Padobran se otvorio uz trzaj. Čovjek ispod kupole zanjihao se poput klatna, zavrtio nekoliko puta na jednu pa na drugu stranu, a zatim skupivši noge i zategnuvši konopce padobrana nastavio smireno kliziti kroz bezdan noći. Struja hladnog noćnog zraka šibala mu je lice, nespretno namješten kundak kratkoga automata bolno je pritiskivao rame, ali on jedva da je išta od toga osjećao. Sve je osjećaje nadjačalo i potisnulo uzbuđenje što je dugo iščekivana akcija napokon započela. Bila je noć 21. travnja 1943. godine. Sat, sat i pol poslije ponoći. Na nebu obasjanom bljedilom mjesečine nečujno su se rascvale još dvije padobranske kupole, noseći prema zemlji svoj tajanstveni teret. Trojica padobranaca iskočili su iznad obronaka Male Kapele, na visini od jedva tisuću metara, i za samo nekoliko minuta već su bili na zemlji. Dvojicu je poslužila sreća: pali su na travnatu ledinu uz rub šume. Trećega je vjetar zanio iznad same šume. Lomljava granja i udaljenji lavež pasa na trenutak su izazvali strepnju i strah, ali je ubrzo gluha tišina noći opet sve prekrila svojom neprozirnom koprenom. Samo je iz visine dopiralo potmulo brujanje zrakoplova. Ugovorenim bljeskovima baterijske svjetiljke pilotu su dali znak da su se sretno spustili i zrakoplov se poslije drugoga kruga zaputio natrag prema svojoj dalekoj bazi u afričkoj pustinji. Trojica padobranaca ostali su sami, prepušteni svojoj snalažljivosti i svojoj sudbini.
Tako je započela misija „Fungus“ (eng. – gljiva), dugo pripremana tajna operacija koja je Britancima trebala omogućiti prvu izravnu vezu s Titovim partizanskim pokretom u Jugoslaviji. Za ovu osjetljivu i opasnu misiju britanska Uprava za specijalne operacije (SOE) odabrala je dvije grupe dobrovoljaca, hrvatskih iseljenika iz Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. Oni su istovremeno “naslijepo“ spušteni na dvama različitim i međusobno vrlo udaljenim mjestima u okupiranoj Jugoslaviji, trojica u Bosni i trojica u Lici. Uz malo sreće, računali su Britanci, netko će od njih naići na partizane i prenijeti poruku Glavne komande Srednjeg istoka u kojoj se izražavala spremnost na suradnju u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Trojka što se sunovratila u noć iznad obronaka Male Kapele (Pavle Pavlić, Petar Erdeljac i Alexander Simich) dobila je upute da se domogne Brinja. Takav izbor nije bio nimalo slučajan. Prisluškivanjem radioveza nekih njemačkih i talijanskih jedinica u Jugoslaviji, britanska je obavještajna služba došla do zaključka kako bi na tom području misija „Fungus“ morala naići na neke partizanske jedinice. Očito, ti su podatci bili točni i vrlo svježi: jedinice 13. primorskogoranske divizije pod zapovjedništvom Veljka Kovačevića ušle su u Brinje samo devet dana prije, i to nakon vrlo oštrih borbi s Talijanima.
Nakon uspješnoga prizemljenja, trojica padobranaca misije „Fungus“ ostatak su noći proveli u grozničavu traženju i prikupljanju spuštenih kontejnera s radiopostajom i ostalom opremom. U zoru su stupili u dodir s mještanima obližnjega zaseoka Stanići, koji o tajanstvenim neznancima odmah dojavljuju partizanskoj komandi u Brinju. Tamo se u to vrijeme slučajno zatekao Josip Brnčić, šef Glavnog obavještajnog centra (GOC) pri Glavnom štabu Hrvatske te vodi prve razgovore s misijom. Trojica padobranaca bez isprava, bez službenih akreditiva i bilo kakvih drugih dokumenata izazvali su razumljivu podozrivost i nepovjerenje. Štoviše, prva reakcija jednog partizanskog visokog časnika bila je da se ovu trojicu po kratkom postupku strijelja, pod sumnjom da su njemački špijuni! Da do toga ipak nije došlo treba zahvaliti okolnosti na koju su Britanci i računali prilikom odabira ljudi za ovu opasnu operaciju: jedan od trojice padobranaca, Petar Erdeljac, bivši dobrovoljac iz španjolskoga građanskog rata, naišao je u partizanskoj komandi u Brinju na Veljka Kovačevića i još neke svoje ratne suborce iz Španjolske. Za prvi je trenutak to bilo dovoljno da se spasi glava, ali ne i da se do kraja rasprše sumnje.
Kasno uvečer istoga dana trojica su padobranaca u pratnji Josipa Brnčića produžili automobilom iz Brinja u Otočac. Tamo, međutim, nisu nikoga našli od Glavnog štaba Hrvatske pa zato još istu noć nastavljaju put preko Vrhovina i Udbine za Farkašić. U zoru 23. travnja 1943. stigli su konačno u Bijele Potoke gdje se nalazio Glavni štab Hrvatske. Tu su zatekli Vladimira Bakarića, Ivana Rukavinu i Srećka Manolu. Pavle Pavlić, službeni vođa misije „Fungus“, zabilježit će poslije o tom susretu: „Ušli smo u drvenu baraku. Tri su mlada čovjeka ležali na nekakvim krevetima, pokriveni domaćim biljcima. Pozdravili smo se. Domaćini su nam pokazali mjesto gdje ćemo spavati. Bio je to Glavni štab NOV Hrvatske. Veza s partizanima je uspostavljena. Sve ostalo dolazi kasnije. Bilo je pet sati ujutro. Legao sam i zaspao...“. Druga trojka padobranaca (Jure Diklić, Milan Družić i Stevo Serdar) u tom je trenutku još prolazila kroz gorka iskušenja. Ova misija, označena šifriranim nazivom „Hoathley I“, spuštena je također “naslijepo“, ali kod Kladnja u istočnoj Bosni, u blizini sela Šekovića. Pokazalo se da je mjesto njihova spuštanja odabrano prilično nesretno. Misija „Hoathley I“ našla se na potpuno nepoznatom terenu, na “ničijoj zemlji“ – između partizana i četnika.
Padobranci će gotovo dva dana lutati podno visova Javornika dok napokon ne uspostave vezu s Birčanskim odredom, jedinom partizanskom jedinicom koja je ostala na tom području. Naime, dogodilo se nešto što planeri ove operacije u Kairu nisu mogli predvidjeti: gotovo sve raspoložive partizanske snage u istočnoj Bosni pohitale su ususret glavnini NOV-a i POJ-a s Vrhovnim štabom, kojima je zaprijetilo okruženje u Crnoj Gori. Tako je na prostoru Šekovića ostao samo Birčanski odred, ustvari pozadinska jedinica koja je tada vodila učestale i žestoke borbe s četnicima pa je gotovu neprekidno bila u pokretu. Misija zato nije bila u mogućnosti uspostaviti radiovezu sa savezničkom komandom u Egiptu i tamo se već sumnjalo da je izgubljena. Istom 11. svibnja u Kairo je prispjela prva poruka „Hoathleyja I“ iz Bosne. Britanska Glavna komanda Srednjeg istoka i štab SOE u Kairu tada su već uspostavili vezu s Glavnim štabom Hrvatske, zahvaljujući misiji „Fungus“. Ova se misija javila u Kairo samo nekoliko dana poslije spuštanja kod Brinja. Nenajavljen i neočekivan dolazak zagonetnih padobranaca potaknuo je istovremeno užurbanu razmjenu depeša između Glavnog štaba Hrvatske i Vrhovnog štaba, odnosno Tita, koji se u to vrijeme nalazio u Crnoj Gori.
Iskustva s prethodnim britanskim misijama što su upućivane Draži Mihailoviću, kao i cjelokupna dotadašnja britanska politika prema NOP-u, opominjali su na oprez. No usprkos sumnjama, „prva slabašna nit između Britanaca i jugoslavenskog partizanskog pokreta bila je ispredena“. Kairo je 7. svibnja preko misije „Fungus“ poslao radioporuku u kojoj pozdravlja napore narodnooslobodilačke borbe te predlaže upućivanje u Glavni štab Hrvatske jedne “zvanične“ britanske grupe koja bi „raspravila pitanje o slanju misije u centralnu partizansku komandu“, za koju Britanci još uvijek nisu znali gdje se nalazi. Deset dana poslije u Kairo je stigao pozitivan odgovor na ovaj prijedlog. „Saopštite u naše ime engleskoj misiji slijedeće: – javio je Tito 17. svibnja Glavnom štabu Hrvatske – ‘Smatramo logičnim suradnju sa Saveznicima. Neka pošalju jednog oficira za vezu u naš štab, Može se spustiti odmah u Crnoj Gori, kod Durmitora. Znakove ćemo ugovoriti koje će oni predložiti. Mi tražimo da engleska avijacija odmah bombarduje Berane, Bijelo Polje, Andrijevicu, Mostar, Podgoricu i Nikšić. Dalje prema našim informacijama.“ Dok je ova Titova poruka bila na putu za Kairo, preko radiopostaje misije „Fungus“, na prije dogovoreno mjesto u blizini Glavnog štaba Hrvatske spušteni su u noći između 18. i 19. svibnja dvojica britanskih časnika i jedan dočasnik: major William Jones, kanadski veteran još iz Prvoga svjetskog rata, te kapetan Anthony Hunter i narednik Ronald Jephson, telegrafist misije. Oni su trebali obaviti završne pregovore i pripreme za prihvat službenih britanskih predstavnika u partizanskom Vrhovnom štabu, ali događaji su tekli tako brzo da je misija „Fungus“ obavila glavninu posla prije njihova dolaska. Veza je bila uspostavljena, postignuta je suglasnost vodstva NOVJ-a da se uputi jedna misija u Vrhovni štab, i sada je još samo preostalo utanačiti tehničke pojedinosti o točnom vremenu i mjestu spuštanja misije.
Tih dana potkraj svibnja 1943. godine eter je brujao od šifriranih radijskih poruka što su se ukrštavale u trokutu Vrhovni štab – Glavni štab Hrvatske – Glavna komanda Srednjeg istoka. U centrali SOE u Kairu istovremeno se užurbano pripremala misija koja će biti spuštena u Titov štab. Odlučeno je da će to biti zajednička misija SOE i Vojne obavještajne službe, a pod neposrednim rukovodstvom britanske Glavne komande Srednjeg istoka. Misija je dobila šifrirani naziv „Typical“, a za njezinog vođu određen je kapetan William F. Deakin iz Jugoslavenskog odsjeka SOE, inače povjesničar i profesor Sveučilišta u Oxfordu. Njemu su dodijeljeni vodnik Walter Wroughton iz RAF-a kao radiotelegrafist i narednik John Starčević, hrvatski iseljenik iz Kanade, kao prevoditelj. „Ako su mu bile povjerene i neke druge dužnosti“ – piše Deakin o Starčeviću u svojim ratnim memoarima – „ja ih nikada nisam otkrio. Mnogo puta u toku mjeseci koji su uslijedili bio sam sretan zbog njegova prisustva.“
Vojno-obavještajni dio misije pripadao je u nadležnost kapetana V. F. Stuarta iz Uprave vojno-obavještajne službe britanske Glavne komande Srednjeg istoka. Njegov je telegrafist bio vodnik Peretz Rosenberg- Roos, a šifrant i osobni tjelohranitelj vodnik John Campbell iz kraljevskih mornaričko-desantnih jedinica. Ovako odabrana skupina za misiju „Typical“ napustila je 22. svibnja Kairo i otputovala željeznicom preko Marsa Matruha u Libiju. Već sutradan bili su u specijalnoj operativnoj bazi britanskih zračnih snaga u zračnoj ruci Derna, očekujući znak iz partizanskog Vrhovnog štaba. „Čekamo Engleze i materijal 25. V noću na Njegovuđskom polju, gdje oni traže. Neka više ne odlažu, jer Nijemci s većim snagama hoće da prodru u Kolašin preko Sinjajevine i nije isključeno da će tu biti za nekoliko dana poprište borbe. U slučaju nevremena čekamo ih drugu večer“ – javio je Tito 24. svibnja misiji u Glavnom štabu Hrvatske, a ova dalje u Kairo.
Misija „Typical“ krenula je odmah iduću večer. Poletjeli su u „Halifaxu“ s posadom mladih Novozelanđana, no nisu stigli na odredište. Njihov je zrakoplov zapao u olujne oblake, skrenuo s putanje iznad Albanije i Grčke i na kraju se vratio u svoju afričku bazu. Pri drugom pokušaju, u noći između 27. i 28. svibnja, usprkos snažnom vjetru i mrklom mraku, šesteročlana je skupina padobranaca sretno spuštena na vatrama označeno mjesto. Putem koji je utrla misija „Fungus“, zvanični su britanski predstavnici napokon stigli u Titov štab. To je bio značajan, prijelomni trenutak u britansko-jugoslavenskim odnosima u Drugome svjetskom ratu. Dolazak službenih britanskih predstavnika u Vrhovni štab NOV-a i POJ-a značio je i službeno priznanje Titovih partizana kao saveznika u zajedničkoj borbi. Konzervativnoj britanskoj vladi nije bilo ni lako ni jednostavno donijeti takvu odluku.
U pozadini te odluke čitav je splet raznovrsnih okolnosti i događaja koji su označili krivudavu liniju britanske politike prema Jugoslaviji – od izbijanja rata u rujnu 1939. godine pa sve do tih svibanjskih dana 1943. godine. Kao zemlja s ključnim geopolitičkim položajem na Balkanu i Jugoistoku Europe, Jugoslavija je privlačila pozornost mnogih obavještajnih službi pa tako i britanske. Procjene i mišljenja o djelotvornosti i raširenosti britanske obavještajne službe u Jugoslaviji prije rata u mnogo čemu se razilaze. Dok je prema jednima čuveni Intelligence Service bio „svemoćan i sveprisutan“, drugi smatraju kako je britanska obavještajna služba na ovom prostoru bila slabo organizirana, a njezini su tajni projekti „imali amaterski, nestručan karakter“ te su „ličili više na surove šale nestašnih studenata nego na mračne planove jedne vešto vođene profesionalne službe“. Britanski obavještajci u Jugoslaviji imali su čitav niz svojih uporišta. „Legalni“ dio njihovih aktivnosti odvijao se u okviru britanskih diplomatskih i konzularnih predstavništava, koja su bila dosta brojna. Osim veleposlanstva u Beogradu, Velika je Britanija prije rata u Jugoslaviji imala i konzulate u Zagrebu, Ljubljeni i Skopju te ispostave u Splitu i Sarajevu. Vrlo dobre mogućnosti za obavještajni rad pružale su i mješovite tvrtke u kojima je britanski kapital imao veći ili manji udio.
Među britanskim službenicima Jugoslavenskog Shella, rudnika cinka i olova Trepča, rudnika antimona u Zajači kod Krupnja i u nekim drugim tvrtkama bilo je i onih koji su uz svoje poslove inženjera, savjetnika ili financijskih stručnjaka zapravo radili za obavještajnu službu. Osim toga, britanski su obavještajci bili prikriveni i pod tvrtkama raznih agencija. Jedna od njih, britanska novinska agencija „Britanova“, osnovana je u prosincu 1940. godine sa središnjicom u Beogradu i podružnicama u Budimpešti, Bukureštu, Sofiji, Ateni i Carigradu. Iako prividno neovisna ta je agencija zapravo bila pod nadzorom britanske vlade koja je preko nje plasirala informacije i promidžbeni materijal u ovaj dio Europe. Dakako, preko agencije „Britanova“ informacije su kolale i u suprotnome pravcu. Priznat će to u svojim memoarima i nekadašnji šef podružnice „Britanove“ u Budimpešti, Basil Davidson, koji je za vrijeme rata postao visoki rukovodilac britanske obavještajne službe za područje Balkana. Uz otprije aktivnu vojnu obavještajnu službu, poznati Secret Intelligence Service (SIS), Britanci su neposredno pred rat razvili u Jugoslaviji su pripadali tek osnovanoj Upravi za specijalne operacije (Special Operations Executive), poznatijoj po skraćenici SOE ili SO2. Ta će skraćenica biti jedna od najčuvenijih u Drugome svjetskom ratu. Jer SOE je bila obavještajna služba posebne namjene i pomalo neuobičajenih načina djelovanja, britanski pandan američkome OSS-u, odnosno Uredu za strateške službe (Office of Strategic Services). Za vrijeme rata odigrala je vrlo zapaženu ulogu u nizu europskih zemalja, među kojima i u Jugoslaviji. Stvaranje SOE ubrzao je niz višemanje ponižavajućih poraza što su ih Britanci pretrpjeli na samom početku rata. Nedugo nakon što su posljednji vojnici Ujedinjenog Kraljevstva napustili francusku obalu kod Dunquerqua, u lipnju 1940. godine, britanski su državnici osnovali ovu novu organizaciju u nadi kako će im ona omogućiti brži povratak na kontinent. Naime, SOE je dobila zadatak podržavati i pomagati pokrete otpora u okupiranim zemljama, organizirati i provoditi sabotaže protiv okupatora te prikupljati podatke o neprijatelju. Ukratko, da „koordinira sve akcije subverzije i sabotaže koje će se poduzeti protiv neprijatelja na kontinentu“ – kako je zapisano u odluci o njezinom osnivanju.
Još prije nego što je taj novi vid ratovanja dobio određenu upravnu formu, u okviru postojeće vojne obavještajne službe SIS, koja je nosila i oznaku MI 6 ili C, osnovan je poseban odjel koji se trebao baviti sabotažom i diverzantskim akcijama u pozadini neprijatelja. Bila je to Sekcija D (prema Distraction; razaranje), osnovana u ožujku 1938. godine, odmah nakon što je Hitler pripojio Austriju. Njezinom šefu majoru Laurencu Grandu stavljeno je u zadatak da počne planirati tajne akcije za slučaj rata, prije svega u svezi s rumunjskom naftom i švedskim čelikom. Vrlo slične zadatke imao je i jedan odjel u sastavu Ministarstva rata, osnovan krajem 1938. godine pod nazivom Military Intelligence (Research), odnosno MI(R), što znači Istraživački odjel vojne obavještajne službe. Objedinjavanjem ovih dviju organizacija i malog odjela za propagandno ratovanje pri Foreign Officeu stvorena je, u srpnju 1940. godine, nova obavještajna organizacija SOE i stavljena u nadležnost Ministarstva za gospodarsko ratovanje. Premda je službeni akt o osnivanju SOE potpisao Neville Chamberlaine, ona je u pravom smislu riječi “čedo“ njegova nasljednika na mjestu premijera – Winstona Churchilla. Kad je Churchill u svibnju 1940. godine došao na čelo nove koalicijske vlade, energično i s njemu svojstvenim žarom prihvatio se posla kako bi, ne samo obranio Otok od najezde “Huna“, nego i Hitleru vratio istom mjerom. “Stari lav“ iz Downing Streeta 10 naumio je, naime, napasti cijelo okupirano područje Europe, i to iznutra – sabotažama i diverzijama. Taj je osjetljivi zadatak povjerio SOE i njezinom šefu dr. Hughu Daltonu, profesoru ekonomije i laburističkom ministru, uz opasku koja će postati čuvena: „To zacijelo nije džentlemenski način vođenja rata, ali ako ga hoćemo dobiti nemamo drugog izbora. Prema tome, naprijed! Zapalite Europu!“ Hugh Dalton bio je pravi čovjek za taj posao. Njegovo Ministarstvo za gospodarsko ratovanje, u koje je uključena SOE, bilo je za izvođenje sabotaža i diverzija bolje opremljeno nego što bi se to moglo zaključiti po njegovu prilično bezazlenu nazivu. To je ministarstvo zapravo bilo obnovljeno Ministarstvo za blokadu iz Prvoga svjetskog rata, ali sada organizirano na puno široj osnovi i s vlastitim obavještajnim odjelom. SOE je ipak bila nešto drugo pa je Dalton 1940. godine za nju napisao posebne programske upute. U njima čitamo i ovo: „Na područjima koje je neprijatelj okupirao mi moramo organizirati pokrete nalik na irski Sinn Fein, na kineske partizane koji ratuju protiv Japanaca, na španjolske dobrovoljce koji su odigrali zapaženu ulogu u vrijeme Wellingtonove kampanje, štoviše – to treba priznati – nalik na organizacije koje su sami nacisti stvorili u većem dijelu svijeta. Ova ‘demokratska internacionala’ mora se služiti različitim metodama, uključujući industrijsku i vojnu sabotažu, radničku agitaciju i štrajkove, učestalu propagandu, terorističke napade na izdajnike i njemačke vođe, bojkote i pobune. Organizacijom takvog dijapazona i takvog karaktera nije moguće upravljati uobičajenom resornom mašinerijom britanskih ni civilnih ni vojnih vlasti. Ono što nama treba, to je nova organizacija koja bi usklađivala, inspirirala, kontrolirala i pomagala rodoljube u okupiranim zemljama, koji i sami moraju neposredno sudjelovati. Potrebna nam je apsolutna tajnost, fanatični entuzijazam, spremnost na rad s ljudima raznih nacionalnosti, te potpuna politička pouzdanost.”
Stvaranje takve nove obavještajne organizacije nije teklo glatko i bez teškoća. To se može zaključiti i po tome što su se operativni šefovi SOE u početku često mijenjali, sve dok se u jesen 1943. godine ta služba nije stabilizirala pod zapovjedništvom general-majora Colina Gubbinsa. On je itekako bio osposobljen za tu dužnost, a nije mu manjkao ni „fanatični entuzijazam“, kako ga je opisao Churchill. Gubbins je u ljeto 1940. godine bio šef britanske “gerile“, tzv. Domovinskih snaga (Home Forces) koje su trebale biti štit protiv očekivane invazije. Po njemu su nazvane specijalne jedinice komandosa za borbu prsa o prsa što ih je ustanovio i predvodio za vrijeme kampanje u Norveškoj. U SOE je došao iz Vojne obavještajne službe MI(R). Za tu je službu u proljeće 1939. godine poduzeo dva tajna putovanja: jedno u Čehoslovačku, Mađarsku i Rumunjsku, drugo u Poljsku i baltičke zemlje, s ciljem da ispita mogućnosti organiziranja antinacističkih podzemnih pokreta u slučaju njemačke okupacije. Gubbinsu će ta iskustva dobro doći u SOE. Čudnom slučajnosti, službe SOE smjestile su se u Londonu u istoj ulici u kojoj je Arthur Conan Doyle nastanio slavnoga junaka svojih kriminalističkih romana Sherlocka Holmesa – u Baker Streetu. Na ulazu u zgradu s brojem 62 samo je nevelika crna metalna ploča s natpisom Inter-Services Research Bureau (ISRB) ukazivala da bi tu mogle biti nekakve službene prostorije. Ali malo je tko znao da se pod firmom toga nepostojećeg Zajedničkog biroa za istraživanja krije zapravo SOE. Čak i vojnim osobama visokoga položaja to je dugo vremena ostalo tajnom.
U tijesnim je i zamračenim prostorijama u Baker Streetu SOE započela sa svega desetak ljudi, da bi krajem rata u svojim redovima imala čitavu vojsku od oko 10 000 muškaraca i 3000 žena. Svi su oni bili dobrovoljci i u velikoj većini civili, što je „strahovito išlo na živce generalima i brigadirima“. S druge strane, šefovi ostalih britanskih tajnih službi zgražali su se nad činjenicom što SOE za obavještajni rad regrutira “amatere“. Međutim, Churchill je s punim povjerenjem prihvatio Daltonove zamisli kako nova tajna organizacija treba i nove ljude pa je uz njegov blagoslov SOE okupila „šarenu gomilu bankara, sveučilišnih moljaca, advokata, novinara, filmadžija, učitelja, raskalašenjaka, pustolova i ‘stranaca’ iz desetak evropskih zemalja“. U svome su se radu često zaletali na područja koja su već pokrivale druge tajne službe, što je dovodilo do trvenja i rivalstva, prije svega s vojnom obavještajnom službom MI6 i kontrašpijunažom MI5. SOE je dolazila u sukob i s Foreign Officeom zbog različitog pristupa rješavanju nekih vanjskopolitičkih pitanja. U slučaju Balkana, primjerice, britanska je diplomacija početkom rata radila na tome da se ovdje stvori blok neutralnih država, čija bi, makar formalna neutralnost, prikrivala njihovu stvarnu naklonost prema Velikoj Britaniji. U isto su vrijeme agenti SOE na tom području radili svoj posao koji nije bio nimalo diplomatski. Stoga su se šefovi Foreign Officea pribojavali da bi sabotaže i druge subverzivne akcije Daltonovih ljudi mogle izazvati njemačku intervenciju pa su britanski državnici djelatnost SOE u pojedinim zemljama ograničili ili čak potpuno zabranili. U Jugoslaviji je SOE nastavila tamo gdje je stala Sekcija D. Poticala je protivnike Namjesništva, raspirivala protunjemačko raspoloženje te nastojala pridobiti jugoslavenske vođe za savezništvo u ratu. Pri tome nije birala sredstva: od diskretne propagande i podmićivanja, do diverzija i atentata. U siječnju 1941. godine u Beograd je „s posebnim ovlaštenjima“ doputovao Australijanac George Taylor, viši časnik SOE, kako bi na licu mjesta izvidio situaciju i pripremio teren „s obzirom na očekivano njemačko kretanje na jug kroz Rumunjsku i Bugarsku protiv Grčke“, kao i za slučaj prelaska Jugoslavije u tabor Osovine. Amerikance također zanima što se događa na Balkanu, a još više što bi se moglo dogoditi ako Hitler napadne pa predsjednik Roosevelt šalje u posebnu misiju pukovnika Williama J. Donovana, budućeg šefa OSS-a. Donovanova balkanska turneja obuhvatila je Grčku, Tursku, Bugarsku i Jugoslaviju. U Beogradu se zadržao od 23. do 25. siječnja 1941. godine. Razgovarao je s regentom princom Pavlom, predsjednikom vlade Dragišom Cvetkovićem, generalom Dušanom Simovićem, Vladkom Mačekom i nekim drugim jugoslavenskim pojedincima. Svojim je sugovornicima prenio uvjeravanja predsjednika Roosevelta kako je politika Sjedinjenih Država pružanje svake moguće pomoći državama koje se budu borile za svoju nezavisnost.
Donovanov posjet Beogradu bio je od koristi i Britancima. Zajedno s njim došao je britanski časnik glavnoga stožera, Vivian Dykes, koji je uz Donovanovu pomoć uspio preko američkih diplomatskih kanala osigurati veze za ekspozituru britanske tajne službe u Carigradu. SOE u to vrijeme pojačava i širi vlastitu mrežu u Jugoslaviji, gomilajući svoje ljude u britanskom veleposlanstvu u Beogradu. Diplomatski je status samo paravan za njihove prave uloge. Thomas S. Masterson došao je iz Bukurešta gdje je do jeseni 1940. godine vodio naftnu tvrtku „Unirea“. Iz Bukurešta je morao nabrzinu nestati jer su ga „zbog učestvovanja u antidržavnim djelatnostima“ tražile rumunjske i njemačke vlasti. U Beogradu Masterson prvo figurira kao direktor naftne tvrtke „Astra d.d.“, zatim je ataše za trgovačku mornaricu u britanskom poslanstvu. Međutim, iza tog paravana zapravo radi za SOE. Njegov je zadatak, uz ostalo, pomagati protivnike Namjesništva i organizirati ih „kako bi se pretvorili u opipljivu političku snagu koja će se upotrijebiti kada tome dođe čas“. Početkom 1941. godine na popisu britanskih diplomatskih službenika u Beogradu još je nekoliko istaknutih obavještajaca SOE: Stanley William Bailey, Hugh Seaton-Watson, Julian Amery i neki drugi. Obavještajne je zadatke obavljao i novinar Terence Atherton, zatim direktor beogradske trgovačke kuće „ABC“ Julius Hannau, trgovac iz Južne Afrike, rudarski inženjer Duane Tyrrell Hudson – britanski podanici koji su niz godina proveli u Jugoslaviji te dobro poznavali jezik i mjesne prilike. Za vrijeme rata mnogi će od njih biti upućeni u Jugoslaviju na čelu britanskih vojnih misija. U utrci s prijetećom opasnosti Hitlerove invazije na Otok, Britanci užurbano traže saveznike i hvataju se za svaku slamku. U Jugoslaviji će zaigrati i na kartu međustranačkog protivništva pa preko Athertona šalju povjerljivu poruku Glavnom odboru Radikalne stranke, koja je bila u opoziciji Cvetkovićevoj vladi. Poruka je jasna i nedvosmislena: Englezi više nemaju povjerenja u kneza jer je „isuviše ušao u vode Berlina i Osovine“, i zato predlažu radikalima da uđu u vladu kako bi dobili „mogućnost kontrole nad knezom“. U slučaju da knez u odlučnom trenutku poduzme „korake koji se ni u kom slučaju ne bi mogli prihvatiti, mogao bi se lako dovesti mladi kralj na prijestolje“. „Radikalna je stranka“ – kaže se na kraju poruke – „već jednom odigrala važnu ulogu u smjeni vladara u ovoj zemlji. Ona je može odigrati i po drugi put.“ Radikali su se kolebali i na kraju odlučili da ipak ne uđu u Cvetkovićevu vladu. Umjesto njih u igru s Britancima uskočit će Srpska zemljoradnička stranka, na čelu s dr. Miloradom Gavrilovićem i dr. Milošem Tupanjaninom. Njih su dvojica još otprije održavali veze s nekim britanskim krugovima, a dok je Gavrilović bio jugoslavenski veleposlanik u Sovjetskom Savezu za njega se javno govorilo da „viri iz džepa Crippsu“, tadašnjem britanskom veleposlaniku u Moskvi. Gavrilović i Tupanjanin sami su zatražili od Britanaca da im pomognu organizirati otpor Srpske zemljoradničke stranke u slučaju da knez Pavle i njegova vlada priđu silama Osovine. Britanci su spremno reagirali.
Od srpnja 1940. godine SOE je novčano pomagala “zemljoradnike“ s 4000 – 5000 funti mjesečno, a poslala im je i veće količine oružja, bombi, strjeljiva, eksploziva pa čak i jednu radiopostaju. Oružje i eksploziv prošvercani su u siječnju 1941. godine iz Grčke, u vagonu koji je tobože sadržavao alat, a bio je naslovljen na neku zemljoradničku zadrugu kod Aleksinca. Pod rukovodstvom industrijalca Tokića iz Aleksinca pošiljka je noću kriomice iskrcana i sakrivena. Dobar dio oružja i eksploziva prebačen je u Beograd i podijeljen članovima stranke u prostorijama Zemljoradničkoga kluba u Balkanskoj ulici 14. Radiopostaja koju su dobili od Britanaca skrivena je u ulici Prote Mateja, a njome je rukovao inž. Tomašević, načelnik odjela u Ministarstvu pošta. Tomaševića su za vrijeme rata otkrili Nijemci i strijeljali kao engleskog agenta. Prilikom uhićenja kod njega je pronađena radiopostaja i cijela mala radionica za amatersku proizvodnju radijskih primopredajnika. SOE je također pomagala i manju Samostalnu demokratsku stranku, koju je u Cvetkovićevoj vladi predstavljao dr. Srđan Budisavljević. Osim toga, održavala je veze i s Radikalnom, Demokratskom, Nacionalnom i malom Narodnom seljačkom strankom Dragoljuba Jovanovića, kao i s nizom patriotskih organizacija kao što su Narodna odbrana, četnička organizacija, razne organizacije ratnih veterana, Srpski kulturni klub i neke druge. Jugoslavenska policija, a njemačka obavještajna služba pogotovu, u dosta su slučajeva bile na tragu agentima SOE i onemogućavale njihove akcije. O tome je beogradsko „Novo vreme“ pisalo 11. i 12. rujna 1941. godine: „Pred sam rat razmileli su se britanski agenti po našoj zemlji. Zahvaljujući budnoj pažnji vlasti, u poslednjem trenutku sprečeno je dizanje đerdapske klisure u vazduh. Kraj Sipskog kanala, u dubokom rovu, pronađena je veća količina eksploziva, kojom bi se Dunav onesposobio za plovidbu. Jedno delo sabotaže uspelo je u Splitu: dignuta su u vazduh dva broda prepuna dragocenog boksita, koji je trebalo da bude transportovan u Trst. Pod okriljem noći nepoznata dvojica postavila su rasprskavajući pamuk na bokove brodova i digli ih u vazduh... Isto tako bio bi razoren i drum koji vodi iz Dubrovnika za Lovćen da slučaj nije izdao zločince. Jedan putnik otkrio je engleskog konzula kad je svojim privatnim automobilom prenosio dinamit i čitave aparature za uništavanje druma...“.
Britanski su agenti imali dug popis objekata koje je trebalo dignuti u zrak. Na tom su popisu bile cestovne i željezničke prometnice između Niša i Caribroda te u Velesu u dolini Vardara, zatim mostovi u Mariboru i Beogradu itd. Najambiciozniji od svih diverzantskih pothvata što su ih britanski agenti namjeravali izvršiti u Jugoslaviji početkom rata bio je plan blokade Dunava, i to miniranjem njegova najužeg dijela – Đerdapske klisure. S razlogom su se okomili upravo na Đerdap, jer miniranjem tog uskog prolaza ili potapanjem brodova u njemu sigurno bi za Pukovnik William Bailey s četničkim vođom Dražom Mihailovićem 1943. godine duže vrijeme onemogućili prijevoz rumunjske nafte Dunavom u Njemačku. Premda u tome nisu imali naročitog uspjeha, Britanci su našli načina kako Nijemcima ipak otežati plovidbu tim dijelom Dunava. Tako je SOE potplatila šesnaestoricu „loceva“, pilota koji vode brodove kroz Đerdap, s tim da prestanu dolaziti na posao. Svaki je od njih dobio 50 000 dinara nagrade i stalnu mjesečnu plaću – samo da ne rade! U jednom izvješću Gestapa od 20. listopada 1941. godine stoji kako je „hapšenjem dvaju dunavskih loceva potpuno dokazano da su Englezi prije početka rata podmićivali loceve, kako bi njihovim nedostatkom onemogućili transport nafte u Njemačku“. Više uspjeha, kako priznaje i režimsko „Novo vreme“, britanski su agenti imali s diverzijom u splitskoj luci. Tom je akcijom rukovodio D. T. Hudson, u suradnji s atašeom britanskog konzulata u Splitu, Davidom Clarkeom. Oni su pridobili nekolicinu anglofila, na čelu s narodnim veleposlanikom Manfredom Paštrovićem i Josipom Rezlerom, Čehom koji je završio Pomorsku akademiju u Dubrovniku i već duže vrijeme živio u Jugoslaviji. Paštrović i Rezler uspjeli su u splitskoj luci minirati dva broda natovarena boksitom za njemačku industriju, ali druge njihove planove Nijemci su osujetili. Grupu Paštrović – Rezler “provalio“ je jedan njezin član, bivši trgovac Branko Klarić, pa je njemački konzulat u Zagrebu podnio službenu prijavu jugoslavenskim vlastima.
Policijskom je istragom utvrđeno da je Hudson umiješan u tu diverziju pa je protjeran iz Jugoslavije. Takvu će sudbinu doživjeti još nekoliko britanskih agenata, među njima i Julius Hannau. Nijemcima se zamjerio još krajem 1939. godine kada im je ispred nosa kupio četiri remorkera i pedeset šlepova jugoslavenskog parobrodarskog društva „Schulz i Deutsch“, samo da spriječi njihovu prodaju Trećem Reichu. Hannau je ovu svoju flotu najprije neko vrijeme ukotvio kod Pančeva, a zatim otpremio niz Dunav u Crno more – i navodno potopio zajedno s tovarom žita. U košmarnim mjesecima pred Hitlerov udar na Jugoslaviju, Julius Hannau poduzet će jednu još neobičniju operaciju. Obaviješten da u podrumu bivšeg čehoslovačkog veleposlanstva u Beogradu Nijemci gomilaju velike količine eksploziva za svoje diverzante, kupio je susjednu kuću i s nekolicinom povjerljivih ljudi počeo kopati tunel prema tom tajnom arsenalu. Namjeravao ga je dignuti u zrak, ali njemačka je obavještajna služba ovaj put bila brža. Hannau je otkriven i kao “nepoželjna osoba“ protjeran iz Jugoslavije.
