Helmut Schön je nakon Didier Dechampsa drugi izbornik u povijesti svjetskih nogomentih prvenstava po broju pobjeda. Rođen u Dresdenu Schön je odrastao u okruženju koje nije nužno poticalo nogometne ambicije. Njegov otac bio je trgovac umjetninama i s malo je zanimanja gledao na strast "radničke klase". Ipak, postignut je kompromis. Mladi Helmut školovao se za bankovnog službenika, ali je gotovo svo slobodno vrijeme provodio na nogometnim terenima. Njegov talent bio je neupitan. Postao je vrsni napadač, ključni igrač velikog Dresdner SC-a, s kojim je tijekom rata osvojio dva naslova njemačkog prvaka (1943. i 1944.) i dva kupa (1941. i 1942.). Između 1937. i 1941. godine odigrao je 16 utakmica za reprezentaciju Njemačke i postigao impresivnih 17 golova. Njegovih 190 centimetara visine priskrbilo mu je nadimak "dugonja", a njegova pojava na terenu bila je jednako dominantna kao i njegova kasnija trenerska karijera.
U noći 13. veljače 1945. godine, Helmut Schön bio je na dužnosti kao nadzornik protuzračne obrane u jednoj tvornici u svom rodnom Dresdenu. Preko radija je čuo vijest koja ledi krv u žilama: golema flota savezničkih bombardera približavala se. Nadao se da idu prema Leipzigu ili Berlinu, ali ga je obuzeo nemir. Nazvao je suprugu Annalies, koja je bila kod kuće. Njihov sin Stephan bio je kod njezinih roditelja na rubu grada, pa su se dogovorili da im se Annalies pridruži sljedećeg dana. Spakirala je kovčege i, kada su se nešto poslije deset sati navečer oglasile sirene, sišla je s njima u podrum. Schön je ostao na svom položaju, promatrajući kako s neba padaju markeri za bombardere. "Sablasno polako, sablasno lijepo", zapisao je kasnije u svojoj autobiografiji, "snopovi svjetala spuštali su se kroz tamu i obasjavali nebo nad Dresdenom. Koliko god je izgledalo sanjivo i mirno, nama se činilo zastrašujuće."
Uslijedilo je ono što je opisao kao "deseci tisuća zapaljivih bombi". Te šipke, duge oko pola metra i debele poput ruke, same po sebi izgledale su bezopasno. No, upravo su one zapalile krovove. Vatre su se spajale, grijale jedna drugu i, kroz ogromnu toplinu, stvorile vatrenu oluju koja je dosezala brzinu od 200 kilometara na sat i više, spaljujući čitave gradske četvrti kao da su od šibica. Helmut Schön je preživio pakao koji je njegov grad pretvorio u prah i pepeo.
Nakon rata i uništenja Dresdena, Schön je trenersku karijeru započeo u rodnoj Saskoj, koja se tada nalazila pod sovjetskom okupacijom. Međutim, ubrzo je osjetio kako se politika sve više upliće u sport, gušeći slobodu i profesionalizam. Godine 1950., donio je prijelomnu odluku i prebjegao u Zapadnu Njemačku. Nakon kratkih epizoda kao igrač-trener u Herthi Berlin, njegova karijera dobila je jedinstven zaokret. Od 1952. do 1956. bio je izbornik reprezentacije Saarske oblasti, tada autonomnog protektorata pod francuskom upravom. U bizarnom spletu okolnosti, njegova momčad našla se u istoj kvalifikacijskoj skupini za Svjetsko prvenstvo 1954. sa Zapadnom Njemačkom, koju je vodio legendarni Sepp Herberger. Njegov Saarland je izgubio obje utakmice, ali je pružio častan otpor budućim svjetskim prvacima. Kada se Saarland 1956. godine ponovno pripojio Zapadnoj Njemačkoj, Schön se pridružio Herbergeru kao njegov pomoćnik. Sljedećih osam godina proveo je učeći od čovjeka koji je bio na čelu reprezentacije gotovo tri desetljeća, upijajući znanje i strpljivo čekajući svoju priliku.
Prilika je stigla u studenom 1964. godine. Helmut Schön naslijedio je Herbergera i započeo eru koja će postati najuspješnija u povijesti njemačkog nogometa. Njegov pristup bio je drugačiji od prethodnikovog. Dok je Herberger bio poznat kao strogi disciplinarac, Schön je bio mirniji, staloženiji i davao je više slobode svojim igračima. Vjerovao je da je ključ uspjeha u stvaranju okruženja u kojem individualna kvaliteta može doći do izražaja unutar kolektivnog sustava. Franz Beckenbauer, igrač oko kojeg je gradio svoje momčadi, opisao ga je kao "trenera velikog stasa i ljudskosti", dok ga je austrijski pjevač Udo Jürgens nazvao "generalom s velikim srcem". Taj spoj autoriteta i empatije postat će njegov zaštitni znak, baš kao i siva kapa koju je gotovo uvijek nosio uz teren, donijevši mu nadimak "Čovjek s kapom".
Prvi veliki test stigao je na Svjetskom prvenstvu 1966. u Engleskoj. Schön je odveo Njemačku do finala, gdje ih je na Wembleyu čekao domaćin. U jednoj od najkontroverznijih utakmica u povijesti, Engleska je slavila s 4:2 nakon produžetaka, uz legendarni "fantomski gol" Geoffa Hursta. Bio je to prvi poraz Njemačke od Engleske u 65 godina, a Schön je kasnije priznao taktičku pogrešku, smatrajući da je previše ograničio mladog Franza Beckenbauera zadatkom da markira Bobbyja Charltona. No, poraz je samo rasplamsao njegovu želju za iskupljenjem. Četiri godine kasnije, u četvrtfinalu SP-a u Meksiku, dočekao je svoju osvetu. Njemačka je gubila 2:0 protiv tehnički možda i jače engleske momčadi nego one iz 1966., no Schönova momčad se vratila i slavila s 3:2. Turnir su završili na trećem mjestu nakon epskog poraza od Italije u polufinalu, utakmici koja je prozvana "Utakmicom stoljeća". Bio je to uvod u zlatno doba. Godine 1972. na Europskom prvenstvu, Schön je sastavio vjerojatno svoju najbolju momčad. Oslobodio je Beckenbauera u napadačkoj ulozi libera, mozak momčadi bio je genijalni Günter Netzer, a u napadu je nemilosrdno trpao Gerd Müller. Na putu do titule, u četvrtfinalu su ponovno na Wembleyu pobijedili Englesku, a zatim u finalu deklasirali Sovjetski Savez s 3:0. Talijanski list Corriere della Sera napisao je: "Momčad Helmuta Schöna najavljuje novu nogometnu eru."
Vrhunac je uslijedio na Svjetskom prvenstvu 1974. na domaćem tlu. Momčad je bila iznimno jaka, ali je turnir započela bez prevelikog sjaja. U grupnoj fazi dogodio se jedan od najvećih šokova u povijesti njemačkog nogometa - poraz od Istočne Njemačke. Taj poraz otkrio je Schönovu jedinstvenu metodu motivacije. Umjesto vikanja ili kažnjavanja, trener je idućeg dana šutio. Nije progovorio ni riječ s igračima.
- Činjenica da je svoju duboku razočaranost izrazio na takav način ostavila je na sve nas snažan dojam. Nije nas motivirao glasnim predavanjem, već time što je pokazao koliko je uvrijeđen. Osjećali smo se kao da smo razočarali vlastite očeve - rekao je Bernd Hölzenbein.
Metoda je upalila. Njemačka se probudila, a u finalu u Münchenu čekao ju je strašni nizozemski "Totalni nogomet" predvođen Johanom Cruyffom. Već nakon devedeset sekundi Nizozemska je vodila 1:0 iz jedanaesterca, no Schönova momčad pokazala je mentalnu snagu, preokrenula rezultat na 2:1 i popela se na krov svijeta. Helmut Schön postao je prvi izbornik u povijesti koji je objedinio naslove europskog i svjetskog prvaka.
Nakon 1974. godine, počele su kružiti glasine da je Beckenbauerov utjecaj u svlačionici postao veći od izbornikovog, no Schön je ostao na klupi. Na Euru 1976. stigao je do još jednog finala, gdje je nesretno izgubio od Čehoslovačke nakon izvođenja jedanaesteraca i legendarne "panenke". Unaprijed je najavio da će mu Svjetsko prvenstvo 1978. u Argentini biti posljednje. Nažalost, oproštaj nije bio slavan. Reprezentacija je igrala blijedo, a turnir je završila sramotnim porazom 3:2 od već eliminirane Austrije u Córdobi.
- Helmut Schön nije zaslužio ovakav oproštaj - izjavio je odmah nakon utakmice kapetan Berti Vogts.
Bio je to tužan kraj jedne veličanstvene ere. U 14 godina vodio je Zapadnu Njemačku na 139 utakmica, ostvarivši 87 pobjeda, 31 neriješen rezultat i samo 21 poraz. S 25 utakmica vođenih na četiri uzastopna svjetska prvenstva dom ovog SP-a držao je rekord kao izbornik na Svjetskim prvenstvima.
Nakon nogometa, Schön je pronašao mir u Wiesbadenu, gradu koji je postao njegov dom i utočište. - Svidio mi se Wiesbaden jer me toliko podsjećao na Dresden: također bivša kraljevska prijestolnica, također grad državnih službenika, prekrasni parkovi, šume svuda uokolo..., napisao je u svojim memoarima.
Taj grad, koji ga je podsjećao na uništenu mladost, postao je idealna lokacija za rad u Njemačkom nogometnom savezu (DFB) sa sjedištem u obližnjem Frankfurtu. Živio je povučenim životom, prvo u ulici Trommlerweg, a kasnije u klasičnoj montažnoj kući. Posljednje godine života proveo je boreći se s Alzheimerovom bolešću u domu za starije. Preminuo je 23. veljače 1996. godine. Njemački nogomet oprostio se od njega komemoracijom u Državnom kazalištu u Wiesbadenu, a grad mu se odužio preimenovavši sportski teren u Sportski park Helmut Schön, o čemu svjedoče i zapisi u gradskom leksikonu Wiesbadena.
Otvori KEKS Pay
