom razgovarala – pripovijeda Marija. Danas je njezina Ivana udata žena, ima trojicu sinova. 
Mariju Tomašević progonila je milicija, brat joj je fratar, tada je bio u Jeruzalemu.


– Optuživali su me da mi je poslao filmove, kopali su na mjestu ukazanja, tražili žice, doveli bi me u stanicu, ispitivali me, ali ja ih se nisam bojala, moja kći razgovarala je s Gospom – kaže gospođa Marija. Međutim, ni djeca nisu bila pošteđena. Ivana, njezin brat i sestra, te su godine sve troje pali razred. Marija je uvjerena da su im se osvećivali. Kaže da su djeca svakakvih čuda doživjela. 
– Uđem u Ivaninu sobu, mrak je, a ona piše. Kaže mi da joj Gospa govori što će pisati. Da ju je Gospa uzela za ruke i odvela je u raj. Vidjela je anđele. U paklu je vidjela raščupanu ženu koja baca ljude unutra, a u čistilištu je čula plač, stenjanje i škripanje zubima. Gospa joj je pokazala rodbinu koja je umrla. Pokazala joj je strica koji je umro u Americi, nikad ga nije vidjela, točno ga je opisala, vidjela je moju pokojnu svekrvu i zaovu – tvrdi Marija. Kaže da je kao majka bila i ponosna i zabrinuta. 
Pred kućom srećemo Milu Brčića, za dvije godine napunit će stotu, preživio je Križni put i Bleiburg, ali prikazanja Gospe i dječjih priča dobro se sjeća. Za njega časna Mirjam kaže da je vidiocima bio podrška, vjerovao im i podržavao ih, kada su im se mnogi rugali i proganjali ih.


Posramio sam se

– U Galu je dolazilo naroda čudo jedno, ali i milicije i Udbe bilo ih je po 80 okolo, nisu dali gore. Ljude su tukli, dica su se bojala. Ja sam gore držao Ivani leđa da ne padne kada je Gospa bila pred njom, a ona se tresla i plakala. Ja sam preživio Križni put. Strijeljali su me, u Sloveniji, zajedno s 5000 ljudi na jednoj livadi velikoj kao Hajdukov stadion, pucali su iz 100 mitraljeza, ja sam pao prije i preživio. Preko mene pali su mrtvi, nisam se smio maknuti. Kada su sutra došli živi, tjerali su ih da gaze mrtve i ja sam se digao od mrtvih i pošao dalje sa živima. Brata su mi ubili. Kada sam se vratio u Galu, preuzeo sam brigu o njegovo osmero djece. Udba me hapsila i proganjala, neću vam reći tko, ali postao je direktor bez škole i dobio stan u Splitu. Pojavila se Gospa, vratila se Udba i mene je u početku bilo strah i izbjegavao sam djecu. Onda je došla mala Ivana i rekla mi: “Znam što osjećaš, nemoj se bojati, ti znaš s kim ja razgovaram!” Posramio sam se i onda sam otvoreno bio s djecom, podržavao ih, ali začudo mene tad nisu tukli ni maltretirali – kaže Mile.
 Raduje se što će na dan ukazanja narod opet okupiti i moliti. Gospa će ih, kaže starina Mile, zauzvrat, blagosloviti.

Ključne riječi

Komentara 71

Avatar istovari
istovari
15:17 28.08.2019.

Kad ovo pročitaš naprosto ne možeš ne vjerovati...100% istina....😆😆😆😆😆

DU
Deleted user
15:13 28.08.2019.

ukazuje se i danas vidjelici s betonirane plaže vile veronika...

JO
jocoudriga
15:53 28.08.2019.

Je li itko tko je vidio raja, ikada donio rajskog voća ili flašu rajske vode zbog nas koji ne vjerujemo u ove imbecilnosti, da nas razuvjeri?

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije