Trenutak kada je sudac na stadionu Vitality odsvirao kraj utakmice između Bournemoutha i Manchester Cityja nije označio samo kraj jednog susreta, već i kraj jedne ere. Ere duge 22 godine, ispunjene nadom, razočaranjima i s tri uzastopna druga mjesta koja su samo pojačavala bol. Remi Cityja (1:1) značio je da je Arsenal, s nedostižna četiri boda prednosti, i matematički osigurao svoj prvi naslov prvaka Premier lige od legendarne sezone "Nepobjedivih". Dok su se deseci tisuća navijača spontano slijevali na ulice sjevernog Londona, pretvarajući prilaze stadionu Emirates u more crveno-bijelih boja, prava, intimna proslava tek je započinjala. Igrači i stručni stožer, okupljeni u klupskom trening-centru Sobha Realty, zajedno su odgledali rasplet prvenstva, a posljednji sučev zvižduk bio je okidač za erupciju sirovih emocija koje su se nakupljale godinama. Bilo je to puno više od slavlja; bio je to kolektivni izdisaj olakšanja i trijumfa.
Unutar zidova trening-kampa, daleko od očiju javnosti, odvijale su se scene čistog, nepatvorenog veselja. Jedan od najupečatljivijih trenutaka dogodio se ispred zida na kojem je godinama stajao uokviren, potpuno zacrnjen trofej Premier lige. Bila je to jedna od inovativnih motivacijskih metoda menadžera Mikela Artete; ideja da će trofej ostati bezbojan sve dok ga momčad ne osvoji. Igrači su svakodnevno prolazili pored tog simbola neispunjenog cilja. Te noći, dok ga je Jurrien Timber snimao mobitelom, Bukayo Saka, "Starboy" koji je odrastao u vođu, povikao je: "Upalite svjetla na ovome! Da vam kažem nešto, 22 godine su se smijali i šalili. Više se ne smiju. Sjajit će jako!" Taj prkosni poklič sažeo je osjećaje cijele generacije igrača i navijača. Uskoro su se prolomili taktovi neslužbene himne Svjetskog prvenstva 2010., "Wavin' Flag", pjesme koja je obilježila djetinjstvo većine mladih zvijezda Arsenala, a zatim i neizbježne "We Are the Champions" grupe Queen. U zraku su letjeli čepovi šampanjca, a sportski direktor Andrea Berta, jedan od ključnih arhitekata ove momčadi, u jednom je trenutku nošen na rukama igrača, surfajući masom poput rock-zvijezde.
Dok se početna euforija polako stišavala, a igrači razmjenjivali zagrljaje pune značenja, slavlje se pripremalo za drugu fazu. Arteta, koji je odlučio ključni trenutak raspleta prvenstva odgledati u miru svog doma, s obitelji, kasnije se pridružio svojim igračima. Nakon što su se svi nakratko razišli kako bi podijelili radost s najbližima, presvukli se i pripremili za dugu noć, destinacija je bila jedna – ekskluzivni noćni klub Tape u londonskom Mayfairu. Izbor mjesta nosio je i dozu simbolike. Prije tri godine, nakon što su izbacili Arsenal iz Europske lige na Emiratesu, igrači lisabonskog Sportinga slavili su u jednom drugom londonskom klubu. Tada se činilo nezamislivim da će Arteta, čovjek koji je neumorno radio na restauraciji posrnulog diva, jednog dana plesati sa svojim prvacima. No, te noći se upravo to dogodilo. Prema izvorima, španjolski strateg se potpuno opustio, plešući sa svojim zvijezdama i nekolicinom sretnih navijača koji su se zatekli unutra. Bila je to rijetka prilika da momčad, nakon iscrpljujuće sezone, konačno otpusti sve kočnice.
Noć u Tapeu bila je prožeta internim šalama i prkosnim odgovorima kritičarima. Glavna tema bile su "boce" (bottles), aluzija na optužbe da Arsenal redovito posustaje pod pritiskom ("bottling it"). Mladi Myles Lewis-Skelly, držeći bocu šampanjca, pozirao je za Sakinu kameru i poručio: "Zvali su nas 'bottlersima', a sada mi držimo boce u rukama." Kapetan Martin Odegaard i nekoliko drugih igrača fotografirali su se kako piju iz Arsenalovih brendiranih boca za vodu. Taj potez bio je izravan odgovor na viralni video navijača Manchester Cityja koji je mjesecima ranije, nakon pobjede svoje momčadi i poraza Arsenala, posprdno pio iz identične boce. Time su igrači pokazali da su svaku kritiku i svako podbadanje pamtili i pretvorili u gorivo. Noni Madueke je u jednom trenutku zgrabio mikrofon i repao, baš kao i nakon Chelseajevog trijumfa u Konferencijskoj ligi godinu ranije, dokazujući da je atmosfera bila na vrhuncu. Cijela noć bila je ispunjena takvim malim, ali značajnim pobjedama nad godinama vanjske buke i sumnji.
Kako je noć odmicala, a prve zrake sunca počele najavljivati novi dan nad Londonom, najizdržljiviji dio šampionske momčadi odlučio se na potez koji će se dugo pamtiti. Oko pet sati ujutro, dok je većina navijača već bila kod kuće, iscrpljena od slavlja, Declan Rice, Bukayo Saka, Eberechi Eze i Jurrien Timber pojavili su se ispred stadiona Emirates. Nekolicina najvjernijih, koji su još uvijek bili tamo, nisu mogli vjerovati svojim očima. U tom magičnom trenutku svitanja, barijera između nogometnih idola i njihovih obožavatelja potpuno je nestala. Igrači su opušteno šetali, razgovarali s ljudima, pozirali za selfije i pridruživali se skandiranju. Eze je na Instagramu objavio selfie s gestom utišavanja, dok su se ostali stapali s masom ispred kipa Thierryja Henryja. Taj je prizor, zabilježen desecima mobitela i TikTok prijenosima uživo, postao instant-klasik i savršen simbol povezanosti ove momčadi s navijačkom bazom.
Vrhunac tog spontanog okupljanja dogodio se kada je Declan Rice, čiji je glas već bio promukao od cjelonoćnog pjevanja, okupio preostale navijače i svojim mobitelom snimio divovsku grupnu fotografiju. Bio je to čin zajedništva koji je nadilazio uobičajeni odnos igrač-navijač. Dok su se igrači u zoru konačno uputili na zasluženi odmor, iza sebe su ostavili uspomenu koja će se prepričavati generacijama. Ti su detalji slavljeničke noći pokazali da ovo nije samo skupina talentiranih nogometaša, već prava momčad koja osjeća i diše za svoj klub. Kroz noć su se ispreplitale i druge emotivne priče. Saka i Gabriel, koji su u najmračnijim danima kluba prije nekoliko godina na društvenim mrežama obećavali navijačima da će se boriti za Arsenal, podijelili su dirljiv zagrljaj. Jorginho, koji je bio spriječen, javio se suigračima putem video poziva, a čestitke su stizale i od bivših igrača poput Pierre-Emericka Aubameyanga.
Dok su igrači slavili u centru grada, duh Arsenala živio je i na ulicama sjevernog Londona. Klupska legenda Ian Wright, odjeven u dres s imenom Davida Rocastlea, viđen je kako slavi s navijačima, prska šampanjac i bori se sa suzama. "Ne mogu objasniti što ovo znači. Doživjeti ovo kao navijač, nakon svega što se događalo, nevjerojatno je. Mikel je bio vizionar. Ovaj klub i ovi navijači su ovo zaslužili", emotivno je poručio Wright. Čak je i Per Mertesacker, bivši kapetan i voditelj akademije na odlasku, viđen kako s prozora stadiona maše navijačima i oponaša njihovo podizanje trofeja na napuhavanje. Bila je to noć u kojoj je cijela Arsenalova obitelj, od sadašnjih i bivših igrača do osoblja i navijača diljem svijeta, disala kao jedno.
Iako je slavlje bilo iscrpljujuće, ono je tek početak. Igrače čeka službeno podizanje trofeja nakon posljednje utakmice sezone protiv Crystal Palacea, a zatim i parada otvorenim autobusom zakazana za 31. svibnja, koja će nesumnjivo pretvoriti ulice Islingtona u crveno-bijelu rijeku. No, prije toga, pred Artetinom momčadi stoji još jedan povijesni izazov: finale Lige prvaka protiv Paris Saint-Germaina u Budimpešti. Bez obzira na ishod te utakmice, ova generacija je već osigurala svoje mjesto u povijesti. Noć s 19. na 20. svibnja 2026. ostat će upamćena ne samo po osvajanju naslova, već po načinu na koji je proslavljen – s prkosom, strašću i nevjerojatnom bliskošću s onima zbog kojih se sve ovo i igra. Bila je to noć kada su Topnici pokazali da su se, nakon 22 duge godine, napokon vratili na vrh.
Otvori KEKS Pay
