Turski predsjednik je na meti međunarodne kritike jer oklijeva intervenirati protiv Islamske države. No, mnogi suniti veću opasnost vide u Asadu, nego u islamistima, smatra stručnjak za Bliski istok Oliver Ernst.
Deutsche Welle: Tko je za turskog predsjednika Erdogana veći neprijatelj - teroristička grupa IS ili sirijski predsjednik Bašar al Asad?
Oliver Ernst: To se jedno s drugim ne može uspoređivati. Iz sigurnosne i vanjskopolitičke perspektive su to dva potpuno različita scenarija. Sukob s Islamskom državom je asimetričan, isto kao i desetljetna borba Turske protiv kurdskih milicija, prije svega protiv Radničke stranke Kurdistana (PKK). Nasuprot tome, konflikt s Asadom ima karakter jednog "zamjenskog rata". K tome još dolazi i unutarnjopolitička dimenzija: Islamska država u jednom dijelu turskog stanovništva uživa izvjestan ugled kao neprijatelj Asadovog režima, isto kao i kod mnogih sunita u regiji. Radikalne islamske grupe se vide kao protivnici Asada. On se tereti za smrt 200.000 ljudi i protjerivanje deset milijuna stanovnika.
S druge strane, Islamska država je iz perspektive mnogih sunita manje zlo. Problem za Tursku je da to misli samo polovica turskog stanovništva. Druga polovica, uglavnom aleviti i Kurdi, a njih je u Turskoj oko 40 milijuna, Asada vide kao manje zlo, zato što je Asad tradicionalno bio za vjersku toleranciju. Vjerujem da je unutarnjopolitička dimenzija vrlo važna kako bi se razumjelo da je Turska podijeljena kada je u pitanju stav prema Islamskoj državi i odnosu prema Asadovoj Siriji.
Što Erdogan želi postići? On je dobio dozvolu od parlamenta da intervenira u Siriji, ali je sada suzdržan...
Turska vlada je već rano pokušala u Siriji uspostaviti zonu zabrane leta, kako bi dijelove Sirije zaštitila od napada Asadove vojske i zrakoplovstva. To mu nije pošlo za rukom. Sada pokušava iskoristiti zaoštrenu situaciju na turskom graničnom području kako bi ipak proveo koncept zone zabrane leta. Turska vlada pokušava iskoristiti negativnu dinamiku u regiji kako bi provela vlastite sigurnosno-političke predodžbe u borbi protiv Asadovog režima.
Asad za Tursku nije rješenje
Zašto to radi?
Turska vlada Asada ne vidi kao dio mogućeg rješenja. Ona ne vjeruje da bi Asad mogao biti u sastavu jedne prijelazne vlade ili da on ima bilo kakav drugi legitimitet. Između Turske i drugih aktera imamo vrlo različite stavove kada je u pitanju rat u Siriji. Pritisak Islamske države je doveo do toga da se Asad razmatra kao mogući saveznik u borbi protiv džihadizma i to usprkos neuspjehu pregovora u Ženevi početkom godine. Tu perspektivu Turska apsolutno ne dijeli. Ona se želi riješiti Asada.
Ali, ako Erdogan ne intervenira protiv Islamske države, neće li to još više ojačati Asada?
Ovdje trebamo razlikovati što se događa kratkoročno, u roku od nekoliko dana, a što se događa srednjo- i dugoročno. Lako stječemo utisak i preko socijalnih medija da Turska samo promatra. Ali to nije tako. Turska je dozvolila da iz regije na njezin teritorij uđe 200.000 Kurda. To je bio važan korak, jer za Tursku nije jednostavno pustiti Kurde u zemlju i na taj način jačati vrlo nemirno kurdsko stanovništvo u pograničnoj regiji. To je bio korak koji zaista treba cijeniti jer on za Tursku ne donosi prednosti, ako gledamo iz sigurnosno-političkog ugla.
Pored toga, Turska sa svojom vojskom ne može tako jednostavno intervenirati u Siriji, a da prethodno ne razmisli što će se dogoditi kao sljedeće. Stoga smatram da je vrlo važno da Turska, Amerikanci i drugi saveznici sada sjednu za stol i razgovaraju o tome šta je u perspektivi najsmislenije. To da Turska s PKK grupama ne pregovara na istoj razini o onome što se događa u turskom pograničnom području je razumljivo. Kurdi su u toj regiji bliski PKK-u, na njih jako utječu militantni Kurdi koji se bore i protiv Ankare. Turska nema interesa da ove neprijateljski raspoložene snage podržava kroz bilo kakve vojne korake, neovisno o tome što i relevantne političke snage na kurdskom području u Siriji to isto ne žele. Kurdi koji podržavaju kurdske milicije ne žele da se turska vojska sada odjednom stacionira u gradu Kobaneu. Od Turaka se zapravo traži nemoguće: ona bi trebala štititi regiju koja ne želi tursku zaštitu, jer zaštita u biti podrazumijeva određenu vojnu intervenciju. Sirijske i turske kurdske milicije ni u kojem slučaju ne žele da turska vojska napreduje na teritoriju naseljenom Kurdima. Od Turske se zahtijeva da s jedne strane ne ometa kurdske borce iz Turske u pružanju pomoći sirijskim kurdskim milicijama i da se istovremeno usprotivi borcima IS-a.
Što bi za Tursku bio najgori scenarij?
Turska upravo proživljava najgori scenarij. Jer, činjenica da jedan diktator kao što je Asad već tri i pol godine uništava vlastito stanovništvo, da se međunarodna zajednica pokazala apsolutno nesposobnom postići i najmanji humanitarni kompromis s Asadovim režimom, državama koje su mu bliske, Rusijom i Iranom: sve to je apsolutni fijasko iz turskog ugla. U biti, iz turske perspektive skoro da više ne može biti gore jer je Turska jaka država. Ona se ne mora bojati da će Islamska država prodrijeti na njezin teritorij. Ona se ne mora bojati da će PKK iznenada započeti široku vojnu akciju. Za nju su Kurdi, kao što to sada vidimo, preslabi. To da se unutarnja sigurnosna situacija pogoršala zbog sve bližeg fronta Islamske države predstavlja kolateralnu štetu. No, stvarna drama iz turske, ali i iz međunarodne perspektive je da Asadov režim već tri i pol godine može ubijati i da mu se civilno, vojno i politički nismo uspjeli suprotstaviti.
Dr. Oliver Ernst je politolog i referent u odjelu Zaklade Konrada Adenauera za Bliski istok.
>> Ponovno počeli napadi, ISIL želi opkoliti Kurde
Svi znamo što je Turkija jedna država koja je počinila nekoliko masovnih genocida i klanja se Mefistu.